Na periferiji Beograda, na mjestu najstarije europske kulture, prostire se jedno od najvećih odlagališta otpada u Europi. Sakupljači plastičnih boca, poznati kao "flašaroši", teško zarađuju za život u ovom otrovnom krajoliku, ali njihova živahna zajednica sad se suočava s novom prijetnjom. Dokumentarna western drama "Flašaroši" bila je i u konkurenciji Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu, što je i bio povod za razgovor sa srpskim redateljem Nemanjom Vojinovićem.
Što vas je potaknulo da snimite film "Flašaroši"? Kako ste došli na ideju fokusirati se na ovu zajednicu i njihovu svakodnevicu?
Prva inspiracija za film došla je nakon što sam vidio fotoreportažu s deponija u Vinči. Bila je to fotografija sakupljača koji stoji na brdu otpada dok u pozadini lete tisuće galebova. Mislio sam da je to neka daleka zemlja trećeg svijeta, a zapravo je tu u Beogradu, u Vinči. Prvobitna ideja bila je napraviti esejistički film o konzumerizmu i povijesnoj vertikali vinčanskog prostora, sukob drevne neolitske civilizacije s modernim dobom – deponijom. Onda sam otišao na vinčanski deponij i stajao na istovaru, na vrhu brda od više od pedeset metara smeća. Iznad mene prelijetalo je tisuće galebova dok je teška mašinerija jurila po istovaru i mljela sve pred sobom. Okrenuo sam se, a iza mene bio je jedan potpuno nepoznat svijet - na stotine radnika koji s ruksacima na leđima jure k istovaru ili se vraćaju u svoje baze punih torba plastičnih boca. Otvorio se jedan paralelni, nevidljivi svijet, kaotičan sustav u kojem djeluje da svatko ima svoje mjesto. Ljudi su me "osvojili" i poželio sam prikazati neistraženi univerzum "flašaroša".
Proveli ste mnogo vremena s njima, veliki dio snimanja ovog filma je i nesnimanje?
Ako uđeš u neku zatvorenu zajednicu, poput "flašaroša", to stvarno iziskuje mnogo vremena i posvećenosti. Družili smo se s ljudima, razgovarali, istraživali i nastojali uspostaviti iskren i otvoren odnos sa svojim likovima. Na početku snimanja nisam još uvijek znao da ću se fokusirati samo na "flašaroše". Prvo smo išli dosta šire i ambicioznije, želio sam da deponij bude glavni lik sa svim svojim aspektima, što uključuje i sve radnike deponija. Tako da sam snimao razne ljude, uključujući i Janija dok još uvijek nije bio grupovođa. Poslije više od pola godine Jani je napredovao od običnog "flašaroša" do grupovođe, dobio je svoj kombi i mjesto na istovaru. A tad sam ga već poznavao i snimao, tako da sam kroz Janija imao priliku prikazati kako izgleda plastični biznis na deponiju kroz vizuru grupovođe "flašaroša". Nisu svi ljudi iz njegove grupe ušli u film, netko nije želio sudjelovati i snimati se. To smo poštovali i fokusirali smo se na odnose onih u ostatku grupe koji su željeli biti dio filma. Njima je sve to bilo zanimljivo, bili su i na neki način ponosni zašto sam izabrao njih, a ne neku drugu grupu. Shvatili su da će filmom ostati zauvijek "besmrtni", rekao je za Večernji list BiH.
Prikazujete spoj drevne vinčanske civilizacije i modernog odlagališta otpada, što želite poručiti gledateljima kroz ovu kontrastnu sliku?
Kao što sam spomenuo, vinčanska kultura bila mi je motivacija i početna točka razmišljanja o filmu. Kako je moguće da je na mjestu najstarije europske kulture sada jedan od najvećih deponija na svijetu? Zašto gajimo takav nemar naspram kulturno-povijesnom značajnom prostoru? Prvobitna ideja bila je napraviti vizualno snažan esejistički film o konzumerizmu i ostavštini vinčanskog prostora, napravljenog u tri sloja. Prošlost vinčanske kulture, suvremeni sloj konzumerizma i modernog načina života kroz slike deponija, i treći sloj pitanje što će buduće generacije za nekih tisuću godina misliti o našoj civilizaciji. Hoće li nas smatrati ljudima plastike, nazivati nas Homo plasticusima?
Kako se ova situacija "flašaroša" odražava na širu sliku društvenih i ekonomskih problema u Srbiji? Što mislite da je najvažnije što gledatelji trebaju znati o njihovoj borbi?
"Flašaroši" su specifična pojava vezana uz vinčanski deponij. Oni su sakupljači plastičnih "flaša", u slengu "flašaroši". Oni sebe tako nazivaju, tako da sam samo prihvatio nomenklaturu njihova svijeta i posvetio im naslov filma. Postoje dvije grupe sakupljača na deponiju, jedna koja skuplja metal i oni se među sobom zovu "metalci". Brojnija grupa sakupljača bili su "flašaroši". Oni su podijeljeni u manje grupe, svaka je imala svog grupovođu, auto ili kombi i stan nedaleko od deponija. Radili su svakodnevno, po načelu sezonskog posla, bez ikakvog zdravstvenog osiguranja ili socijalne zaštite. Dolazili su iz različitih krajeva Srbije u potrazi za novcem i boljim životom, ratujući među sobom oko boca i torba. Kako vrijeme prolazi, pronalaze se u još težem položaju, živeći na autopilotu, često zaboravljajući zašto su tu i došli. Razlog zbog kojeg ostaju raditi na deponiju je novac jer su mogli zaraditi dvije ili tri prosječne srpske plaće radeći "na flaše". Iako je deponij u vlasništvu Grada Beograda, cijeli posao sakupljanja i reciklaže plastičnih boca dio je privatnog biznisa koji nisam želio pratiti kroz film jer ulazimo u domenu istraživačkog novinarstva, rekao je za Večernji list BiH.
Film predstavljate kao dokumentarnu western dramu?
Glavna stvar koju "Flašaroše" čini westernom je ideja western žanra iz kasnije faze, gdje nadolazeća modernizacija uništava svijet, svemir, civilizaciju naših filmskih junaka i oni odlaze u zaborav. Naprimjer, u jednom od najboljih western filmova "Divlja horda" Sama Peckinpaha stiže automatska puška, simbol modernizacije koji uništava svijet glavnih junaka. U "Flašarošima" modernizacija deponija je ta koja dolazi i briše civilizaciju "flašaroša", čineći je samo još jednim slojem vinčanske vertikale. Nema perspektive za sakupljače na vinčanskom deponiju, nestali su kao dinosauri...