Psihološki pritisak na radnom mjestu, teška financijska situacija, razvod braka, prekid dugotrajne emotivne veze, smrtni slučajevi u obitelji... samo su neke od situacija u kojima brojni građani posežu za anksioliticima, odnosno takozvanim "lijekovima za smirenje".
Podaci pokazuju da je u Bosni i Hercegovini sve više onih koji samoinicijativno, odnosno "na svoju ruku" počinju s korištenjem Apaurina, Lexilliuma (Lexaurina), Xanaxa, Tranexa... ne razmišljajući o posljedicama koje može izazvati korištenje ovih lijekova iz grupe benzodiazepina, posebno ako se koriste duže vremensko razdoblje, piše Klix.ba.
Iako je riječ o lijekovima koje u ljekarni nije moguće kupiti bez propisanog recepta, građani koji to nepromišljeno žele uzeti, lako mogu i ostvariti.
Šef Odjela za kliničku psihijatriju UKC u Tuzli prof. dr. med. sci. Alija Sutović u razgovoru za Klix kaže da se dugotrajnim korištenjem ovih lijekova stvaraju ozbiljni neželjeni efekti, koji se ogledaju u oštećenju pamćenja, stvaranju emocionalne otupljenosti, ali i ovisnosti koja može nastati za svega sedam dana, a odvikavanje može trajati i do dva mjeseca.
Prema preporukama liječnika, lijekovi iz sprektra benzodiazepina se propisuju na korištenje maksimalno dva tjedna, nakon čega je iste potrebno izbaciti iz uporabe, ili uzimati po potrebi.
Pored gubitka zaposlenja i smrtnih slučajeva u obitelji, bh. građani tabletama za smirenje pokušavaju "riješiti" i problem razvoda braka.
Tjeskobu i emociju "zabetoniraju" duboko u sebi uz pomoć neke od tableta koju nazivaju "veselica" ili "smješko" te sasvim smireno nastavljaju koračati kroz život dalje, ne znajući da će nakon određenog vremena zapravo sebi napraviti samo još veći problem.
U ovakvoj situaciji se našla i jedna Tuzlanka koja je prije dvije godine stavila točku na dugogodišnji brak. Priča da se u tom razdoblju našla u jako teškom emocionalnom stanju u kojem je jedini izlaz vidjela u Lexaurinu.
"Prvi Lexaurin sam popila da bih se malo smirila i zaspala, jer je iza mene bilo mnogo neprospavanih noći. Nedugo nakon toga sam osjetila kao da gubim tlo pod nogama, a u sebi sam osjećala nekakvu prazninu koja mi je u određenoj mjeri i prijala. Stezanje i teret u grudima koje sam osjetila, svaki put bi nestali kada bih popila tabletu", prisjeća se ona.
Ističe i da je sa korištenjem tableta za smirenje krenula samoinicijativno, bez nadzora liječnika, a Lexaurin je dobila od prijateljice.
"Kako su dani odmicali moja 'veza' s Lexaurinom je postajala sve jača, jer mi je u tom trenutku ova tableta pomogla da, uvjetno rečeno, pobjegnem od tog problema, tuge i bola", kaže Tuzlank.
Za razliku od antidepresiva, Sutović kaže da se u javnosti vrlo malo spominju tzv. sredstva za smirenje, odnosno anksiolitici ili sedativi, a koji zapravio predstavljaju pravi problem jer se nerijetko i zlouporabljavaju.
Ovaj neuropsihijatar kaže i da su osobe podložne korištenju anksiolitika nerijetko prinuđene i povećavati dozu.
"Mi smo imali pacijenticu iz ugledne obitelji koja je uzimala kutiju Lexaurina dnevno. Članovi ove obitelji su često putovali, a ona je svima govorila da joj ne moraju donositi skupe poklone, nego ako netko može donijeti 'šteku' Lexaurina, to bi bio najbolji poklon. Zamislite samo kakva je to strašna situacija. Kasnije je otišla izvan BiH na odvikavanje", ističe Sutović.
Ogroman je broj mogućih razloga i scenarija po kojima netko počinje uzimati lijekove za smirenje, a Sutović naglašava da postoji i grupa ljudi koja ih počinje uzimati bez nekog jasnog razloga, odnosno negativnog životnog događaja.
"Oni koji to uzimaju zbog vanjskog razloga, često, ako znaju i ako su dovoljno kritični, mogu prebroditi to razdoblje kada ih nešto pritišće, pa onda pokušati se sami riješiti tog lijeka. Međutim, često im to ne polazi za rukom jer su u međuvremenu postali ovisni", kaže Sutović. Dodaje kako se ljude mora učiti da se nauče nositi s problemom, a ne uzimati tablete za smirenje.
Navodi i da postoje tri stupnja odnosa prema lijekovima za smirenje - štetna upotreba, zatim zloupraba te ovisnost kao najteži stupanj.
Pored poznatog Lexaurina građani posežu i za Bromazepamom koji također bilježi porast u prodaji u našoj zemlji.
Prema statističkim podacima, ovaj lijek je u 2013. godini prepisan 1.876.811 puta, 2014. je prešlo na 2.257.475, a godinu kasnije 4.302.000 puta.
Da iz godine u godinu dolazi do enormnog povećanja broja korisnika lijekova za smirenje potvrđeno je i u nekoliko tuzlanskih ljekarni iz kojih je rečeno da se isti ne mogu izdavati bez recepta.
U ljekarnama iznose i zabrinjavajući podatak da za anksioliticima u posljednje vrijeme posežu i 20-godišnjaci, koji svoje "ljubavne brodolome" pokušavaju riješiti na ovakav način.
S druge strane, za razliku od spomenute grupe lijekova, tablete za smirenje na biljnoj bazi moguće je kupiti bez recepta.
"Svi oni koji nisu u mogućnosti nabaviti recept za neki od lijekova za smirenje odlučuju se za kupovinu onih na biljnoj bazi. Njih prodajemo u velikim količinama, odnosno potražnja je zaista velika", kazali su u jednoj od tuzlanskih ljekarni.
Doktor Sutović kažu da tablete za smirenje na biljnoj bazi ne izazivaju ovisnost, a koliko pomažu pod velikim je upitnikom.
Pojašnjava i kako antidepresivi ne izazivaju ovisnost, ali da je terapiju potrebno ukinuti postepeno, kako bi se moždane ćelije mogle naviknuti na normalno funkcioniranje bez djelovanja lijeka.
Za razliku od tableta za smirenje u kojima mnogi vide spas, Sutović savjetuje da psihoterapija, posebno ona grupna, može postići daleko veći efekt po mentalno zdravlje svake osobe. Ovakva vrsta terapije, navodi on, osobu mijenja iz temelja.
Nažalost, BiH još uvijek prati glas da je zemlja okovana stereotipima te je većini građana i neprijatno krenuti put psihijatra ili psihologa, odnosno certificirane osobe koja je osposobljena za rad na polju grupnih ili individualnih psihoterapija. A razlog tome je svakako poznat – što će reći sredina?