Da bi život bio potpun, u njegovom mozaiku je potrebno složiti sve kockice. Uspješni fotograf Eldar Nurković, svoje je složio nakon dugogodišnje potrage za sestrom. U velikoj ispovijesti za „Azru” govori o danu kad su se prvi put sreli, razlozima zbog kojih on i Milena nisu znali jedno za drugo, ulozi ujaka, ali i odluci da karijeru fotografa u budućnosti pokuša graditi u Americi.
– Cijeli moj život je bio poprilično nevjerojatan. Otac mi je bio profesor na Ekonomskom fakultetu, obolio je jako mlad, liječio se prvo po bivšoj Jugoslaviji, a zatim u Francuskoj. Moja mama je bila doktorica i uvijek je bila uz njega. Ja sam zbog toga ostajao živjeti s djedom i bakom. Živio sam i s mamom i tatom, ali kada je došlo vrijeme da idem u školu, odgojili su me baka i djed. Otac je imao dugogodišnju vezu iz prošlosti. Bili su različite nacionalnosti i njezini roditelji nisu bili za to da budu zajedno. To je od početka bilo osuđeno na neuspjeh.
Otac te žene je kazao da će je se odreći ako nastavi vezu s mojim ocem. Moj otac je nakon nekog vremena obolio od raka i kada je ta žena čula da je smrtno bolestan, došla je i rekla mu da ništa ne traži od njega, te da mu samo želi reći da ima još jedno dijete i nakon toga je otišla. To je bio šok i za njega i za moju majku. Kad sam imao četiri godine, otac mi je umro. Dvanaest godina kasnije, mama mi je rekla da imam sestru – kaže za Azru na početku svoje velike ispovijesti o dugogodišnjoj potrazi za sestrom poznati sarajevski fotograf Eldar Nurković.
Dugotrajna potraga
Kad je odlučio pronaći svoju sestru, nije imao mnogo informacija koje bi ga odmah dovele do nje. Znao je samo ime i prezime njezine majke.
– Moja sestra nije znala da postojim. Znao sam da su živjeli u Mostaru, pronašao sam neke adrese. Preko nekih ljudi sam pokušavao saznati bilo što. Saznao sam da se zove Milena. Kad je počeo rat, izgubio im se svaki trag. Bili su u izbjeglištvu u Srbiji. Razmišljao sam da postoji mogućnost da se sestra udala i promijenila prezime. To je već bila gotovo nikakva šansa da je nađem. Izgubio sam svaku nadu. Onda su se pojavile društvene mreže. Tri godine sam je tražio na Facebooku, bezuspješno. Tijekom treće godine traženja pronašao sam nekoliko djevojaka pod istim imenom. Svakoj toj djevojci sam poslao poruku na FB i rekao kako postoji mogućnost da mi je sestra. Razni odgovori su stizali od tih djevojaka, govorile su kako sam lud. A onda je stigla poruka moje sestre. Ona je znala samo ime i prezime mog oca. Njezina mama joj je pričala da je on umro jako mlad. Od svega, znala je samo to. Kada joj je stigla moja poruka, zovnula je mamu i pokazala joj. Nakon toga je njena mama istrčala i zaključala se u kupatilo.
Dugo nije htjela otvoriti vrata, sve se pretvorilo u šok. Kada je otvorila vrata rekla je: „Jeste, to je tvoj brat”, na što joj je sestra odgovorila kako ne može vjerovati da joj je to krila 28 godina, iako joj je nebrojeno puta govorila da želi imati brata. Milena dugo vremena nije pričala sa svojom majkom zbog toga što je krila sve te godine da ima brata – priča Eldar.
Vrijeme je nemoguće vratiti, a s njim i propuštene trenutke. Jedan od tih trenutaka, zbog kojeg, priča, i danas jako žali jeste nemogućnost da odrasta sa sestrom i još u djetinjstvu s njom počne graditi iskreno prijateljstvo.
– Imao sam jako teško djetinjstvo. Odrastao sam s vojskom bez ijednog roditelja. U mnogim razdobljima svog odrastanja mnogo bi mi značilo da sam imao nekog svog. Zbog svih tih stvari sam otišao živjeti u Istanbul s 18 godina. Tamo sam stekao svoja prva životna iskustva. U stranoj zemlji, potpuno sam. Mnogi potezi u tim godinama su me izgradili i napravili ovakvim kakav jesam i nikada mi neće biti žao. Ali, imati sestru ili brata, imati nekoga s kim možete podijeliti neke životne stvari, to mi je nedostajalo. Nisam imao nikoga bliskog sebi. Očito nikada nije kasno, sada imamo odličan odnos. Otkako smo se upoznali, pravi smo brat i sestra.
- Redovno se čujemo. Ali, prestrašno mi je to što su nam oduzeli naše vrijeme. To su greške koje ljudi prave bez ikakvog razmišljanja. Razgovarao sam s majkom svoje sestre i ona je bila uvjerena da ja kao dijete iz legalnog braka, koji sam muslimanske vjere, nikada ne bih prihvatio svoju sestru. Iz tih razloga nije ništa govorila 28 godina. Rekla mi je da bi iz tog straha ponovno isto uradila. Nije fer ni prema meni ni prema sestri što su tako postupili. Da 28 godina budemo jedno bez drugog zbog njihovih sebičnih stavova. Mi nismo krivi – kaže Eldar.
Tugu zamjenila sreća
U SCC-u smo, dok se prisjeća poglavlja po poglavlja svog života, njegovo lice govori više od tisuću riječi. Ova potraga za članom svoje obitelji nije bila ni brza ni lagana, no, sve teške trenutke je zamijenila sreća. Kako razgovor odmiče, tako ozbiljan izraz lica zamjenjuje smješak. Prvi susret sa sestrom je bio jako emotivan.
– Dva dana nakon što smo se prvi put čuli, sjela je u autobus u Banjoj Luci i došla u Sarajevo. Na autobusnoj stanici smo se prvi put sreli. Kada je izašla iz autobusa, odmah smo se zagrlili. Sedam dana je boravila kod mene. Nismo se odvajali jedno od drugog. Bio je čudan osjećaj. Znaš da imaš nekoga tko je tvoja krv, a moraš sve od početka, ne znaš ništa o toj osobi. Jako je čudno. Teško pokazujem emocije, ali ona je više plakala. Cijelo vrijeme sam je promatrao i uvidio sam da jako liči na mene i na mog oca. Pokreti, priča, poprilično smo slični. Teško da to mogu opisati riječima. Prije dvije godine se moja sestra udala i prije nekih mjesec sam postao ujak. Dobro su me prihvatili njezin suprug i prijatelji, pa čak i njezina majka. Život je previše kratak da ga čovjek ne bi živio punim plućima – kaže Nurković.
Postao ujak
Mnoge odluke ostavljaju traga i unose promjene u svaku obitelj i nikada ne utječu samo na jednu osobu. Kako je na njegovu odluku da pronađe sestru reagirala njegova majka, kaže: Znam da mi je ona sestra, ona zna da sam joj ja brat i sve drugo je manje važno. Mojoj majci teško pada cijela ta priča, ali poštuje moju odluku, jer joj nisam ostavio mogućnost da bira.
Eldar je profesionalni fotograf i osnivač „E2 studia”. Kroz poslovnu suradnju, sklapao je i mnoga prijateljstva. Pred njim je mnogo poslovnih planova i izazova; jedan je da karijeru fotografa nastavi graditi u Americi. Ne krije ni to da bi se volio ostvariti i kao roditelj.
– Spreman sam, kada dođe za to vrijeme, potruditi se da svom djetetu pružim ljubav i pažnju, da mu to ne nadomjestim poklonima i materijalnim stvarima. Ono što je meni nedostajalo u životu su roditelji koji su trebali biti sa mnom i odgovarati na milijun mojih pitanja. Kada sam bio u Banjoj Luci, mnogo vremena sam provodio sa sestrićem Konstantinom. Prelijep je osjećaj biti ujak – kaže Eldar za kraj razgovora.