Prihvatimo li grubu podjelu prema kojoj je prva emigracija djelovala u godinama Prvog svjetskog rata, a druga između dva rata, za treću bi se moglo reći da je potkraj Drugog svjetskog rata potekla kao široka rijeka “privremenog povlačenja” na Zapad. Ovako je definirao emigraciju jedan od najpoznatijih hrvatskih emigranta Karlo Mirth. Bilo je i onih koji su se vraćali pa ponovno odlazili, što je ovisilo o tome tko je bio na vlasti. Jedan od njih je i Edo Ljubić, poznati glazbenik iz BiH, o kojemu se malo ili gotovo ništa ne zna ili se nastojalo da se ništa i ne dozna. Edo je rođen u svibnju 1912. u Donjem Vakufu od oca Nikole i majke Klare Ljubić. S pet godina počeo je svirati tamburicu koja je bila napravljena od kartona i šperploče. S deset godina dobio je svoju prvu “pravu” tamburu i do četrnaeste već postao pravi glazbenik i autor koji je imao svoj sastav. Nakon isusovačke škole koju je pohađao u Travniku, Edo je otišao na studij glazbe u Zagreb. Tamo se nije dugo zadržao te, ponesen mladalačkom strašću, odlazi u Francusku na studij elektrotehnike.
Prvi biografski film
Školovanje u Francuskoj je u razdoblju od 1929. do 1933. završilo, ali se Edo, nakon povratka u tadašnju državu, odlučuje radije za karijeru profesionalnog pjevača nego inženjera elektrotehnike. Neobičan događaj je od Ede napravio zvijezdu. Ubrzo nakon početka pjevačke karijere, Edin prijatelj, koji je bio iz vrlo ugledne beogradske obitelji, počinio je samoubojstvo. Posljednja njegova želja bila je da mu na pokopu Edo otpjeva pjesmu “Kad mi pišeš, mila mati”. Na valovima Radio Beograda, koji je pratio ovoj pokop, preneseno je i Edino izvođenje pjesme te munjevitom brzinom on postaje velika glazbena zvijezda koja počinje odlaziti i na turneje po Europi. Pariz, Budimpešta, Rim, Berlin... bila su odredišta u kojima je Edo pokazao svoj glazbeni talent. Poseban kuriozitet je pojava Ede Ljubića na njemačkoj televiziji 1937. godine. Tako Edo postaje prva osoba s prostora tadašnje države koja se pojavila na televiziji. Nakon toga snima i film koji ulazi u anale europskog filma kao prvi biografski film s ovih prostora. Nakon što je 1936. bio treća najpopularnija osoba na ovim prostorima, Edo odlazi u Ameriku, a šestomjesečna viza je zbog početka rata, odlukom američke vlade, postala i svojevrsna doživotna viza. Ono što Edu stavlja u red prije svega, prosvijećenih ljudi, vjernih patriotskom nasljeđu i tradiciji, jest to što je on jedina osoba iz Sjedinjenih Država koja se prijavila kao dobrovoljac u ratu, na poziv tadašnje “jugoizbjegličke” vlade. To je trebala biti još jedna bombastična akcija tadašnjih političara da se iseljenici u Americi, kao i njihovi potomci, prijavljuju za rat. Na poleđini gramofonske ploče pod nazivom “Edo Ljubić i njegova pjesma”, koju je izdao zagrebački “Jugoton”, a na kojoj se nalaze četiri Edine pjesme, navodi se da je on “za vrijeme II. svjetskog rata sudjelovao u borbama kao pripadnik zrakoplovstva”.
Ljubav prema tamburici
U Americi Edo je ostavio veliki trag kao priznati glazbenik, uglavnom se okrećući svojoj prvoj ljubavi - tamburici. Nastupao je s brojnim sastavima i snimio veliki broj ploča. Otvorio je i dva poznata restorana “La Place” i “Edo’s Other Place”. Njegova životna suputnica preminula je prije njega, tako da je kraj života dočekao kao udovac, uz kćer Nikoletu i unuku Viktoriju. Žena mu je bila Mađarica i kad god bi došlo do nekog nesporazuma, grdila ga je na mađarskom. Kako ni jedno od njih dvoje nije znalo materinski jezik onoga drugog, nisu se nikad službeno ni posvađali, kako je to znao tvrditi Edo. Izvodio je svu glazbu s prostora bivše Jugoslavije, a najviše su mu ležale pjesme iz njegove rodne BiH. O Edi Ljubiću i njegovoj popularnosti sve priče su preko noći prestale kada je na vlast nakon rata došao partizanski establišment, koji je imao svoje glazbene zvijezde i zvjezdice, a diktat partizanskih marševa zamijenio je baršunaste glasove i burne kavanske večeri. Vjerojatno posljednji javni nastup Edo Ljubić imao je u filmu svoje rođakinje Vesne Ljubić. “Posljednji skretničar uzanog kolosijeka” film je iz 1986. godine u kojem Edo glumi ulogu starog željezničara. Scena u kojoj tada već vremešni Edo na gitari izvodi sevdalinku “Ašik osta na te oči” pokazuje koliko je tadašnja javnost bila uskraćena “tihom zabranom izvođenja” velikog umjetnika i čovjeka Ede Ljubića. Edo Ljubić preminuo je 15. ožujka 1993. godine. Pokopan je u Santi Barbari u Kaliforniji. P