Građani BiH očekuju nužnu nadogradnju Daytonskog-Pariskog sporazuma koja će omogućiti prijeko potrebnu preobrazbu u učinkovitu i potpuno funkcionalnu europsku državu ravnopravnih naroda i građana u čemu će i Katolička crkva u BiH svesrdno dati svoj doprinos.
Ovo je kazao predsjednik Komisije Justitia et pax (Pravda i mir) Biskupske konferencije BiH monsinjor Franjo Komarica, biskup banjalučki na konferenciji za medije u Sarajevu na kojoj je javnosti prezentirao „Očitovanje Komisije Justitia et pax BKBiH povodom 20. obljetnice potpisivanja Daytonskog (Pariskog) sporazuma za BiH (14. 12. 1995. - 14. 12. 2015.) u kojem se donosi analiza, stanje i budućnost BiH.
Komarica je podsjetio da su biskupi u duhu nauka Crkve bili u svojim javnim nastupima jasni i dosljedni najprije u zauzimanju da ne bude rata, a zatim da se rat što prije zaustavi, da se osigura pravedni mir za sve etničke, vjerske i druge zajednice.
Također je podsjetio da su biskupi 1995.godine upozorili potpisnike Daytonskog „okvirnog sporazuma za mir“ da on „sadrži čudna proturječja i pogubne nesigurnosti“ te da „umjesto silno željena mira unosi novi nemir i nedoumice u pogledu povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda u kojima su sadržana osnovna vjerska prava i slobode svih stanovnika BiH“.
- Biskupi su više puta upozoravali na nedopustivost „zacementiranosti“ Daytonskog rješenja za BiH koje je u praksi pokazivalo sve očitiju svoju apsurdnost, nepravednost i neprovedivost, te iznosili javno svoja neslaganja s održavanjem - od „velikih sila“ kontroliranog, doziranog kaosa u jednoj nepravedno i nasilno podijeljenoj, nefunkcionalnoj i skupoj državnoj tvorevini - sadašnjoj BiH - kao nemogućoj misiji za bilo kakav istinski napredak i osiguranje bolje, humanije i sigurnije budućnosti za sve njene narode i građane – naglasio je Komarica .
U drugom dijelu „očitovanja“ Komarica je ukratko prenio „današnje faktičko stanje“ u kojem se nalazi bh. društvo i BiH kao jedna od zemalja na Europskom kontinentu a koja je od „Velikih sila“ „obučena u luđačku košulju“, kako se izrazio jedan od njenih dosadašnjih upravitelja - visokih predstavnika.
- Dosadašnje (ne)neprovođenje mirovnog sporazuma je de facto pokazalo kako je on zapravo imao zadatak zaustaviti oružani sukob, ali nije bio dovoljan da osigura izgradnju i jednakopravno funkcioniranje pravne države na cijelom teritoriju BiH. Državu su „zacementirale“ entitetske granice postavljene nasilno svršetkom rata a time i etničke podjele, - čime su stvorene mnoge nove nepravde i podloge za moguće buduće međuetničke sukobe – naglašava se u izvještaju.
Također je istaknuto da se o nužnoj ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina u BiH ne može uopće govoriti, kao ni o poštivanju temeljnih ljudskih prava svih stanovnika BiH.
Komarica podsjeća da je u izvještaju istaknuto da je od tri službeno konstitutivna naroda osobito jedan - hrvatski zakinut a s njime i Katolička crkva.
Naglašava da uslijed kontinuirane opstrukcije, političke, pravne i materijalne naravi, 20 godina nakon rata još nedostaje u cijeloj BiH više od 45 posto od predratnog broja ovoga naroda, a u entitetu RS čak više od 90 posto od predratnog broja, „demografski genocid i etnocid nad ovim narodom pratio je i kulturocid“.
- Dodatno žalosti što je u slučaju hrvatskog naroda u entitetu RS-a u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti princip jednakopravnosti izvrgnut svojevrsnom ruglu. Štetnost takve nehumane prakse rezultira između ostalog veoma niskim povratkom prognanih i izbjeglih Hrvata – rekao je Komarica.
Upozorivši na očit dosadašnji etički relativizam koji omogućava da se aktualna bh. demokracija „srozava u pokvareni i zlobni, a onda i poguban totalitarizam“ u izvještaju Komisije navode se i neki najnoviji znaci optimističkog djelovanja nekih domaćih političkih predstavnika i uočljivog angažiranja europarlamentaraca iz susjedne Hrvatske.
Izjavu prenosimo u cijelosti :
U skladu sa službenim naučavanja crkvenog Učiteljstva i Pravilnika kojim je određena svrha, poslanje i područje djelovanja Komisije „Iustitia et pax“ – „Pravda i mir“ BK BiH, a i u povodu obilježavanja 20. obljetnice potpisivanja u Parizu „Okvirnog sporazuma za mir“u BiH (14. 12. 1995. – 14. 12. 2015.), koji je dogovoren u vojnoj bazi u gradu Daytonu u SAD-u 20. 11. 1995., Komisija Iustitia et pax je održala svoju redovnu sjednicu u Nadbiskupskom Ordinarijatu vrhbosanskom u Sarajevu. S te sjednice Komisija upućuje crkvenoj i društvenoj javnosti – u zemlji i u inozemstvu –svoju „IZJAVU“.
Komisija Justitia et Pax BK BiH je osnovana 1997. godine s ciljem promicanja pravde i mira u duhu kršćanske vjere i katoličkog socijalnog nauka Crkve. Kao tijelo Biskupske konferencije BiH i članica Konferencije europskih komisija „Iustitia et Pax“, Komisija Justitia et Pax BK BiH kontinuirano prati stanje ljudskih prava u BiH. Između ostaloga, u ranijim godinama ova Komisija organizirala mnoštvo okruglih stolova i sačinila čitav niz godišnjih izvješća o stanju ljudskih prava i sloboda u BiH.
U svim ovim izvješćima Komisija je jasno detektirala i obrazložila uzroke konstantnog stanja obespravljenosti građana i naroda u BiH, predlagala konkretna rješenja te i iznosila apele svim relevantnim domaćim i međunarodnim političkim čimbenicima za korjenitom promjenom postojećeg stanja. Tijekom svog dugogodišnjeg djelovanja Justitia et Pax BK BiH je kontinuirano ukazivala da je jedan od glavnih generatora opće obespravljenosti građana i naroda u BiH nedemokratski, neracionalan i nefunkcionalan ustroj multietničke države BiH, a koji svoje izvorište ima u nepravednim rješenjima nametnutog Daytonskog sporazuma.
I prije osnivanja Komisije Justitia et Pax BK BiH, od samog donošenja i potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma za BiH, Biskupska konferencija BiH je uvijek imala jasan i dosljedan stav o ovom međunarodnom mirovnom sporazumu. To je vidljivo iz mnoštva njihovih javnih obraćanja, apela, otvorenih pisama, promemorija i poruka, upućenih predstavnicima međunarodne zajednice u BiH (OHR-a, OSCE-a, UNHCR-a i dr.), raznim međunarodnim forumima, europskim i svjetskim državnicima, državnim tijelima BiH, državnicima zemalja potpisnica Daytonskog sporazuma (SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Hrvatska, Srbija i EU), domaćim vjernicima – katolicima, te svekolikoj domaćoj i svjetskoj javnosti.
U duhu evanđeoskih zasada i kršćanskog nauka Crkve, dosljedni crkvenim stavovima u svezi s ratom i mirom u BiH, biskupi su apelirali i zauzimali se mnogo puta da do rata ne dođe; da se zaustavi nametnuti rat te da se uspostavi pravedan i trajan mir u BiH za sve njene građane. Zauzimali su se za osnovna ljudska i građanska prava i slobode svih ljudi, bilo koje nacije i vjere. Odlučno su dizali svoj glas protiv svih vrsta zločina i nasilja, kako nad katoličkim pučanstvom, tako i nad pripadnicima drugih crkava i vjerskih zajednica odnosno svih konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina u BiH.
1. Neka od brojnih upozorenja i prijedloga biskupa
U Otvorenom pismu potpisnicima i svjedocima Daytonskog „Općeg okvirnog sporazuma za mir“, prije dvadeset godina, - šest dana prije njegova svečanog potpisivanja u Parizu i stupanja na snagu ( 8. 12. 1995.), članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine iznijeli su svoje sumnje o tom sporazumu, ustvrdivši da on „sadrži čudna proturječja i pogubne nesigurnosti“.
Između ostalog upozorili su:
„Očito je da ovaj mirovni sporazum ...., umjesto silno željena mira unosi novi nemir i nedoumice u pogledu povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, u kojima su sadržana vjerska i etnička prava i slobode svih stanovnika BiH.“
I prije nego se dalo naslutiti da će doći do Daytonskog sporazuma, povodom Washingtonskog sporazuma u „Promemoriji“ predsjedniku Republike Hrvatske, dr. Franji Tuđmanu (12. 1. 1994.), biskupi su otvoreno iznijeli svoja neslaganja s onim što se nudilo i u kojem su smjeru išli pregovori. U tom smislu su istaknuli i ozbiljno upozorili: “Sudjelujući u tim pregovorima u ime hrvatskog naroda njegovi političari, s Vama na čelu pristaju na podjelu BiH. Veoma nam je žao što su ti pregovarači ignorirali i ignoriraju dosadašnje apele, s kojima su biskupi BiH izjavili da ne pristaju ni na kakvo mijenjanje granica svojih biskupija, niti na nestanak, s tih prostora, većeg dijela hrvatskog naroda i Katoličke crkve, koja mu je inače bila i ostala vjekovima najvjernija voditeljica i zaštitnica (...) Jedan od prekršenih principa jest ovaj: Europa je od početka stajala uz načela da neće priznati ni pedalj osvojene zemlje, a sada se pod njezinim pritiskom i na temelju otimačinom i agresijom osvojenih područja vode pregovori. Stječe se dojam da se osvajača želi zadovoljiti, što će biti samo na životnu štetu druge strane. Drugi nepravedni princip koji se primjenjuje jest ovaj: dioba Bosne i Hercegovine, praktično i stvarno vodi ne samo sankcioniranju dosadašnjih etničkih progona, nego i sutrašnjem potpunu dovršenju etničkog čišćenja, A takva „preseljenja“ i pothvati za vrijeme rata nisu ništa drugo nego zlodjela!“ .
Govoreći o uočenim moralnim neosjetljivostima do razine besramnih političkih popuštanja i otvorenih podržavanja i nehumanih ustupaka agresoru, tijekom ondašnjih raznih mirovnih planova pa sve do tada aktualne Kontaktne skupine, sluteći opasnosti koje se spremaju, u Izjavi biskupa BiH danoj u Rimu 30. 11. 1994. godine, stoji: „A sada kao da se svi nalaze pred odobrenjem praktične pobjede ratnog bezumlja, zla i gaženja etničkih zasada, ljudskih, nacionalnih i vjerskih prava kao i građanskih sloboda... Ali ne možemo prihvatiti da danas, pred očima cijeloga civiliziranog svijeta, moramo posve nestati, „etnički očišćeni“ sa svojih povijesnih prostora.“
Osvrćući se na „Golgotu“ koju je Katolička crkva u BiH tada proživljavala, u „Izjavi biskupa“ danoj u Mostaru 29. 1. 1995. godine navodi se: „Uzaludna nam je karitativna i humanitarna pomoć vjernika i ljudi dobre volje iz svijeta, ako nam se ne osiguraju ljudska i građanska prava i slobode da živimo i djelujemo u svojim mjestima, selima i gradovima BiH. Svejedno nam je hoćemo li biti gladni ili siti ako su nas agresori na čovjeka i narod osudili na smrt i svakodnevno nas progone i ubijaju. Duboko smo ožalošćeni zbog nedopustivih propusta međunarodne političke zajednice koja je pokazala neshvatljivo popuštanje prema agresiji i „sili jačega“, a ravnodušnost prema svom pučanstvu koje trpi neizmjerne nepravde, nasilja, rušenja, progonstva i klanja. Ona s „jačima“ razgovara na koljenima, a „ucjenama“ sa slabijima! Zaprepašteno se pitamo je li moguće da su politički interesi i prestiži beskrajno važniji od čovjeka, od ljudi i naroda koji se bez ikakve krivnje nalaze pred genocidnim istrebljenjem nakon tolikih stoljeća svoje nacionalne opstojnosti, vjerske prakse i kulturne otvorenosti prema svima na ovim prostorima?“
Poslijeratno vrijeme je vrlo brzo pokazalo da su strahovi i sumnje biskupa u pogledu realizacije Daytonskog mirovnog sporazuma bile opravdane, da su rješenja koja je ponudio ovaj sporazum za BiH ishitrena, parcijalna i klimava, da ne predstavljaju istinsko i trajno dobro, da su nelogična i na duže staze neodrživa; da smo po svemu imali rat bez pobjednika i poraženih, da imamo zločine bez kazne, narode bez nužne katarze i državu s ugrađenom daytonskom greškom koja bi se mogla pokazati kobnom za budućnost države BiH i njenih stanovnika.
Sve je to izraženo i u mnogim kasnijim promišljanjima i apelima biskupa.
U svome pismu visokom predstavniku za BiH, gosp. Carlosu Westendorpu (4. 12. 1998.), tri godine nakon Daytonskog sporazuma, biskupi traže odlučniju podršku međunarodne zajednice u provođenju Aneksa 7 Daytonskog sporazuma. Najprije su konstatirali „da upravo niti jedan domaći političar niti predstavnici međunarodnih organizacija zaduženih za omogućavanje povratka, ne pomažu dostatno. Naprotiv, nerijetko sprečavaju povratnike u ostvarivanju jednog od svojih osnovnih ljudskih prava - prava na imovinu odnosno na zavičaj. Općenito je poznato da se u ove tri godine vratio mali broj prognanika i izbjeglica, osobito na područje Republike Srpske.“Upoznali su zatim Visokog predstavnika s nedavno održanim zajedničkim sastankom s episkopima SPC BiH, gdje su zajednički „konstatirali žalosnu činjenicu da se povratku opiru oni koji su ovaj rat iskoristili za vlastiti interes“. Biskupi su i ovaj put bili jasni i dosljedni kad su Viskom predstavniku pisali: „tražimo ostvarenje prava na siguran povratak i život dostojan čovjeka na vlastitom posjedu i u svom zavičaju, ne samo za pripadnike svoje katoličke zajednice koji se žele vratiti nego i za pripadnike svake druge vjerske zajednice ili etničke skupine“. Isto tako zatražili su „ravnomjerno djelovanje na domaće političare iz sva tri konstitutivna naroda u BiH kako bi se stvorili isti pravni uvjeti za čitav teritorij BiH. Očekujemo odlučniju i učinkovitiju zajedničku akciju, kako političara tako i međunarodnih organizacija koje se bave zbrinjavanjem povratnika, kako bi se što prije ostvario povratak na svim prostorima BiH“ .
O istoj temi biskupi govore i sljedeće godine u svom pismu Predsjedništvu BiH, Vijeću ministara BiH, OHR-u, OSCE-u, UNHCR-u i međunarodnom Caritasu (Banja Luka, 14. 7. 1999.), te ističu: „Zabrinjava nas i nedosljednost međunarodnih čimbenika u obećanoj pomoći s obzirom na povratak prognanika i izbjeglica, povrat imovine i ostvarenje drugih ljudskih prava i sloboda. Imamo pouzdane podatke da se veliki broj prognanih katolika želi vratiti. Stoga ne stoji tvrdnja nekih međunarodnih institucija da se Hrvati iz BiH ne žele vraćati na svoje.“
Pet godina nakon što je stupio na snagu Daytonski sporazum biskupi BK BiH u Otvorenom pismu (Sarajevo, 23. 8. 2000.) predsjedatelju Pakta o stabilnosti u Jugoistočnoj Europi, Bodi Hombachu, ističu probleme u vezi opstrukcija povratku izbjeglih i prognanih u njihov zavičaj. Konstatirali su da ni izdaleka nije postignuta realizacija Aneksa 7 Daytonskog sporazuma, koji se jedva provodi, niti je donio očekivane plodove. Ispravljanje nanijetih nepravdi tolikom broju žrtava rata, izbjeglim, prognanim i raseljenim osobama s područja BiH odvija se neshvatljivo sporo, napose na području entiteta Republika Srpska. U pismu postavljaju pitanje: „ Tko je odgovoran od političkih dužnosnika domaćih i inozemnih da se na ovaj način zapravo cementira jedan od najtežih zločina protiv čovječnosti: oduzimanje prava na dom i domovinu, na svoj rodni kraj? Zbunjeni smo pred nedosljednošću svih onih odgovornih za sudbinu ljudi i naroda u ovoj zemlji kao i njezinom okruženju, koji već više puta jedno zaključuju a drugo rade ... Ne možemo i ne smijemo prihvatiti manipulaciju s prognanima i izbjeglicama niti obmanjivanje domaće i svjetske javnosti, a što čine pojedini domaći i međunarodni političari“.
I nakon 10 godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma uočeni problemi se ne umanjuju, nego se sve više ozakonjuje nepravda. U izjavi biskupā (Mostar, 18. 3. 2005.) u kojoj se traži uspostava pravednijeg zakonskog sustava i ukidanje - Daytonskim sporazumom - nepravedne podjele zemlje, biskupi ističu: „ U povodu desetogodišnjeg prestanka rata, uvidom u stanje naše Katoličke Crkve, ističemo ne samo određene promašene projekte ugrađene u Daytonski sporazum, protivne povijesti, sadašnjosti i budućnosti ove zemlje i njezinih naroda, nego i očite nepravde učinjene implementacijom tog sporazuma od 1995. godine .... Najveću nepravdu vidimo u tome što se ratnim strahotama, etničkim čišćenjem i daytonskom nepravednom podjelom BiH katoličko pučanstvo u ovoj zemlji gotovo prepolovilo... Bolna je činjenica što se međunarodne snage koje su zadužene da se založe za izgradnju pravednog mira i ekonomske sigurnosti ljudi i za poštovanje narodnih identiteta, sve više doživljava kao predstavnike stranog protektorata i tražitelje vlastitih interesa. A još je bolnije što mnogi domaći političari braneći parcijalne interese pojedinih skupina i stranaka, a sve pod izlikom interesa vlastitih naroda, omogućuju da se agonija građana i naroda ove zemlje nastavlja.... Stoga iznova pozivamo domaće nositelje vlasti i službene međunarodne predstavnike da u ovoj državi BiH uspostave pravedan zakonski sustav ukidajući nepravednu, na etničkom čišćenju i na ratnim zločinima zasnovanu podjelu zemlje.“
Uvidjevši da na ovakvom nepravednom Daytonskom sporazumu ustrojena BiH postaje trajan izvor nestabilnosti, a time i prijetnja miru, biskupi BK BiH u svom prijedlogu (Sarajevo, 29. 10. 2005.) o društveno-pravnom uređenju BiH podvrgli su oštroj kritici Daytonski sporazum iz čije primjene nastadoše mnoga zla i nevolje za građane BiH: “Daytonskim sporazumom iz 1995. godine međunarodno priznata država Bosna i Hercegovina, koja je nastala raspadom bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, podijeljena je u dva entiteta: FBiH te Republiku Srpsku. Takva nepravedna podjela zemlje de facto je ozakonila zakon jačega, a ne zakon pravde, što je rezultiralo nefunkcionalnošću i neodrživošću društvenog uređenja države.“
Iznoseći već do tada često ponavljanu tvrdnju da je Daytonski sporazum zaustavio rat u zemlji, biskupi ističu - po tko zna koji put – da on „nije donio pravedni i trajni mir za njegova tri konstitutivna naroda: Bošnjake, Srbe i Hrvate“ . No, to nije bila nikakva smetnja mnogim domaćim i međunarodnim političarima da ovakav međunarodni sporazum tumače kao „nedodirljivu činjenicu“, zbog čega je „ u ovih deset godina nakon Daytona izostao svaki ozbiljni razgovor o nužnim ustavnim promjenama koje bi postigle poželjni i trajni mir.“
U istom prijedlogu biskupa također stoji: „Dosadašnje političko uređenje ove višenacionalne države, prema dvostrukim standardima koji se manifestiraju u postojanju tri različita ustava – dva za dva entiteta i jedan za cijelu državu – a koji međusobno nisu u suglasju, ima za posljedicu nemogućnost formiranja BiH i sprječava njezin poželjni i potrebni demokratski razvitak. Umjesto napretka i integracije, bosanskohercegovačko društvo je sada, deset godina nakon Daytonskog sporazuma, prema svim ozbiljnim analizama, u dubljoj političko-socijalnoj krizi nego u vrijeme njegova potpisivanja.“
Iznoseći svu apsurdnost i nepravednost daytonskih rješenja za BiH , koja su bila i ostala samo okvir, unutar kojeg su ponuđene ali ne i zajamčene određene mogućnosti i prava, biskupi ističu da je Daytonski sporazum najviše štete donio pripadnicima hrvatskog naroda : „Iako su najmalobrojniji i najviše žrtve rata, prognano ih je 67%, a vratilo se do sada samo 13%, Hrvati su žrtve i Daytonskog sporazuma jer kao konstitutivni narod nemaju ni prava manjine. Kao najstariji narod u BiH traže samo da u pravima i dužnostima budu izjednačeni s druga dva naroda u toj zemlji. Odredbama Daytonskog sporazuma dokinuti su dogovori i zaštitni mehanizmi iz Washingtonskog sporazuma i tako omogućeno da Bošnjaci u entitetu FBiH, a Srbi u entitetu RS-a jednostavnom većinom donose zakone ne obazirući se na stavove i poziciju Hrvata. Bez i protiv predstavnika hrvatskog naroda u vlasti, sazivaju se sjednice Vlada i Parlamenata i donose odluke“.
Tragom nepravednog Daytonskog sporazuma te njegovom još nepravednijom implementacijom definitivno se – po sudu biskupā – dokida obilježje multietničnosti BIh, što pridonosi novim etničkim tenzijama u ovom prostoru. Stoga su biskupi s pravom zaključili: “Kada smo se ponadali miru i demokraciji, postali smo svojevrsnom žrtvom nepravednog mira. Desetogodišnje razdoblje nakon Daytonskog mirovnog sporazuma više je nego očito pokazalo da dosadašnje političko administrativno uređenje BiH ne omogućuje, zapravo sprječava pravedni i demokratski razvoj države ...“
Tijekom i daljnjih 10 godina biskupi su u više svojih javnih nastupa iznosili neslaganje s održavanjem – od strane „Velikih sila“ – kontroliranog i doziranog kaosa u jednoj nepravednoj, nefunkcionalnoj i skupoj državnoj tvorevini, kao nemogućoj misiji za bilo kakav istinski napredak i osiguranje bolje, humanije i sigurnije budućnosti za sve narode i građane BiH.
2. Današnje činjenično stanje
Sada, nakon dvadeset godina od potpisivanja Daytonskog ugovora, više je nego jasno da se mora još kritičnije progovoriti o svim njegovim očitim negativnim i pogubnim utjecajima na bosansko-hercegovačko društvo, na BiH kao međunarodno priznatu državu, kao i na njeno okruženje. Treba napraviti trijeznu i temeljitu analizu dosadašnje provedenosti dotičnog sporazuma u svim njegovim dijelovima i modifikacijama, te na temelju takve analize napraviti jasan plan što se sve mora učiniti, i to odlučno i neodložno, da se izađe iz ovog dvadesetogodišnjeg mrcvarenja. Istina, Daytonskim sporazumom je zaustavljeno bezumlje rata, ali su tom prigodom učinjeni i nedopustivi politički kompromisi koji su rezultirali nepravednim i neodrživim ustavnim rješenjima. Invalidna struktura daytonske BiH i nepravedna legalizacija stanja, postignutog silom i zločinom, postala je trajnom kočnicom demokratskom razvitku države. Postojeće stanje zahtjeva korjenite promjene društva jer su i građani i narodi BiH na svojevrstan način postali taocima nepravde Daytona.
Nažalost, dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma politička trvenja u BiH jasno ukazuju na opasnost da bi se Daytonom zaleđeni rat mogao svaki čas odlediti i ponovo pretvoriti u stanje nasilja i sukoba.
Kako je već ranije navedeno, od samog početka primjene Daytonskog sporazuma biskupi BK BiH i Komisija JP BK BiH su imali jasan stav prema ovom međunarodno-pravnom i za stanovnike BiH sudbonosnom dokumentu, iznoseći dosljedno i prokazujući sve nedostatke i sumnje u njegovu provedivost, koje su se nažalost obistinile. Na takvo ponašanje su ih, između ostalog, obavezivale jasne, mjerodavne riječi velikog moralnog i crkvenog autoriteta, pape – sv. Ivana Pavla II., izrečene u Sarajevu 13. 4. 1997., kako su biskupi „obavezni upozoravati na nasilja, raskrinkavati nepravde, nazivati zlo pravim imenom i svim zakonitim sredstvima braniti povjerene im zajednice“.
Nakon donošenja Daytonskog sporazuma i sami glavni kreatori i supotpisnici (Holbrooke, Kohl i dr.) utvrdili su i javno iznijeli neke nedostatke i nesavršenosti ovog međunarodnog dokumenta.
U ovom kontekstu, radi istine, treba podsjetiti da je međunarodno priznata država BiH na čudan (da li bez prisile?) način podijeljena na dva dijela u omjerima 51 % na F BiH i 49% na RS. Tu podjelu su prvotno potpisali predstavnik samo jednog naroda – Bošnjaka (Alija Izetbegović) u ime Federacije BiH, a u ime srpskog naroda, predstavnik druge države, tadašnje SR Jugoslavije (Slobodan Milošević) u ime RS. Predstavnik trećeg naroda, hrvatskog, prvotno nije bio potpisao.
Daytonski sporazum predat je međunarodno priznatoj državi BiH kao okvir za mir (takav mu je i naziv: „Opći okvirni sporazum ...“), dok je unutarnje (ne)funkcioniranje države svjesno prepušteno domaćim političkim kadrovima – koji očigledno nemaju ni vizije ni volje za stvaranje demokratski ustrojenog društva ravnopravnih naroda i građana. No ne smije se zaobići ni krivnja međunarodne zajednice involvirane u kreiranje i upravljanje ovom državom u formi institucija OHR-a. Prisilnim nametanjem izmjena entitetskih ustava 2002. godine, međunarodna zajednica je zacementirala etničke podjele BiH definirane Daytonskim sporazumom. Nametanjem ovakvih rješenja, protivno stajalištima Ustavnog suda BiH (Odluka o konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH) faktički su dekonstituirana sva tri konstitutivna naroda koji u entitetima nisu većina (Bošnjaci i Hrvati u RS te Hrvati i Srbi u FBiH) – što je samo produbilo institucionalnu i demografsku krizu kroz koju prolazi ova država. Hrvati kao nominalno konstitutivni narod nakon ovih nametnutih korekcija Daytonskog sporazuma su gotovo potpuno dekonstituirani na cijelom teritoriju BiH te nisu bili u mogućnosti utjecati ni na jednu od odluka kojom su im majorizacijom većine ugrožena konstitutivna prava.
U praksi je nažalost, od strane „velikih sila“ omogućeno, da i nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini ostanu na vlasti iste ratne garniture i iste ratne opcije, dok je sama država upravljana kao poluprotektorat međunarodne zajednice i ona tako do danas „funkcionira“.
Po Daytonskom sporazumu uređen je cjelokupni politički život u Bosni i Hercegovini. Njegov sastavni dio je i Ustav BiH (Aneks 4), pa je dobro podsjetiti na neke bizarne okolnosti u svezi s njegovim formalnim statusom i statusom samoga dokumenta. Službeni čuvar originala Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini je zemlja u kojoj je on potpisan, odnosno parafiran (14. 12. 1995.) tj. Francuska. U Bosni i Hercegovini građani ni na koji način nisu pitani o njegovome donošenju. U svojim ranijim godišnjim izvješćima Komisija je argumentirano ukazivala da Aneks 4. kao Ustav BiH nije legitiman jer njegovi potpisnici nisu demokratski izabrani od strane građana BiH i njenih konstitutivnih naroda. On također nije ni legalan s obzirom da kao međunarodni sporazum nikad nije ratificiran u Skupštini BiH niti potvrđen od strane Predsjedništva BiH. Nikad nije sačinjen službeni prijevod ovog ključnog ustavno – pravnog dokumenta ni na jedan od tri službena jezika u BiH niti je on kao vrhovni zakon (ustav) objavljen u službenim glasilima države BiH ni njenih entiteta. Originalan primjerak Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Daytonskog sporazuma) bio je pohranjen u Arhivu BiH, ali je 2008. otkriveno da je nestao, odnosno da ga je administracija u BiH izgubila. Koliko je to javnosti poznato originalni primjerak do današnjeg dana nije pronađen. Problem je „riješen“ tako, što je na zahtjev Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine BiH Ministarstvo vanjskih poslova Francuske dostavilo ovjerenu fotokopiju Sporazuma sa svim aneksima!
Zbog ovog niza neregularnosti i naoko bizarnih manjkavosti na najvišoj upravno-političkoj razini države nikoga od odgovornih u Bosni i Hercegovini ne boli glava. I to je znakovit podatak koji mnogo govori o karakteru političkog života u zemlji, kada su u pitanju domaće i strane bosansko-hercegovačke političke elite.
One političke snage u zemlji koje po Daytonskom sporazumu imaju „povlaštenu/udobnu poziciju“ kroz entitetske strukture mogu zaustaviti svaki proces koji im „ne odgovara“, a tiče se prije svega afirmacije države, zajedničkih interesa itd. Mehanizmima, poput entitetskog glasovanja, one mogu zaustaviti svaku odluku koja im se ne sviđa. Taj raskorak između posebnog i zajedničkog, nažalost, produbljuje kriznu situaciju u državi. Elite koje promoviraju isključivo svoje interese, neprekidno obnavljaju i stvaraju pozicije kojih se nerado odriču, jer je to povezano s njihovim osobnim materijalnim i političkim interesima. Na tome su stvorene čitave strukture koje dobro žive na osnovu tih unaprijed zajamčenih pozicija i danih rješenja iz Daytonskog sporazuma. Na površinu su tijekom proteklih 20 godina isplivale skupine neodgovornih ratnih i političkih profitera, zainteresiranih isključivo za svoju vlast i profit. Ogrnuti nacionalnim plaštevima i floskulama da rade na dobrobit svoje etničke skupine vješto koriste nedostatak političke kulture u narodu. Zahvaljujući ovakvim daytonskim rješenjima u zemlji je stvorena kasta korumpiranih, i zato se svaki pokušaj promijene ovakvih ustavnih odredbi do sada pokazao neuspješnim.
Daytonski sporazum u vrijeme kada je donesen bio je djelotvoran utoliko što je zaustavio rat bombama, puškama, tenkovima, zaustavio je prolijevanje krvi ali nije donio pravdu i pravednost za mnoge žrtve rata. „Cementirao“ je granice osvojene u ratu a time i etničke podjele čime su stvorene mnoge nove nepravde i podloga za moguće buduće sukobe.
Notorna je istina da je on „uspio“ Bosnu i Hercegovinu svih ovih 20 godina zamrznuti u jednom stalnom političkom konfliktu, koji ima sve elemente latentnog rata.
I ova 20-ta godišnjica Daytonskog sporazuma obilježava se u žalosnoj situaciji kada je BiH etnički podijeljena zemlja. Još uvijek ne funkcionira pravna država jednakopravno na cijeloj teritoriji BiH. O nužnoj ravnopravnosti pripadnika triju konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina ne može se uopće govoriti, također ni o poštivanju temeljnih ljudskih prava. Nacionalizam jača i osobito među mladima zabrinjavajuće se radikalizira, dok je ekonomska situacija sve teža, i osobito za mlade naraštaje sve nesigurnija. Nemajući povjerenja u državne institucije i političke strukture čak oko 70 % mladih BiH želi otići iz svoje zemlje – što je više nego zabrinjavajuće!
Uz takvo dramatično stanje sve veći utjecaj u oba entiteta stranih, moćnih – međusobno suprotstavljenih interesa – čine našu zemlju sve nestabilnijom i besperspektivnom ne samo za osiguranje dugotrajnog mira za sve svoje građane nego i za svoje susjede.
Suočavanje sa istinom i istinsko priznanje u kakvoj situaciji se nalazi naša zemlja prvi je i neophodan korak kojeg se mora poduzeti.
Tijekom svih dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma učvršćivao se „zakon jačega“, etnocentrizam većine nad manjinom i entitetsko glasovanje odn. odlučivanje o pravu na život dostojan čovjeka. Prešućivala se i krivo tvorila istina, zaobilazila, pa i izrugivala pravda. Premalo se i nedovoljno radilo na praštanju i pomirenju. Mnogi građani u BiH žive u stanju svojevrsne amnezije i zamrznutog konflikta, koji čeka povoljnu klimu da se opet jednog dana aktivira kada nekome bude trebalo.
Iako je od njegovog stupanja na snagu relativno brzo prošlo već 20 godina, vrlo sporo se provodilo, a u nekim segmentima i nikako, ono što se tada potpisalo. Bili smo sve ovo vrijeme svjedoci da su političari dijelili svoju milost kada, kome i koliko su htjeli. Mnogi građani su od njih uzalud tražili za sebe pravdu koja im je morala biti omogućena. Takva praksa nekorektnog ponašanja svih dosadašnjih garnitura vlasti u zemlji, koje nisu primjenjivale ista mjerila na isti način za sve narode i stanovnike zemlje, posebno je pogađala hrvatski narod i s njime katoličku populaciju u ovoj zemlji. Te populacije danas nedostaje u cijeloj BiH više od 45% od predratnog njezinog broja. A u entitetu RS nedostaje čak više od 90% predratne hrvatske odn. katoličke populacije. Tendencija je, nažalost, da ih bude još manje. Tijekom svih 20 poratnih godina kontinuirano im je bio onemogućavan odnosno otežavan - politički, ekonomski a često i pravno - njihov održivi povratak. To se čini nažalost i danas.
Opći trend demografskog genocida i etnocida, posebice onoga učinjenog nad domaćom hrvatskom odn. katoličkom populacijom, napose drastično u entitetu RS, pratili su istovremeno potpuno brisanje, uništavanje i zaborav njihovih kulturno-političkih identifikacija i nazivlja - od naziva ulica do vjerskih objekata.
Dodatno nas žalosti što je u slučaju hrvatskog naroda u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti princip jednakopravnosti izvrgnut svojevrsnom ruglu. Tako, u više mandata u Narodnoj Skupštini RS-a hrvatski predstavnici nisu birani od strane svoga naroda, nego od stranke kojoj su pripadali. To je imalo za posljedicu njihovo pasivno ponašanje i potpunu nebrigu za zaštitu vitalnih interesa hrvatskog naroda u ovom entitetu, kako to omogućava ustav RS (čl. 5). Od ukupnog broja Hrvata u Narodnoj Skupštini Republike Srpske dva poslanika su izabrana s liste Hrvatske političke stranke a ostalih deset s jedne od političkih stranaka koji nose predznak „srpski “ ili su programski „srpski“ orijentirane., Nisu ih mogli izabrati Hrvati nego su ih izabrali birači većinskog srpskog naroda. Dotični poslanici su svjesno ili nesvjesno prihvatili tu ulogu čime su se stavili u poziciju aktivnog sudjelovanja u provođenju politika koje su bile uglavnom protiv interesa domaćeg hrvatskog pučanstva u RS-u. Svih ovih godina, premda su u skupštinskim klupama sjedili „ovakvi“ Hrvati, nikada u NS RS nije pokrenuto niti jedno vitalno pitanje u vezi položaja hrvatskog naroda u RS-u. Čak nije pokrenuto niti jedno poslaničko pitanje koje bi se odnosilo na životna pitanja Hrvata u RS-u!
Slično je i bilo i u Vijeću Naroda RS-a u čijoj je nadležnosti također pokretanje vitalnog nacionalnog interesa kada se procijeni da je on ugrožen. Kako su u Klubu Hrvatskog naroda u Vijeću naroda RS-a najbrojniji bili pripadnici srpski orijentirane političke stranke oni su bili u poziciji odlučivati u kojoj mjeri i da li je ugrožen vitalni nacionalni interes Hrvata u RS-u. U skladu s takvom svojom prosudbom oni su pokretali mehanizam zaštite, ako je to odgovaralo njihovim stranačkim interesima. Malobrojni članovi kluba iz hrvatskih političkih stranaka nisu imali tu mogućnost. Može se na osnovu ovakve analize lako zaključiti da je danas glavni generator lošeg stanja unutar preostalog hrvatskog korpusa u RS-u nemogućnost izbora autentičnih hrvatskih predstavnika sa lista hrvatskih političkih stranaka u predstavnička tijela i tijela javne vlasti RS-a. Začuđuje da ovakve zloupotrebe ustavnih i zakonskih rješenja na štetu Hrvata u RS-u nikome ne smetaju, pa ni onima koji su dužni voditi računa o zakonitosti i nacionalnoj ravnopravnosti bez ikakve diskriminacije konstitutivnih naroda. Konstitutivni narod, ukoliko mu je omogućena istinska konstitutivnost, sam sebi bira i delegira svoje predstavnike u predstavnička tijela i tijela javne vlasti a ne bira mu ih drugi konstitutivni narod.
Štetnost takvog političkog nedjelovanja rezultirala je i veoma niskim postotkom povratka prognanih i izbjeglih Hrvata, kao i nepostojanjem sredstava i uvjeta za održiv ostanak onih koji su cijelo ratno vrijeme izdržali torture, odn. onih rijetkih, koji su se tijekom poratnih vremena uspjeli vratiti u svoja rodna mjesta.
Tu je jedan od ključeva razjašnjenja ovakvog teškog, ponižavajućeg, frustrirajućeg i nedopustivog položaja hrvatskog naroda u entitetu RS-a.
3. Budućnost zemlje
Svakodnevni životni problemi s kojima se susreću građani BiH zbog dosadašnjeg izuzetno kompliciranog ustavnog uređenja zemlje, kakvo je polučio Daytonski sporazum, već odavno traže korjenite promjene postojećeg ili donošenje posve novog Ustava BiH – koji bi jamčio jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda i svih građana BiH na njenom cijelom teritoriju. Životni problemi običnih građana nužno diktiraju korjenite promjene no za to još uvijek nema političke volje jer postojeće stanje odgovara duboko ukorijenjenim i povezanim političkim elitama. Nadležne političke elite, ne samo u BiH nego i međunarodne zajednice, ne žele „raspakirati“ još uvijek postojeći Daytonski sporazum , takoda bi se išlo na potpuno nove aranžmane i u neke potpuno nove pregovore.
Aktualna demokracija u BH društvu snažno je prožeta etičkim relativizmom i izostankom prevažne moralne podloge, te predpolitičkih temelja nužnih za zajednički život svih građana naše zemlje, koji su pripadnici različitih etničkih, vjerskih i svjetonazorskih zajednica. Ovakva demokracija bez vrednota pretvara se u pokvareni i zloban totalitarizam, tj. u sistem tlačiteljskoga načina vršenja vlasti koji opasno urušava pa i bezobzirno gazi ljudsko dostojanstvo.
Naša zemlja BiH i svi njezini građani imaju pravo razvijati se i izgrađivati svoju budućnost kao i svaka druga moderna europska, funkcionalna, prosperitetna država.
Zato je doista prijeko potrebno, osobito u svjetlu najnovijih političkih nervoza i društvenih zbunjenosti na europskom kontinentu da od strane kompetentnih međunarodnih predstavnika, osobito onih iz EU u BiH, konačno dođe učinkovitija i odlučnija politička, pravna i materijalna pomoć za „izvlačenje“ naše zemlje iz njene predugo trajuće apsurdne situacije. Zbog toga bi osobito trebala biti zainteresirana susjedna zemlja Hrvatska koja je kao supotpisnica Daytonskog sporazuma, a sada kao članica EU, u najboljoj poziciji da daleko aktivnijim angažmanom oko zaštite teško obespravljenoga hrvatskog naroda u BiH, a uz očekivanu jednodušnu podršku EU-a i SAD-a ujedno učinkovito doprinese konačnom izlječenju ove predugo i opasno krvareće rane na tijelu Europe.
Unatoč svim dosadašnjim razočarenjima, može se ipak govoriti o određenom optimizmu. On se temelji na nekim najnovijim intenzivnim potezima prema punom uključivanju zemlje u europske i euroatlantske asocijacije. To pak pretpostavlja spremnost i odlučnost svih kompetentnih političkih dužnosnika – domaćih i onih iz EU – da se urgentnije poradi na ispunjavanju od strane BiH niza predviđenih međunarodnih kriterija. Recentne rezolucije o BiH naglašavaju kako je za preobrazbu BiH u učinkovitu i potpuno funkcionalnu europsku državu nužno provesti ustavne reforme na načelima federalizma, decentralizacije, supsidijarnosti te legitimne predstavljenosti. Time bi se – i u praksi – osigurala potpuna ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda, odn. poštivanje osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda – osobnih i kolektivnih.
S pravom očekujemo, kao i svi dobronamjerni stanovnici ove zemlje da će i najodgovorniji politički dužnosnici konačno zajednički pokrenuti procese reformi i odlučnije krenuti putem koji je zacrtala Europska Unija. Nadamo se da će politički predstavnici sva tri konstitutivna naroda uz potporu međunarodne zajednice iznaći snage za kompromisna rješenja, kako bi se u prilagodbi tijekom pregovora približili visokim standardima ljudskih prava EU te da će na tom putu jačati institucionalne i ekonomske funkcije zajedničke države – čime bi u konačnici napaćeni građani i narodi BiH napokon mogli osjetiti univerzalne vrijednosti demokracije i dobrobiti demokratski uređene pravne države.
Za izgradnju takvog društva u BiH su prvenstveno odgovorne i domaće i strane političke elite koje su bile akteri Daytonskog mirovnog sporazuma, ali i Crkve i vjerske zajednice kao i nevladine organizacije i ostale čimbenike društvenog života u BiH - koje bi u svom djelovanju trebale promicati pravdu i mir te univerzalne vrijednosti praštanja i pomirbe. S tom namjerom i u dobroj vjeri, Komisija Justitia et Pax BK BiH je sačinila ovu izjavu u nadi da će biti poticaj svima za izgradnju humanijeg društva i suživota na cijelom prostoru zajedničke države.