Brojni hodočasnici iz cijelog svijeta, naročito veliki broj mladih, i ovu 2020. godinu dočekali su u crkvi sv. Jakova u Međugorju. Ovaj jedinstveni molitveni doček svake godine privuče veliki broj hodočasnika, a tako je bilo i ovaj put. Mnogi nisu mogli ni ući u crkvu sv. Jakova, a hladno vrijeme nije ih spriječilo da oko crkve sudjeluju u dočeku nove godine, daleko od buke, glazbe, vatrometa, galame... i svega što nudi ovaj svijet kako bi u ''hramu Kraljice mira, smještenom ovdje u Hercegovini'' dočekali prvi dan nove godine i Svjetski dan mira.
Mir, danas na Svjetski dan mira, bila je i tema propovijedi apostolskog nuncija u Bosni i Hercegovini nadbiskupa Luigija Pezzuta koji je i predslavio misu polnoćku kojom se ušlo u novu godinu, piše medjugorje.hr.
''Nalazimo se u hramu Kraljice mira, podignutom u Bosni i Hercegovini. Ako je istinski mir - kao što smo rekli - rezultat oprosta i milosrđa, kako Marija može biti Kraljica Mira, a da istovremeno nije Kraljica Božjeg milosrđa? Marija je Kraljica mira, jer je Kraljica Božjeg Milosrđa, čije je lice Isus'', istaknuo je u svojoj propovijedi mons. Pezzuto. Njemu je na polnoćki koncelebriralo 115 svećenika, među kojima su bili i apostoslki vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorju nadbiskup Henryk Hoser, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko, međugorski župnik fra Marinko Šakota...
Propovijed apostoslkog nuncija u BiH nadbiskupa Luigija Pezzuta prenosimo u cijelosti:
"Preuzvišena Ekselencijo Apostolski Vizitatore
Mnogopoštovani Oče Provincijale
Prečasni oče župniče
Časna subraćo u svećeništvu
I svi vi, sestre i braćo u vjeri
Ritam vremena koji prolazi obilježen godinama, danima i satima, potakao nas je na hodočašće da bi nas danas doveo u ovo marijansko odredište, gdje u hramu Kraljice mira, smještenom ovdje u Hercegovini, namjeravamo oživjeti, još jednom, našu čežnju za mirom, povodom Svjetskog dana mira, kojega obilježavamo 1. siječnja svake godine, vođen mudrim Papinim Učiteljstvom.
Da! Drage sestre i braćo, moramo priznati da je mir - kao što nas podsjeća Papinska poruka ove godine - „dragocjeno dobro“, ali je ipak još uvijek „predmet“ nade za cijelo čovječanstvo.
Mi smo još i sada, na putu ka miru. Nismo ga još dosegli u potpunosti, jer i dalje postoje prepreke, koje ponekad izgledaju nepremostive, pogotovo u svjetlu "znakova" koje su ratovi prošlosti, kao i trenutni sukobi našeg vremena, ostavili i ostavljaju u našem duhu i u našem tijelu, kao i na teritorijima na kojima se vode.
1. Sveti Otac u svojoj poruci od 1. siječnja 2020. poziva na uzbunu, prije svega nas katolike, ali i međunarodnu zajednicu, s obzirom na dva osnovna uzroka koja pokreću sve ratove: radi se o "strahu od drugoga" i "nepovjerenju u drugoga ".
Ipak, paradoksalno, danas se strah i nepovjerenje smatraju osnovom i jamstvom stabilnosti, sigurnosti i ravnoteže, ne samo na međunarodnoj razini, već i na nacionalnoj.
Nije li istina da su čak i međuljudski odnosi - od pojedinca do pojedinca, od građanina do građanina - regulirani na principu "straha od drugog" i "nepovjerenja u drugoga"?
Istina, ta mučnost trenutne ljudske logike vrlo je zbunjujuća, dok ako stvarno i ispravno sudimo, strah i nepovjerenje donose nestabilnost, krhkost u odnosima i rizik od nasilja.
Iz tog razloga, posebno za nas kršćane, odnosno za nas učenike utjelovljene Riječi, danas postaje još žurnije shvatiti da se logika straha i nepovjerenja rješava u začaranom krugu, koji sigurno ne vodi miru.
Ali želio bih da se zapitamo: što stoji iza straha? Kakvo je porijeklo, to duboko "zašto" straha od drugoga, kojega doživljavamo kao različitog od nas?
Znamo neposredne razloge naših strahova: bolest, siromaštvo, agresija, progon, smrt. No, mora postojati dublji razlog koji prisiljava pojedinca i zajednicu da upadne u strah.
U Evanđelju po Marku 4, 35-41 možemo otkriti Isusovu reakciju na strah Apostola, koji su bili s njim u lađišibanoj valovima, tijekom oluje. A njima, silno uplašenima zbog jako uzburkanog mora, Isus postavlja pitanje: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“
Ovdje Isus približava dvije suprotne stvarnosti: strah i vjeru. I to je kao da kaže: „Gledaj, strah je tamo gdje nema vjere“. Dakle, odsutnost vjere je duboki korijen straha. Ali, odsutnost vjere znači odsustvo Boga. Stoga nije iznenađujuće da se, u svijetu koji je sekulariziran gotovo u svojoj globalnosti, međunarodna ravnoteža, kada je riječ o miru, sigurnosti i stabilnosti, temelji na strahu od drugoga!
To je situacija koja se - ako se sjećate - već dogodila u Edenskom vrtu: nakon što su pojeli zabranjeno voće, Adam i Eva čuli su korak Gospodina Boga ... i sakrili su se među stabla u vrtu. Ali Gospodin je pozvao čovjeka i rekao mu: „Gdje si?“ Odgovorio je: „Čuo sam tvoj korak u vrtu; pobojah se, jer sam gol pa se sakrih“ (Post 3, 8-10).
Evo trenutka kada je strah ušao u svijet, nikad ga više ne napuštajući. Međutim, imajte na umu da strah „ulazi ne kao kći golotinje, kao što to tvrdi Adam, nego od druge majke. Čovjek se skriva zato što je Bog onaj koji ga plaši“ (E. Randi: Le nude domandedelVangelo, str. 31).
Tako, uz strah od Boga, također u čovjekovo srce ulazi i nepovjerenje u Njega. Kao da im je zmija rekla: Bog „vam je dao tisuću stabala, istina je, ali vam je najbolje uskratio; boji se vas, ljubomoran je, zabranio ti je najvažniju stvar. Ne vjerujte“ (E. Randi: Le nude domandedelVangelo, str. 31).
Čitav ovaj proces odvija se samo u ljudskom umu, koji čak ide toliko daleko da iskrivljuje sliku o Bogu: On, Bog, bi se bojao čovjeka; On, Bog, bio bi ljubomoran; On, Bog, ne bi imao povjerenja u čovjeka. Doista, sa svim tim Bog nema nikakve veze: to je samo jednostranoljudsko razmišljanje, koje se konačno odlučuje oboriti na sebe samoga, netolerantan prema različitosti drugoga, koji je začet kao prijetnja nad kojom mora dominirati, sve do točke kada će tu prijetnju isključiti i poništiti.
Umjesto toga, tamo gdje postoji vjera, strah nestaje. Ovo je velika revolucija koju je ostvarilo kršćanstvo i njegov Utemeljitelj.
Isus je zaista došao baciti novo i odlučno svjetlo na pitanje straha, objavljujući da Bog jest, da je drugi s obzirom na čovjeka, kao što je čovjek drugi s obzirom na Boga; ali njihov odnos nije obostrano nepovjerenje: Bog je Otac i djeca smo u Jedinorođenom Sinu, Isusu Kristu.
To znači, dakle, da su sva djeca Božja među sobom braća.
To je jasno za krštene u Kristu. Međutim, očinstvo Božje i, prema tome bratstvo među svim članovima ljudske obitelji, protežu se na čitavo čovječanstvo, s obzirom na zajedničko podrijetlo cijeloga čovječanstva od Boga.
Mi smo, kao Crkva, pozvani da budemo - kako kaže poruka Svetoga Oca – „uvjereni svjedoci“ i "majstori mira otvoreni za dijalog bez iznimke i bez manipulacija“.
2. Pozivajući se na put mira, koji zahtijeva dugi vremenski okvir, Papa praktički ponavlja koncept koji je već poznat i već prisutan u Porukama drugih Njegovih prethodnika: ne može biti mira bez traženja istine i pravde.
Zapravo je hrabro i transparentno traženje istine prvi neophodni korak koji treba poduzeti kako bi se postigao mir. Međutim, ovo traganje za istinom mora biti oslobođeno bilo kojeg duha određenih strana i svake ideologije, kako bi se došlo što bliže objektivnoj istini. Istina nije podložna subjektivnim interpretacijama, u pokušaju obrane interesa određenih strana, pod cijenu kazne iskrivljavanja same povijesne stvarnosti.
S druge strane, odnos mira i pravde je složeniji. Ovdje je u igri ljudski mir, kao plod ljudske pravde.
Na prvi pogled čini se mogućim da ljudska pravda dovede do zadovoljavanja prava svih strana uključenih u određeni sukob. Međutim, kada se dobro razmisli, nije tako, jer ljudska pravda, koliko god ispravna bila, uvijek ostavlja nezadovoljnim barem jedan dio, kojibi traženjem svojih prava, mogao stvoriti neke probleme u ostvarenju procesa mira, spriječivši možda, konačni zaključak.
Stoga je nužno da pravda bude nadjačana jednom drugom vrijednosti: pomirenjem.
Međutim, pomirenje nije dovoljno za postizanje istinskog mira, jer je pomirenje samo dogovor strana da žive u miru, iako možda ostaje gorčina zbog pretrpljenih nepravdi. Stoga se to mora prevladati oproštenjem i milosrđem - jedinim i tipičnim vrijednostima kršćanstva - koje podrazumijevaju potpuno oslobođenje od svake ogorčenosti i gorčine zbog primljenoga zla.
Drage Sestre i Braćo,
Nalazimo se u hramu Kraljice mira, podignutom u Bosni i Hercegovini. Ako je istinski mir - kao što smo rekli - rezultat oprosta i milosrđa, kako Marija može biti Kraljica Mira, a da istovremeno nije Kraljica Božjeg milosrđa? Marija je Kraljica mira, jer je Kraljica Božjeg Milosrđa, čije je lice Isus.
Kao i na svadbi u Kani, tako se i danas Marija nastavlja obraćati Božjem milosrđu: „Vina nemaju“. I ovo, Božje milosrđe, udostoji sedolaziti u susret kraljevskoj prošnji One koja ga je rodila u tijelu, na neki način predviđajućiu Kani Njegovo očitovanje u ljudskoj povijesti.
Stoga bi bilo dostojno i pravedno kada bismo u ovome mjestu mogli zazivati Mariju titulom „Kraljice mira i Božjeg milosrđa“. Stoljećima smo je zazivali, i još je uvijek zazivamo kao Majku Milosrđa. Ali ovaj vjerni majčinski staž pretvorio ju je u Kraljicu, kojoj Božje milosrđe rado uslišava i najmanju želju u korist njezine djece.
Zaključujem, zazivajući Je, svi ujedinjeni u istoj molitvi, govoreći: Marijo, Kraljice Mira i Božjeg milosrđa, moli za nas. Amen!"
Prije polnoćke slavljena je i večernja sveta misa zahvalnica za 2019. godinu, koju je predslavio fra Vjekoslav Milićević uz koncelebraciju 50 svećenika, a nakon mise, prije molitvenog bdiejnja, uprizorene su žive jaslice zajednice Cenacolo.