Nakon odluke Europskog vijeća o uvjetnom otvaranju pristupnih pregovora Bosne i Hercegovine s Europskom unijom postavlja se ključno pitanje je li ovo konačna razdjelnica između sadašnjeg provizorija i poretka koji je uspostavljen u Daytonu te ujedno početak njegove nadogradnje ili pak put u nove neizvjesnosti i nestabilnosti. Zagovornici teze da su moguća oba raspleta, ali i treći, zadržavanje stanja zamrznutog konflikta, itekako imaju argumenata za optimistične ili pak crne prognoze. Onoliko koliko ima zagovornika brze transformacije podijeljenih društv(ava) u europsku društvenu zajednicu, najmanje je toliko i protivnika promjenama jer na taj način riskiraju vlastitu poziciju. I ne odnosi se to, kako se počesto i vrlo površno iznosi u dijelu stranih medija, samo na domaće političke elite koje koketiraju s radikalizmom i ostvarenjem ratnim ciljevima, a kako bi se zapravo održali na vlasti, nego i na 'međunarodnu zajednicu' kako se u BiH naziva pravi konglomerat izrasle, gotovo metastazirane strukture, koja kao i političke elite opravdava svoje postojanje čestim kompliciranjem naoko jednostavnih rješenja. Jedno od takvih rješenja trebao je biti i Zakon o sudu BiH čijim bi donošenjem vlasti BiH i prije zasjedanja Europskog vijeća uspjele pridobiti i najveće skeptike pa ne bi bilo potrebno ulagati toliko energije u lobiranje i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. No iako su se na prvim susretima predstavnici bošnjačkih, hrvatskih i srpskih stranaka usuglasili oko sjedišta Žalbenog odjela Suda BiH, sve se promijenilo kada su se čelnici probošnjačkog SDP-a BiH, Naše stranke te Naroda i pravde vratili u Sarajevo te se suočili s predstavnicima 'međunarodne administracije'. Umjesto dogovorene Banje Luke kao sjedišta drugostupanjskog suda, započeli su zagovarati Istočno Sarajevo. Uz izgovor da to traže zbog operativnosti rada državnog suda čije prvostupanjsko vijeće ima sjedište u Sarajevu, ali i kako Dodik ne bi imao utjecaja na odluke Žalbenog odjela Suda u Banjoj Luci.
Ima li se na umu kako Dodikovo sklanjanje s pozicije otvoreno zagovara američka administracija, koja je istodobno imala ključnu ulogu u posredovanju da probošnjačka trojka bude u vlasti, a ne SDA Bakira Izetbegovića, nije teško izvući zaključak. Očekuje se i da usmjeravanje prema EU bude razdjelnica, odnosno ponudi odgovor hoće li BiH i dalje nastaviti biti poput djeteta s posebnim potrebama s obzirom na to da ključne odluke može donijeti, ali i osporiti visoki međunarodni predstavnik. Čiji odlazak najsnažnije zagovara ponovno Dodik. Jasno je i bez Dodika da država bez suverene domaće vlasti koja nije u stanju donositi sve odluke ne može postati dio kluba odraslih, odnosno članica EU. Svejedno taj daytonski atavizam, koliko god proturječno zvučalo, jamči i teritorijalni integritet zemlje. Budući da su još uvijek itekako žive dominantne nacionalne i teško suprotstavljene politike bošnjačkog unitarizma i srpskog separatizma, postojanje OHR-a na izvjestan način amortizira frcanje iskri između njih na što su nedavno upozorili i američki obavještajci ne isključujući i mogućnost oružanog konflikta. S tim da su se u odnosu na Jugoslaviju, kakvom brojni u malom doživljavaju BiH, uloge znatno promijenile. Pa su od Hrvata kao separatista u Jugoslaviji tu ulogu u BiH preuzeli Srbi, dok su pak Bošnjaci unitaristi, a Hrvati danas zagovaraju srednji put te zemlje. Upravo je na tome tragu jedina moguća evolucija Bosne i Hercegovine i postupno skidanje 'luđačke košulje' kako je za Daytonski sporazum rekao bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritsch. Ali tek nakon što je sa zarađenih nekoliko milijuna eura napustio zemlju, teško unakazio poziciju Hrvata i ponovno ih konfrontirao s Bošnjacima jer im je oteo power-sharing mehanizme dogovorene u Washingtonskom, odnosno Daytonskom sporazumu. Na taj je način Petritsch, koji je u mandatu od 1999. do 2003. bio samo istaknuti protagonist 'međunarodne zajednice', također pridonio podjeli BiH ojačavanjem uloge entiteta s dominacijom Srba i Bošnjaka.
Zanimljivo je kako sve suprotno od toga, upravo europski put temeljen na federalističkim načelima i upravljanju razlikama, najsnažnije zagovaraju Hrvati. Nije ni čudno što se otvaranje pregovora događa dok je na čelu Vijeća ministara HDZ-ova Borjana Krišto. Uz priliku za unutarnju transformaciju BiH, europski put definitivno zatvara vrata raznim neeuropskim projektima i interesima, te konačno odvaja tu zemlju od zagrljaja Moskve, ali, što je jednako tako važno, i od ništa manje destruktivnog utjecaja Ankare ili Teherana.