Dok u većem dijelu svijeta već danima svijetle ukrašene ulice i trgovi gradova, ukrašavaju se višemetarska blagdanska drvca, a Europljani, Amerikanci, Australci... natječu se čiji će dom biti blještaviji za Božić, tamo negdje daleko, u srcu Afrike, mali će Isus ući u mnogo skromnije domove. Bez mnoštva ukrasa, bogate trpeze, blagdanskoga drvca..., ali domove prepune radosti, vjere, nade i - zahvalnosti za male stvari... Upravo tako je i u Ruandi, piše Večernji list BiH.
Rado ih obiđemo
- U Ruandi većinom ne postoje europski običaji. Opće je poznato da svi koji žive izvan rodnoga mjesta ili čak u drugoj državi za Božić i blagdane dolaze doma. Kao i u Europi, to je vrijeme kada se obitelj okuplja i zajedno slavi. Ovdje je običaj posaditi bananu ispred kuće i to je znak da kuća slavi blagdan. Najljepše je gledati djecu koja tih dana ponosno dolaze u crkvu u novoj odjeći koju dobiju najčešće od roditelja ili šire obitelji. Tako ponosno hodaju, a usput pokazuju kako su se uredili. Po stoti put nas podsjete da je sreća u sitnicama. Tih božićnih dana nas fratre iz župe svaka kuća zove na sijelo, kako bi se kod nas reklo, a mi ih uvijek vrlo rado obiđemo - započinje za Večernji list svoju priču fra Ivica Perić rodom iz Lepenice kod Kiseljaka, misionar u dalekoj Africi, kojemu je Kivumu, maleno selo u Ruandi, dom već gotovo dva desetljeća.
Najvažnija fra Ivičina misija na Crnom kontinentu na kojem živi već više od tri desetljeća jest briga o školskom Centru "Otac Vjeko", čiji je ravnatelj, i stotinama djece pod njegovim krovom. Prošla, pandemijska godina, za tu je ustanovu bila iznimno teška. Nedostajalo je i hrane...
- Škola je bila zatvorena uslijed pandemije COVID-19 i učenici su dolazili od ožujka do studenoga 2020. U to smo vrijeme odmah organizirali podjelu hrane obiteljima naših učenika jer smo znali da neće imati što jesti u vrijeme dok ne budu dolazili u školu. Kako su i učitelji ostali bez posla jer nije bilo nastave, predložili smo im, kako bismo im osigurali plaću, da nam dođu pomagati u rekonstrukciji našeg centra. Vrijeme dok nije bilo nastave iskoristili smo za renoviranje školskih objekata, kao i popravke. Vlada Ruande početkom studenoga lani dopustila je ponovno nastavu i sada je stanje dobro i svi učenici je pohađaju. Hrane nekada nedostaje, a nekada ne, sve je to od dana do dana. Meni je najbitnije da svako dijete u tijeku školskog dana dobije jedan topli obrok, i to dosad, Bogu hvala, dobro funkcionira. Zašto je tako bitno da svi dobiju topli obrok? Jer je gotovo svoj djeci to jedini obrok u danu. Dajem sve od sebe kako bih im to i omogućio - priča nam fra Ivica.
Centar trenutačno ima vrtić, osnovnu i dvije srednje škole - tehničku i zanatsku. U izgradnji je, govori fra Ivica, i velika sportska dvorana, na koju je, naglašava, iznimno ponosan jer su taj projekt počeli upravo u pandemijskoj 2020. - Dobri hrvatski puk čak ni u tim teškim vremenima za cijeli svijet nije zaboravio na afričku djecu. Također, tu su i dva učenička doma - jedan muški, jedan ženski za učenike koji ne žive u blizini te oni imaju omogućena tri obroka u danu. Svim ostalim učenicima osiguran je jedan topli obrok u sredini školskog dana. Naš vrtić pokrenuli smo prije sedam godina i počeli s najmlađom dobnom skupinom od tri godine te smo sada, progresivno napredujući, stigli do četvrtog razreda osnovne škole. Počeli smo s njih 15, a sada već imamo 287 djece, učenika u vrtiću i osnovnoj školi. U našim srednjim školama može se završiti za čak šest zanimanja: tesar, zavarivač, električar, vodoinstalater, krojač, informatičar i zidar. U domu imamo 300 učenika, a u cijelom Centru trenutačno ih je više od 800. U jednom dijelu sela su vrtić i osnovna škola, a dvije srednje škole u drugom, kao i sve radionice za održavanje praktičnog dijela nastave. U tim prostorijama trenutačno boravi i školuje se 600 učenika. U samim počecima Centra nije bilo tako jednostavno zadržati djecu u školi. Smatrali su da je to čisto gubljenje vremena, a roditelji su mislili jednako. Bili su stava da je bolje otići i okopavati zemljane površine, donositi vodu s izvora, izvoditi stoku na ispašu. Nisu razumjeli da obrazovanjem ulažu u svoju budućnost. Znali su samo da taj dan za pohađanje neće dobiti novac, hranu, a svi uobičajeni svakodnevni poslovi ostaju neispunjeni. Ali nisam odustajao. Želio sam im dokazati koliko je obrazovanje bitno za mijenjanje cjelokupne Afrike. Dali smo im jedan topli obrok u sredini školskog dana i ponudili besplatno školovanje onima koji ga nisu u mogućnosti platiti. I, evo, puževim korakom, promijenili su mišljenje i stav koji se primjećuje po broju novoupisane djece svake godine. Iznimno sam ponosan na njih - priča fra Ivica.
Osim svih izgrađenih školskih objekata, s vremenom je dovedena i voda u selo, izgrađeno dosta vodnih crpki, a na mnoga mjesta u selu postavljene su slavine za uzimanje vode. Struja je kroz selo provedena prije 10-ak godina, a do tada su se, kaže nam fra Ivica, služili agregatima u iznimnim situacijama, a u ostalim jednostavno - fenjerima. Vraćamo se ponovno na Centar "Otac Vjeko", posvećen franjevcu, misionaru iz Žepča fra Vjeki Ćuriću, "afričkome Schindleru" koji je spasio desetke tisuća civila od genocida, ubijenome u Ruandi 31. siječnja 1998. Upravo je taj centar, kako smo već kazali, vjerojatno glavna fra Ivičina misija u srcu Afrike. - Kako uopće preživljavate - pitamo ga.
- Kako je Centar "Otac Vjeko" privatna škola koju su otvorili franjevci, odnosno franjevački red, ne primamo pomoć Vlade i države Ruande. Centar preživljava isključivo od donacija hrvatskog naroda iz cijeloga svijeta putem Humanitarne udruge "Srce za Afriku". Dosad smo, zahvaljujući njima, izgradili dvije škole, radionice za praktičnu nastavu, učeničke domove, blagovaonicu i vrtić. Ovim putem od srca svima zahvaljujem. Bez pomoći mnogih i velike potpore ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Omogućili ste afričkoj djeci bezbrižnije i sretnije djetinjstvo!
Kroz Centar je dosad prošlo 200-tinjak volontera iz cijeloga svijeta, ali ipak najviše Hrvata - iz Hrvatske i BiH, dodaje fra Ivica. O dobi djeteta ovisi koliko je godišnje novca potrebno za njegovo vrtićko/školsko obrazovanje, što nam fra Ivica detaljno objašnjava.
- Jedan vrtićanac ili osnovnoškolac iziskuje otprilike 150 eura godišnje, srednjoškolac gotovo dvostruko više - 250 eura. U tu cijenu uračunat je topli obrok svakog dana tijekom cijele godine, kao i školski pribor i materijal te odora. Srednjoškolcu koji živi dalje od sela i boravi u učeničkom domu potrebno je otprilike 410 eura godišnje. U to su jednako kao i kod ostalih uključeni odora i školski pribor, plus tri obroka dnevno, znači doručak, ručak i večera, kao i smještaj i sve što je potrebno jednoj mladoj osobi kroz njezino srednjoškolsko obrazovanje - kaže.
Bila je ovo prigoda i da fra Ivicu upitamo o njegovu svećeničkom, odnosno misionarskom putu. Govori nam kako ga je već sredinom pohađanja fakulteta odlazak u misiju sve više privlačio. Pred kraj svećeničkoga obrazovanja, prije ređenja, obratio se Upravi Franjevačke provincije Bosne Srebrene i izrazio želju za odlazak u misiju. Tako je sve počelo...
- Dobio sam potvrdan odgovor, ali sam prvo morao odraditi godinu dana u Provinciji, u Tuzli gdje sam prvo bio đakon, a nakon toga mladomisnik. Nikada nisam požalio zbog svoje odluke jer sam se toliko saživio s Afrikom i postao jedan njezin - jedan crni. Nakon godinu dana provedenih u Londonu na učenju i usavršavanju engleskog jezika, došao je red na moj dugo očekivani odlazak. Misiju sam počeo odlaskom u Ugandu, u čemu mi je pomogao fra Tomo Anđić. Tamo sam djelovao 13 godina i bio župnik župe u Rooshoki. Nakon tragične smrti mog subrata i prijatelja još od fakultetskih dana fra Vjeke Ćurića koji je djelovao u Kivumu u Ruandi sve do svoje prerane smrti, javio sam se da želim prijeći u Kivumu i ostvariti njegove snove koje je imao u planu za ovo malo selo. U provinciji su mi to dopustili, gdje sam prešao 2003. godine. Evo, već je devetnaesta godina otkako je Kivumu moj dom - govori nam fra Ivica prepun emocija, dodajući kako je posljednji put u svom rodnom kraju bio ovog ljeta.
- U Ruandu sam se vratio prije tri mjeseca. Uvijek planiram otprilike svaku treću godinu otići u rodni kraj i posjetiti obitelj i prijatelje, kao i braću franjevce. Nekada ima iznimki pa odem rjeđe ili češće, ovisno o potrebi. Moram priznati da ja još živim u vremenu kad sam otišao u Afriku. Kada sam pošao, moja država još uvijek je živjela, a sada kada dođem, nije to više isto. Ljudi se natječu tko će imati bolji auto ili veću kuću, a ulice prazne. Slabo viđam one iskrene radosti i osmijeha. Vrijeme je učinilo svoje i sve se promijenilo, a ponajviše način života, druženja, sad je tu brzina, užurbanost. Naravno da mi ponekad nedostaje moj rodni kraj, braća, sestre i nećaci, ali uzmite u obzir da sam ja u Africi već 31 godinu i da je ovo sada moj dom... - priča.
U Africi su, kaže nam, trenutačno 32 hrvatska misionara, od kojih 16 iz BiH. Kako je već spomenuo, fra Ivica je prije Ruande bio misionar u Ugandi.
- U Ugandi sam bio župnik u župi u Rooshoki, a ovdje sam ravnatelj Centra "Otac Vjeko". U Ugandi sam većinom obavljao samo pastoralni posao, a ovdje se, osim pastoralnog, skrbim o velikom broju djece. Radim onoliko koliko je u mojoj moći. Svaki novi dan prilika je za pružiti pomoć i uliti nadu u srca ovih ljudi i djece. Jer kad nada u čovjeku umre, to je njegova smrt. Sve dok postoji nada, postoji i mogućnost za promjenu cjelokupne Afrike, a ključna stvar za promjenu jest obrazovanje. Vjera je ona koja nas nosi kroz život, koja nam daje snagu zajedno s ljubavlju i nadom. Bez nade smo mrtvi, bez ljubavi prazni, a bez vjere nemamo cilja i nema nas što nositi u životu. S vjerom imamo i radosti i ljubavi za druge. Ali ista ta vjera bez djela je mrtva.
Oni nas trebaju
Svaki dan kada se probudiš živ i zdrav prilika je da zahvališ Bogu na novom darovanom danu, blagoslovu koji smo doživjeli i prilika za učiniti nešto dobro i plemenito. Prepoznajmo ljude u potrebi, ne okrećimo im leđa. Ne okrećimo glavu. Oni nas trebaju, a mi im svaki dan dajemo do znanja da im ne okrećemo, nego čuvamo leđa. Da život gledamo njihovim očima i da smo, kada god nas zatrebali, tu za njih. Jer oni to zaslužuju - baš svako dijete zaslužuje obrazovanje, kao i sretnije te bezbrižnije djetinjstvo. Kada pomognemo drugome, tim činom hranimo i sebe, punimo se energijom, vjerom i nadom jer sreća drugoga i moja je radost koja me nosi u životu - poručio je za kraj iz daleke Ruande fra Ivica Perić.
"Srce za Afriku" danas slavi 10. rođendan: Kako se može pomoći Centru "Otac Vjeko"
Udruga "Srce za Afriku" humanitarna je udruga koja djeluje već 10 godina i prati rad Centra "Otac Vjeko". Zapravo, sve donacije primamo putem nje. Svaki čovjek koji želi pomoći, to može učiniti putem jednokratne donacije u iznosu u kojem želi ili biti dio našeg projekta i postati prijatelj Centra "Otac Vjeko", gdje uplatom najmanje 100 eura (200 KM) godišnje pokriva dio troškova školovanja jednog djeteta. Sve uplate prijatelja Centra idu u zajedničku blagajnu i iz te blagajne djeci omogućujemo školovanje, školski pribor, odoru te jedan topli obrok svaki dan. Na osnovi proračuna na početku svake školske godine znamo koliko djece možemo primiti i odškolovati. Glavno što želimo postići jest da svako dijete koje se upiše u našu školu nju i završi. Baš zbog toga nemamo klasična kumstva jer je to dugoročna i financijski velika obveza za kumove pa se dogodi da usred obrazovanja jednog djeteta kumovima ponestane novčanih sredstava za financiranje. Tada se mi nalazimo u nezgodnoj situaciji gdje ne znamo kako jednom djetetu reći da neće nastaviti obrazovanje. Ovako, sa zajedničkom blagajnom prihvaćamo isključivo učenike koje, uz pomoć dobrih ljudi i humanitaraca, možemo do kraja iškolovati. Sve informacije možete potražiti na društvenim mrežama Srce za Afriku, na web-stranici https://www.vjeko-rwanda.info ili upitom na mail srce.za.afriku@gmail.com