Entitet bi bio pravedno rješenje za Hrvate, ali sumnjam da bi to donijelo mir BiH

William Dale Montgomery, bivši veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj, gostovao je u HRT-ovoj emisiji “1 na 1” s Romanom Bolkovićem te je tom prilikom komentirao aktualnu političku situaciju u BiH, kao i regiji, prisjetivši se pritom i postizanja dogovora u Daytonu, kao i ranijeg ustroja Federacije. Kazao je kako bi bilo mnogo bolje da su nastala tri posve odvojena entiteta, odnosno da bi to dovelo do poštenog rješenja za Hrvate, ali je naveo i kako sumnja da bi to donijelo mir BiH.

Kazao je i kako je Daytonski mirovni sporazum otpočetka bio duboko manjkav i nije imao izglede za uspjeh. Upozorio je kako i dalje diljem BiH vladaju ogromne napetosti.

- Tako mi svega, ja rješenje ne vidim - izjavio je on.

Dolazite u Jugoslaviju 70-ih godina prvi put. Kad ste došli prvi put pripremali ste se temeljito, čitali ste puno knjiga, nažalost, samo američkih. Kada ste utvrdili da su te knjige bile nedovoljne i što to niste razumjeli o Jugoslaviji?

- Problem je bio u hladnom ratu koji je sve prožimao. Tito je bio pravi čovjek, na pravom mjestu u pravo vrijeme za Jugoslaviju. Činio je dovoljno toga da ugodi Sovjetskom Savezu. Primjerice, bio je diktator. Nije bilo slobode medije, slobode govora, postojala je jedna stranka. Istodobno je dopuštao običnim ljudima više slobode, slobodu putovati, čime nam je ugađao. Iz naše perspektive, to je u istočnoj Europi izazivalo potencijalni razdor kada su vidjeli koliko je Jugoslaviji bolje nego njima... Stoga nismo ničim željeli uzrujati Tita. On je jasno dao do znanja da ne smijemo ostvariti kontakt s disidentima. To nas je dovelo u čudan položaj. Bili smo ondje kao diplomati, ali nismo imali gotovo nikakav kontakt s dužnosnicima, osim na službenim sastancima.

Nije postojala nikakva mogućnost da procijenimo raspoloženje običnih ljudi. Pokušavali smo ugoditi Titu. A knjige iz toga razdoblja odražavale su puno optimističniji, blaži opis Tita nego što je zaslužio. Ako čitate knjige iz toga razdoblja, sve umanjuju važnost etničkih skupina i događaja iz prošlosti. Sve naglašavaju budućnost, pozitivne promjene. Kada sam stigao, shvatio sam to. Vidio sam to. Znao sam to. Znao sam da situacija nije onakva kakvom se opisuje. Nisam znao dovoljno kako bih znao ono što sam trebao, ali jedan od glavnih izvora koje sam smatrao nevjerojatno zanimljivima bio je Milovan Đilas. Kupio sam sve njegove knjige koje su objavljene. Nisam se mogao sresti s njim. Moj mi veleposlanik to nije dopustio jer bi to naljutilo Tita, tako da nisam smio. Iako sam imao samo dvije žučne rasprave u cijelom životu dok sam radio za Lawrencea Eagleburgera. Radio sam za njega kao šef ureda dok je bio državni tajnik, zamjenik državnog tajnika, državni podtajnik i dok je ovdje bio veleposlanik. Prvu žučnu raspravu vodili smo zato što mi je odbio dopustiti da se nađem s Đilasom. Đilasa je iz Drugog svjetskog rata pratio glas surovog čovjeka, ali je bio pravi intelektualac. Toplo preporučujem njegova djela.

Okrenuti ste sadašnjici i sutrašnjici, temelje li se nesporazumi o kojima govorite sa sredinama u kojima Amerika intervenira na nerazumijevanju ili nevoljkosti da se pozabavite prošlosti sredina u koje ulazite?

- Vrlo pronicljivo pitanje. Kada su Sjedinjene Države utemeljene, osim Indijanaca, ondje nije bilo nikoga. Bio je to golem kontinent. A ljudi iz svih zemalja željeli su uzeti svoj dio; Britanci, Francuzi, Španjolci itd. Kako bismo napunili tu zemlju, morali su stići doseljenici. Od našeg osnutka doseljenike smo dočekivali raširenih ruku i jako smo se trudili da se osjećaju dobrodošlo.

I unatoč manjkavostima i problemima, ako prosječnom Amerikancu kažete da ste američki građanin, nije važno odakle ste došli, koje ste boje kože, vjere, bilo što. Prihvaćaju vas. To je naša vjera. Naša je vjera da je prošlost prošla, danas ste Amerikanac. Zaboravite odakle ste došli jer sada ste Amerikanac. Taj mentalitet znači da se ne osvrćete, nego gledate naprijed. A to je suprotno od onoga što se zbiva u drugim dijelovima svijeta. Ondje se cijeni tradicija, činjenica da obitelj stoljećima živi u istoj kući. To se silno cijeni, tako da postoji velika razlika u stajalištima. I to ne vrijedi samo za Jugoslaviju. Dat ću vam primjer iz Vijetnama. Našli bismo selo koje proizvodi veliku količinu riže, više nego što treba, a koja je vjerojatno išla Vijetkongu, snagama Sjevernog Vijetnama. Proizvoljno bismo odveli ljude iz toga sela skupno i preselili ih stotinu kilometara dalje, gdje riža nije tako dobro uspijevala, ali dali bismo im riže da to nadoknadimo. Bili su prisiljeni napustiti kuće u kojima su živjeli naraštaji njihovih obitelji, gdje su pokapali pretke. U roku od jednog dana svi su morali otići. Kada razmišljate o tome zašto smo izgubili rat, i to je jedan od razloga. Nismo pokazali poštovanje prema prošlosti, a trebali smo.

Je li možda to razlog što se u Daytonu napravio ovakav sporazum, a ne neki možda drugačiji ili bolji? Ili da je, recimo, Tuđman ustrajao na nekom trećem entitetu, da nije pristao na Federaciju, mislite li da bi SAD, samo da je dovoljno dugo inzistirao, to prihvatio?

- Prvo da kažem da sam mnogo razmišljao o ratu. Ako se rat uopće mogao zaustaviti, trebalo je to učiniti prije nego što je počeo. Imali smo CIA-ina izvješća od 2 godine prije rata, koja su posve točno predviđala što će se dogoditi ako se Jugoslavija raspadne. Znali smo što će se dogoditi, svijet je znao što će se dogoditi. A ipak nitko u SAD-u, u EU, ama baš nitko nije bio voljan unaprijed osigurati postrojbe i reći: ako se želite razići, to će se obaviti ovako, i to mirno, inače će nastupiti naše postrojbe. Nitko nije bio voljan učiniti to. Mislim da su se samo tada možda mogla spriječiti kasnija zbivanja. Što se tiče Daytona, prije svega, žao mi je što to moram reći, Hrvatska je grdno pogriješila kada je zaratila s Bošnjacima. To je bila ogromna pogreška. To ju je stajalo dobar dio naklonosti svijeta, s pravom ili ne. No, što je važnije, Zapad je nakon toga prisilio Hrvatsku i Bošnjake da se udruže u Federaciju kako bi se borili u ratu. Zatim se dogodio Dayton i Hrvatska je ponovno natjerana na tu Federaciju, što smatram velikom pogreškom. Bilo bi mnogo bolje da su nastala tri posve odvojena entiteta, ali nisam siguran da bi to dovelo... Dovelo bi do poštenog rješenja za Hrvate, ali sumnjam da bi to donijelo mir BiH. Daytonski mirovni sporazum otpočetka je bio duboko manjkav i nije imao izglede za uspjeh.

Je li moguće donijeti mir, je li moguće tu Bosnu i Hercegovinu očuvati?

- Problem je što ni jedna od triju etničkih skupina ne vjeruje da je izgubila rat. Svi ustraju u svojim uvjerenjima. Uopće ih nisu promijenili. U Daytonu su svi imali ravnopravan tretman, tako da je nastali sporazum nemoguće realizirati. Dokaz za to je da se to dogodilo prije 25 godina, a u BiH i dalje imate visokog predstavnika, etničke skupine i dalje osjećaju snažnu međusobnu nesnošljivost. Prije koju godinu otišao sam u Mostar sa skupinom poslovnih ljudi iz SAD-a koji su željeli obići obnovljeni Stari most, koji su hrvatske snage raznijele za vrijeme rata. Naša je vodičica bila krasna osoba, Hrvatica iz Mostara. Pitao sam je što njezini prijatelji misle o novom mostu. Odgovorila je da ga još nisu vidjeli. Pitao sam je kako to misli. Rekla je da ne idu onamo jer je to bošnjački teritorij. Dakle, diljem BiH i dalje vladaju ogromne napetosti. Tako mi svega, ja rješenje ne vidim.

Nitko ovdje ništa ne uči od povijesti. Nestabilna BiH, to što se događa između Srba i Kosova, što se događa u Crnoj Gori. Bojite li se vi oružanih sukoba ili mislite da ovaj put to međunarodna zajednica ne bi dopustila?

- Jako strahujem jer sva ta pitanja, bilo da je riječ o sukobu između Bugarske i Makedonije oko davno mrtve povijesne ličnosti, o tomu je li bio Bugarin ili Makedonac, bilo o sukobima između kosovskih Albanaca i Srba ili pak onima u Crnoj Gori oko crkvenih pitanja ili pak o bilo čemu u BiH... Ni jedno od tih pitanja nije riješeno, a problem je što to više ne privlači pozornost svijeta. Mislim da je 1990-ih ovo bilo glavno mjesto u svijetu na koje su naši čelnici usmjeravali pozornost. Danas više nije tako. A ne vjerujem da te države same mogu riješiti pitanja koja ih muče. Na svim su stranama osjećaji tako uzburkani da ne vidim rješenje. Brzo ću vam ispričati nešto što možda ne znate. Kad su me predložili za veleposlanika u Bugarskoj, morao sam izići pred senatora Bidena. Senatski odbor za vanjske poslove morao je potvrditi moju nominaciju. Jedno od pitanja koje mi je postavio bilo je: Što mislite o novom bugarskom Ustavu koji zabranjuje spomen Makedonaca? Odgovorio sam mu da smatram kako to nije dobro i da to treba promijeniti. Sljedećeg dana to je bilo na naslovnicama svih novina. Čak i prije nego što sam stigao u Bugarsku radilo se na tome da me proglase nepoželjnom osobom, samo zbog te rečenice. I to je posve isto pitanje oko kojega se sukobljavaju i danas 30 - 35 godina poslije.

Kao Amerikanac i diplomat, naučili ste govoriti s oprezom. Što mislite o nama ovdje u ovom podneblju? Kako gledate na narode i države ovdje, jesmo li u stanju živjeti u miru?

- Moram reći da smo supruga i ja odabrali živjeti na ovom području. Ne znam zašto, ali u krvi mi je. Sjećam se do današnjeg dana svoje prve diplomatske misije. Otišao sam u Rim, kupio Fiat, najmanji koji su imali, i odvezao se na trajekt u Anconi ili Bariju za Dubrovnik. Sljedećeg sam se jutra probudio dok je brod pristajao u Dubrovniku. Jednostavno sam se zaljubio u taj grad. Nisam mogao vjerovati. Meni, kao Amerikancu koji nije putovao, taj je prizor bio fantastičan. I nisam ga zaboravio. Godinama poslije, kad sam se vratio kao veleposlanik, odlučio sam s Lynne da ćemo se tu umiroviti. Tako smo kupili kuću u Cavtatu i pripremili se za 2000. godinu, istek mog mandata ovdje. Ali onda su me pozvali da odem raditi u Srbiju, pa smo taj plan odgodili na neko vrijeme. No, želim reći da mi je Balkan u krvi. Shvaćam ovdašnje stanovnike i njihove nacionalne osjećaje. Mislim da na neki način kaskaju za drugim zemljama Europe u svojim stajalištima. Ne treba zaboraviti da su Njemačka i Francuska stoljećima ratovale i tek su nakon Drugog svjetskog rata prestale. To će se dogoditi i ovoj regiji, ali trebat će vremena. Ipak, što je najvažnije, za to će biti potrebna pomoć, prije svega, Europske unije. Nažalost, ona ne pruža potporu i pomoć kakve bi trebala. Barem ja tako smatram jer ova regija ne može uspjeti sama. Treba punu potporu Zapada, SAD-a i EU-a kako bi se s vremenom dogodile te promjene. Dogodit će se, ali za to treba vremena.

... Možda Europska unija ne može ništa, ona je ekonomski div, ali je politički patuljak?

- Upravo tako. I uistinu je indikativno da je gospodarska velesila, ali to nije uspjela pretočiti u političku moć. Zato što je, po mom mišljenju, primila previše članica koje sve imaju donekle jednako pravo glasa. Da je broj članica ostao na osam ili devet, kao što je bilo na početku, možda bi bilo lakše ostvariti konsenzus. Ali, kad imate članica koliko ih je danas, vrlo je teško usuglasiti se oko bilo kojeg prijepornog pitanja. Postoji četiri-pet članica koje još nisu priznale neovisnost Kosova, postoji veliki otpor daljnjem proširenju i to je doista problem.

Hoće li možda administracija predsjednika Bidena pomoći da se stvari riješe?

- Evo što ja mislim. Žao mi je što moram reći da smo uistinu pretjerali kad smo u NATO primili baltičke zemlje, između ostalih, kad nudimo članstvo Gruziji, možda i Ukrajini. Naime, temeljna koncepcija NATO-a počiva na tome da je napad na jednu članicu napad na sve njih.

Je li to održivo? Ne daj Bože, da se dogodi da Rusi nešto rade na Baltiku, biste li vi branili, bi li Amerika krenula u obranu?

- To je pitanje. Ako je odgovor niječan, to je kraj NATO-a. Moramo se malo vratiti u prošlost. Sovjetski Savez i Istočni blok bili su stvarna prijetnja 50-ih, 60-ih, 70-ih, čak i 80-ih. Bila je to vrlo ozbiljna prijetnja koju smo svi ozbiljno shvaćali. I usredotočili se na to. Zbog toga smo uskladili napore, u NATO-u i svemu ostalom. Raspadom Sovjetskog Saveza dobar dio tog straha je minuo. Današnja Rusija uopće nema vojnu moć kakvu je nekoć imala. I dalje je to opasna zemlja, ali nije više tolika prijetnja. A budući da nije prijetnja, države članica EU-a nisu toliko spremne na neke postupke kao što su bile prije. Kad sam se ja bavio tim pitanjima, u NATO-u je postojao mali ured u sobici na čijim je vratima pisalo “Vojne operacije izvan teritorija organizacije” i dva zaposlenika. Bilo kakvo djelovanje izvan teritorija članica NATO-a rješavala bi ta dva službenika. No to nije bilo važno jer nije bilo djelovanja izvan teritorija članica. Ali s raspadom Sovjetskog Saveza u NATO-u su se upustili u djelatnosti izvan teritorija članica. A to se uopće nije pokazalo uspješnim, kao što pokazuje slučaj Afganistana. Ondje smo pokušali surađivati, ali povlačenje je bilo sramotno. I zbog toga će biti teže privoljeti saveznike NATO-a na bilo kakve druge operacije izvan teritorija članica. Možda je NATO kao koncepcija odradio svoje, nažalost. No, izazov pred EU-om je sljedeći. Ako ne žele američko vodstvo i ako ne žele podupirati SAD u našim djelatnostima, morat će stvoriti vlastitu vojsku, a dosad nisu bili voljni uložiti resurse u to. Čak i kad bi to mogli, nije sigurno bi li se ikad uspjeli dogovoriti i išta poduzeti. To je prava nesreća.

Kako vam se čini hrvatska situacija, kakvom vam se čini današnja politička garnitura?

- Prvo da čestitam Hrvatskoj na pridruživanju Europskoj uniji, na ulasku u NATO, na sjajnim autocestama, na izgradnji Pelješkog mosta koji je fantastičan i na turističkom sektoru koji je prepoznat u cijelom svijetu. Dakle, učinili ste mnogo toga dobroga. Rekao bih samo, uz dužno poštovanje, da je turizam dvosjekli mač. S jedne strane, Hrvatskoj donosi ogromni novac. No, s druge strane, nema poticaja, potrebe da se razvijaju drugi sektori.

Ti se sektori ne razvijaju jednakim tempom. I zbog toga dolazi do odljeva talentiranih mladih ljudi koji odlaze drugamo u Europsku uniju. Nadam se samo da će Hrvatska trošiti više, možda od prihoda od turizma, na druge sektore, na to da privuče više stranih ulaganja, više privatnih ulaganja i da im osigura potporu.

Čini mi se da i dalje imate više državnih tvornica i industrijskih djelatnosti od drugih zemalja u Europskoj uniji. Dakle, situacija se svakako može poboljšati. No, ponavljam, ostvarili ste jako veliki napredak, što se vidi na brojnim sitnim primjerima. EU, bez obzira na svoje mane i silne odredbe o svemu živom, zapravo funkcionira.

Vi i vaša gospođa živite ovdje. Kada dođe vaša kći, razmišlja li o Hrvatskoj kao o zemlji u kojoj bi živjela?

- Da. Sada živi u Londonu, odvjetnica je. Živi ondje već 17 godina. Ali zbog koronavirusa se vratila i živjela je s nama oko tri mjeseca uz rad na daljinu. Sad se vratila riješiti poslove. Nada se da će se vratiti ovamo kao digitalni nomad... Ona je odvjetnica, ima klijente. Održava pozive na Zoomu. Prvi put upozna klijenta posredstvom poziva na Zoomu. Dogovore se oko suradnje. Smisle strategiju. Sastanu se s odvjetnicima druge strane preko poziva na Zoomu. A na kraju održe poziv na Zoomu sa sucem, koji je uz računalo kao i svi ostali te presuđuje. Dakle, cijeli postupak vodi se na daljinu. Ne kažem da je to moguće u svakom poslu, ali Amelia se želi vratiti ovamo i razmišlja o kupnji doma blizu nas.