Konzervativci i laburisti u Velikoj Britaniji, demokršćani i socijaldemokrati u Njemačkoj, SDP i HDZ u Hrvatskoj – sve ove stranke dio su europskoga političkog folklora i nadmetanja između vlasti i oporbe. No, možete li navesti vodeću oporbenu stranku u Bosni i Hercegovini? Koji političar je vođa oporbe? Specifičnost BiH te njezina sastavljenost od tri nacije ključna je i po ovome pitanju. Kao što je društvo fragmentirano u medijskom, kulturnom, obrazovnom, gospodarskom smislu, tako je rascjepkano i kada je u pitanju stranačka scena.
Velike koalicije
U Bosni i Hercegovini nema klasičnoga odnosa između vlade i oporbe. Zapravo svi oni koji u vlastitim segmentiranim biračkim tijelima imaju većinsku potporu dio su vlasti ili bi trebali biti dio vlasti. I koliko to god izgledalo čudno BiH nije jedina europska zemlja s takvim kompliciranim stranačkim sustavom. Slično stanje je u Švicarskoj i Belgiji. I tamo je oporba slaba i rascjepkana, a na vlasti su velike koalicije različitih segmenata. Politolozi čak pišu studije je li moguća uopće oporba u takvim zemljama. Zagovornici konsocijacije navode kako pluralnim društvima treba velika koalicija, a ne polarizacija na vladu i oporbu. Nepostojanje jake oporbe na taj način je cijena pluralnoga društva. U takvim državama na djelu je neka druga vrste oporbenog djelovanja među strankama. Riječ je o neslaganjima unutar velike koalicije. Dok je Austrija bila konsocijacijska država i dok je na vlasti bila velika koalicija između katolika i socijalista, Austrijanci su neslaganja političara ili stranaka unutar velike koalicije smatrali oporbenim djelovanjem. Moglo bi se reći da je austrijski recept na najgrublji način primijenjen na bosanskohercegovačkoj stranačkoj sceni od neslaganja između hrvatskih i bošnjačkih vladajućih stranaka do nepremostivih rascjepa između srpskih i bošnjačkih vladajućih stranaka. Osim toga, velika neslaganja i istiskivanje iz vlasti na državnoj razini postoje i između stranaka iz istoga segmenta. Među bošnjačkim strankama SDP, SDA i SBB, među srpskim SNSD i SDS, među hrvatskim HDZ BiH i HDZ 1990. No, u BiH se to prečesto zloupotrebljava pa se međustranačka prepucavanja koriste za krizu vlasti, a danas više nitko ne zna tko je na vladajući na državnoj ili pak federalnoj razini.
Rascjepkana oporba
Pa ima li onda uopće u BiH prostora za oporbeno djelovanje? Ima i moralo bi biti, ali opet na specifičan način. Teško će u bilo kojem obliku na državnoj razini i poslije općih izbora 2014. godine zaživjeti nekakav veliki oporbeni blok u kojem bi se nalazile i bošnjačke, i srpske i hrvatske stranke. Isto to je malo vjerojatno na razini Federacije BiH. I do sada je razlog bio, a i u buduće će biti, izbjegavanje suradnje stranka iz jednoga segmenta sa strankama iz drugih segmenata. Uzrok je bojazan da ih se ne bi doživjelo kao političku snagu koja radi protiv interesa vlastite nacije. Ubuduće jače oporbene blokove treba očekivati u sklopu fragmentiranih stranačkih sustava. Primjerice na bošnjačkoj stranačkoj sceni ili pak na srpskoj. Kod Hrvata je stanje specifičnije zbog hegemonističkih težnji dijela bošnjačke politike, pa je pluralizam često na kušnji zbog takvoga odnosa političkog Sarajeva. Nepostojanje polarizacije na vladu i oporbu doprinosi konfuznom i monotonom stranačkom sustavu u BiH. Ono u mnogome lišava i danas u Europi toliko prisutnu personalizaciju politike kroz jaku političku figuru premijera i vođe oporbe koji svakodnevno razmjenjuju političke udarce. Ona također umnogome zamagljuje tko želi raditi ozbiljno, a tko je mešetar na političkoj pozornici. No to je cijena pluralnoga društva. Pa ipak i u takvom konfuznom stanju moguće je napraviti selekciju. Na biračima je da odluče.