Večernjakov pečat i ove je godine prepoznao "male ljude" koji su se svojim radom i djelima pokazali te ostavili neizbrisiv trag za sobom. Biti prvi u kategoriji koja skreće veliku pozornost - "Ponos BiH" izniman je uspjeh. Među 50 nominiranih u kategoriji "Ponos BiH" Pečat za uspjeh pripao je Frani Oreču, čovjeku koji je cijeli svoj život posvetio znanstvenom radu vezanom uz kamen. Kako je primio vijest o nominaciji, dodjeli nagrade te o svom daljnjem radu, govori dobitnik nagrade.
Večernji list: Kako ste doznali da ste nominirani za Večernjakovu nagradu?
- Jedno jutro, kada sam došao na kavu s društvom s kojim je često pijem, čuo sam šaptanje, a zatim i burnu reakciju. Točnije, čim sam ušao u gostionicu, jedan iz tog društva rekao je: - Evo Osobe godine! Nisam ni znao da to meni govori, ali, nakon što mi je otvorio Večernjak i pokazao moje ime i fotografiju, iznenadio sam se. Znam tko su dosadašnji dobitnici tih nagrada, kakav je odabir tih osoba te ni u snu nisam mogao zamisliti da ću se i ja pridružiti tom uvaženom društvu. Kada sam napokon došao sebi, bio sam iznimno počašćen i ponosan. Došao sam do spoznaje da je moj rad ipak netko prepoznao. Bio sam ponosan na sebe i ekipu s kojom sam godinama radio. U glavi su mi se počele vrtjeti činjenice kako naš dugogodišnji rad, sudjelovanje na Svjetskom kongresu, na kojem smo predstavili naše istraživanje poslije kojeg smo već nakon nekoliko minuta dobili zahvale te ponude da budemo članovi UNESCO-a, ipak nije bio uzaludan.
Večernji list: Što ste očekivali nakon nominacije?
- Nakon što sam u Večernjaku pročitao da sam među 16 osoba nominiranih za uspjeh, shvatio sam da sam u skupini koja je prepoznata na razini države te pomislio koliko su mali izgledi da među njima baš ja budem na vrhu. Kada sam čuo svoje ime - da sam dobitnik nagrade, dugo nisam mogao doći sebi - sanjam li to ja. Pa i kada sam u Mostaru primio nagradu, jedva sam se od uzbuđenja uspio popeti na pozornicu. Bilo me je strah da ljudi ne pomisle da sam pijan. I u mome obraćanju nazočnima moj glas bio je drhtav. Reflektori, kamere, mnoštvo ljudi, pljesak..., sve me je to zbunjivalo, ali preživio sam i to.
Večernji list: Koliko vam znači ova nagrada?
- Ova nagrada mnogo mi znači, neizmjerno mnogo. Ni sada si ne mogu objasniti jesam li to zaista zaslužio? No, jedno je sigurno, nagrada mi je i priznanje za moj dosadašnji rad, točnije, to radim cijeloga života, ali i poticaj da dalje nastavim s radom. Iznenadio sam se i koliko ljudi cijene moj rad i Večernjakovo priznanje, danima su stizale i još stižu čestitke.
Večernji list: Koliko je knjiga o suhozidima doprinijela vašoj nominaciji, a i nagradi na koncu?
- Do sada sam objavio mnogo radova, no ova knjiga o suhozidima posebno je odjeknula, a ona nije posljednja o toj temi. To je samo početak našeg istraživanja koje traje već 12 godina. O suhozidima imamo istraživanja u našem okruženju, a svi oni imaju i zaštićenu baštinu, dok je mi nemamo. Kada smo dobili poziv iz SAD-a da budemo njihovi članovi i kada su tražili dopuštenje da objave naša istraživanja, shvatio sam da je to velika vrijednost, da jedna mala udruga iz Posušja "Zvuk kamena" šalje radove u Ameriku. Ponude su pljuštale iz Estonije i Njemačke, odakle su molili da objave naše radove. Mi smo u proteklih 12 godina napravili više od deset tisuća snimki te to radimo i dalje. Ljudi u Hercegovini živjeli su s kamenom i od kamena.
Večernji list: Kako je vaša obitelj doživjela vaše priznanje?
- Moja obitelj, koja nije baš tako mala, moje je priznanje dočekala s velikim odobravanjem i divljenjem. Sve je to okrunjeno velikim slavljem jer je to priznanje i meni, ali i mojoj obitelji. U povjerenju, bilo je mnogo primjedbi moje djece - kuda lutaš, zašto uzaludno tražiš kada ti nitko to ne vidi? A sada, sada se ponose svojim ocem, djedom, kumom, susjedom... Žao mi je što moja pokojna supruga nije dočekala ovo priznanje, ali vjerujem kako ona to vidi odozgo i hvala joj na tome.
Večernji list: Ne mislite sada stati s istraživanjem?
- Ono što sam radio cijeloga svog radnog vijeka, a nastavio i nakon umirovljenja, nastavit ću i dalje - još aktivnije. A kada ću prestati, danas živim na kamenu, a kada kamen bude na meni, onda ću prestati. Mislim i da sam preambiciozan te ne znam koliko ću od toga uspjeti realizirati. Nastavit ćemo s drugom knjigom o suhozidima, a već imam pripremljen materijal za knjigu "Posušje od kamena". Posušje je specifično mjesto, obišao sam svaki kraj i nisam nigdje našao da je netko sa strane napravio nešto od kamena u Posušju, ali obilazeći druga mjesta, stotine građevina od kamena djelo su posuških kamenjara. Kamena i majstora bilo je u cijeloj Hercegovini, ali nigdje toliko koliko u Posušju.
Večernji list: Vi uvijek o kamenu?
- U kamenu sam proveo djetinjstvo, cijeli radni vijek te, evo, i starost. Imao sam mnogo ponuda, ali nikada nisam želio napustiti Posušje, tu sam rođen, proveo život i tu ću i umrijeti. Kada bismo išli u lov, dok su drugi lovci gledali grmlje iz kojeg će iskočiti zec, ja sam gledao u kamen, građevine od kamena.
Kada sam završio fakultet, počeo sam raditi u Boksitu, gdje sam ostao tri godine. Međutim, na prijedlog pokojnog Vlade Galića da razvijamo radionice s kamenom, počeli smo s jednom rabljenom frezom i starom brusilicom praviti pokoji prag, klupicu i tako još nešto sitno. Kada smo vidjeli da to ide, počeli smo praviti sokla, ploče i tako sitno što smo mogli od gotova kamena jer nismo imali strojeve za obradu kamena. Ali smo, uz te sitne radove, stalno ispitivali kvalitetu kamena i došli do saznanja kako je to jedan od najboljih vrsta kamena koji se upotrebljava u graditeljstvu. Zatim smo ušli u program i postigli zavidne rezultate od dvadesetak tisuća kvadrata kamena, što smo realizirali s 40 djelatnika. Slijedi drugi program, pa treći i tako redom.
Večernji list: Niste imali nekih međunarodnih projekata?
- Imali smo ponudu iz Amerike da pravimo program na bazi kamena. Bio sam pozvan u Sarajevo od Nikole Šarovića, koji mi je ponudio američku agenciju koja će doći raditi jedan program i radili su ga 23 dana, međutim, nikada nije realiziran. Također je bio i Henkelov program, koji također nije nikada zaživio. Bio je i program Talijana koji su tražili proizvodnju stupova. Nije se realizirao i ja sam odustao od tih međunarodnih projekata. Baština u kamenu je program u kojem ne ovisim o politici i ljudima te sam se bazirao na to područje i izgleda da tu imam uspjeha. Svakako da bih mnogo više doprinio da sam realizirao programe proizvodnje, ali i previše je bilo tih pokušaja koji se nisu realizirali. Takvi projekti trebaju i potporu politike, a ja nisam od takvih "kompromisa".
Večernji list: Što je sada na redu?
- Naš program, moj i ekipe koja je sve ovo radila sa mnom, jako je ambiciozan i ne možemo planirati kada ćemo to završiti. Prioritet je završiti knjigu broj dva, koja će se razlikovati od ove prve tako što ćemo obraditi kakvi su suhozidi, zašto su tako pravljeni i još niz detalja. Suhozidi su danas hit-tema u svijetu koji je mnogo ispred nas, a mi ćemo svojim aktivnostima pokušati uključiti se do te mjere u europska kretanja da dobijemo zaštitu spomenika suhozidne baštine. Također nam je cilj uključiti se u završetak knjige "Kamen" profesora Šaravanje, koji je iznimno stručan i daje veliki doprinos u realizaciji projekata o suhozidima. Tu je i suradnja s akademikom znanosti i umjetnosti gospodinom Bevandom i njegovim akademicima o nekim zajedničkim programima, s gospodinom Ivankovićem o međunarodnim projektima i još mnogo toga imam u planu, pa koliko stignem.
Večernji list: Mnoge kamene građevine u Hercegovini propadaju?
- Ja sam zaljubljenik u kamen, divim se građevinama koje su naša baština i duboko me pogodi rušenje i zanemarivanje takvih objekata. Kada je srušena stara škola iz 1826. godine, jedna od prvih osnovnih škola u Hercegovini, bila je pločom pokrivena, suhozidna, nažalost, završila je pod gusjenicama bagera. Bilo mi je teško, a to me je ponukalo da poduzmem barem korake u prosvjećivanju ljudi kako je to naša baština i da to ne treba rušiti. Naprotiv, trebamo sve poduzeti da se zaštiti. To je i uzrok, uz moje poodmakle godine, da se angažiram u pisanju knjiga, održavanju seminara, simpozija i drugih aktivnosti na zaštiti naše baštine.
Čovjek je ovdje tijekom povijesti živio u kamenu i od njega, kamene kuće, čatrnje, vrtli pravljeni od prepreka u koje su taložili zemlju, kamenom su se obilježavale međe, pravljeni su kilometri suhozida koji su služili za ograde u kojima je boravila i pasla stoka...
Večernji list: Prema nekim informacijama, kamene građevine su skupe?
- Radio sam analizu koliko stoji kuća od kamena, a koliko od drugih građevnih materijala. Ja tvrdim da je kuća od kamena jeftinija, a koliko je tek ljepša i učinkovitija.
Pogledajte našu Općinu i školu od kamena u Posušju, ona nikada nije imala nikakvih oštećenja, počevši od vanjskog izgleda pa do same konstrukcije. Fasada nikada nije mijenjana, ne treba joj izolacija. •