Uz čak 14 pritoka Neretve, konjička općina svojim plodnim dolinama pogodnim za povrtlarstvo te voćarstvo i vinogradarstvo, kao i gustim šumama te obiljem ribe i divljači, od davnina je omogućavala život na tom području.
Spajanjem dvaju naselja s lijeve i desne strane Neretve mostom, otprilike u XIV. stoljeću za vrijeme vladavine Tvrtka Kotromanića, nastao je Konjic koji se tijekom povijesti razvio u današnji grad.
Zemljopisni položaj i povijest grada
Konjic i njegove župe spominju se prvi put 1356. godine kao vladarski dvor na desnoj obali rijeke Neretve. U pisanim pak dokumentima, prema protokolu iz dubrovačkog arhiva, 16. lipnja 1382. spominje se karavana dubrovačkih trgovaca koji s punim tovarima olova prolaze kroz Konjic prema Dubrovniku. Iste godine spominje ga i povjesničar Jiriček, a pretpostavlja se da je s obiju strana Neretve (lijeve i desne) bilo naselje.
Značenje imena Konjic povjesničari i jezikoslovci različito tumače, no ne može se pouzdano utvrditi korijen imena koje većina povjesničara povezuje s imenicom konj. Naime, u Konjic, grad na putu sjevernih i južnih krajeva, roba je dogonjena na konjima, a postojala je i carina s trgom gdje su se konji i roba razmjenjivali i trgovali. Mijenjale su se i posade karavana, koje su u ono vrijeme bile jedino prijevozno sredstvo. Konjic je najsjevernija hercegovačka općina, proteže se na prostoru od oko 1386 četvornih kilometara te je jedna od prostorno najvećih općina u BiH. Grad su zbog konfiguracije terena obgrlile i premrežile planine i rijeke.
Okružen je prekrasnim planinama - Borašnicom, Bitovinjom, Prenjom, Visočicom i Ivan planinom, a najimpozantnija je planina Prenj. Duga 25 km i s najvišim vrhom Zelenom glavom 2955 m zauzima središnje mjesto i srce Hercegovine.
Neretva - ponos Konjičana i Hercegovine
Kroz Konjic teče modra ljepotica Neretva, a ispod vrha Borašnice priroda je podarila čarobno prirodno glečersko Boračko jezero, koje se za iznimno hladnih godina zaledi, a ljeti je ugodno za kupanje i odmor. Na jugu je Jablaničko jezero nastalo izgradnjom hidroelektrane Jablanica, koje svojim plavetnilom stvara posebno ozračje.
Rijeka Neretva oblikuje kulturološki, povijesni i mentalni sklop ljudi u mjestima kroz koje prolazi. Ponos je Konjičana i čitave Hercegovine. Sa svojih 225 km toka, velike visinske razlike od izvora ispod planine Jabuke pa sve do Jadranskog mora, utkala se u živote ljudi i sumještana.
Svojim nepresušnim bogatstvom, vodom koja ne prestaje teći ni u najsušim vremenima, probijajući se gornjim tokom kroz klisure i kanjone, s dubokim virovima, razlijevajući se donjim tokom aluvijalnim ravnicama, trajno je obilježje ovog kraja.
Gornji tok Neretve izazov je i za mnoge raftere, koji rado uživaju u njezinim prirodnim ljepotama i kraja kojim teče, u ljepotama čiste vode i visokih gudura, u zagrljaju planina, šume i kamena.
Uz čak 14 pritoka Neretve, konjička općina svojim plodnim dolinama pogodnim za povrtlarstvo te voćarstvo i vinogradarstvo, kao i gustim šumama te obiljem ribe i divljači, od davnina je omogućavala život na tom području.
Značajni povijesni objekti
Konjic je stari grad. Kroz njega su u povijesti protutnjale mnoge vlasti, dijelio je sudbinu Bosne i Hercegovine, kao i zemalja koje su je osvajale, a kao da se svaka trudila u gradu ostaviti svoj trajni znamen.
Na području općine te posebno grada Konjica ostali su mnogi tragovi i zapisi vladavina i zemalja koje su dominirale tim krajem. Najdugovječnija vlast s najznačajnijim kulturnim, arhitektonskim i vjerskim obilježjima bila je osmanska, koja je trajala punih 415 godina (od 1463. do 1878. godine).
Mnogi sakralni i vjerski objekti, koje su podigli katolici toga kraja, porušeni su za vrijeme osmanske vladavine, mnoge crkve pretvorene u džamije, a najočitiji je primjer rušenje katoličkog samostana 1524. godine na mjestu zvanom Crkvina, što ukazuje da se na tom mjestu već obavljala vjerska služba.
Kameni most preko Neretve, konjička ćuprija, sagrađen je 1682. godine kamenom sedra vađenim iz Neretve. Sagradili su ga nepoznati graditelji, a u nekim povijesnim dokumentima vezuje se i za Haseći Ali-agu Kolakovića. Most je u izvornom obliku spajao i milovao obale rijeke Neretve 263 godine, do 3. ožujka 1945. kad su ga srušili Nijemci prilikom povlačenja iz Konjica.
Od 2006. do 2009. godine most je potpuno obnovljen, i to prema izvornim nacrtima koji su sačuvani u Arheološkom muzeju u Beču. Danas je biser grada i ponos mnogih Konjičana. Ljepota starog konjičkog mosta bila je izazov za mnoge slikare koji su ga ovjekovječili.
Panoramski izgled Konjica od davnina je trajno vezan za motiv koji prikazuje franjevačku crkvu sv. Ivana Krstitelja. Sagrađena je po nacrtu arhitekta Josipa Vrancaša, autora mnogih crkvi u BiH i Hrvatskoj. Etapno građena, u tlocrtu zamišljena kao jednobrodna lađa dimenzija 25 x 12 m, izgrađena je donacijama vjernika. Sa zvonikom je potpuno oblikovana i završena 1919. godine.
Uz izgradnju Pastoralnog centra i Franjevačkog samostana, vjernici konjičke župe mogli su se okupljati oko stožerne crkve u Konjicu te štovati svoje svetkovine i vjerske običaje. Župa Konjic pripadala je od osnutka franjevcima Hercegovačke provincije, odnosno Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. U Konjicu postoji nekoliko džamija, koje potječu iz doba osmanske vladavine, a prema dostupnim povijesnim zapisima, navodno su neke sagrađene i na temeljima porušenih crkvi iz tog vremena. Arhitektonski oblikovane, smještene na lijepim padinama ili uz obalu Neretve, svojim elegantno oblikovanim minaretima daju određenu mističnost gradu. Posebno se ističe Mehmed-Čauševa ili Tekijska džamija sagrađena 1591. godine, najljepši i povijesno najvredniji objekt islamske kulture.
Pravoslavni objekt, crkva svetog Vasilija Velikog, izgrađen je 1886. godine sa znamenitim ikonostasom, koji je 1929. godine oslikao akademski slikar i doseljenik u Konjic Srećko Dumić, a osnovnu postavku ikonostasa izrezbarili su konjički rezbari, muslimani, s. Hadžizukić i s. Alagić 1925. godine.
Pronađene su i arheološki istraživane mnoge nekropole stećaka i bogomolja, koje se vezuju za bogumilsku crkvu, iako s oskudnim objašnjenjima i povijesnim nepoznanicama. Ipak, po monumentalnim nadgrobnim spomenicima može se zaključiti da je u ovim krajevima bilo vrlo bogatih ljudi jer su si samo oni mogli to priuštiti.
Razvoj Konjica kroz povijest
Konjic i njegova okolina dijelili su sudbinu vlasti i vladara koji su došli i prošli ovim krajevima, ostavljajući iza sebe trajna nasljeđa koja su i danas prisutna u životu ljudi ovog kraja te kulturnoj, arheološkoj i vjerskoj baštini.
Osmanlije su zaposjeli Konjic 1466. godine, a u razdoblju njihove vladavine porušene su mnoge crkve i zatrti tragovi života. Zulum je bio svakodnevni. Uz sveopći progon katolika, ljudi su radili za nekršćane, kulučeni su i tlačeni te su, praktički, bili sluge.
Iz tog povijesnog razdoblja ostali su trajni tragovi i obilježja koji su u vrijeme austrougarske vladavine (od 1878. do 1918. godine) postupno nestajali. Štoviše, dolaskom nove vlasti Konjic doživljava brojne i brze promjene, razvijaju se obrti, čuveno konjičko drvorezbarstvo, manufakture kovačnica, postolarstva, poljoprivrede, obrađuju se šume i krče šumski putovi i dr. Izgrađuje se i željezničko čvorište te ložionica, grade se velike vojarne te jača činovnički i administrativni aparat grada. Prvi vlak iz smjera Mostara stigao je 1889. godine, a već 1891. željeznički promet uspostavljen je do Sarajeva. Vladavina Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Jugoslavije nije donijela ništa novo. Tek nakon Drugoga svjetskog rata počinje ubrzani gospodarski razvoj općine i grada. Stvara se nova urbana struktura i arhitektura. Može se reći da je razdoblje od 1945. do 1990. godine najbrže rastući gospodarski, sportski, kulturni i socijalni iskorak u povijesti grada.
Atomska ratna komanda - turistička atrakcija
Najznačajniji gospodarski trenutak bio je odluka Vlade Narodne republike Jugoslavije iz 1950. godine o formiranju poduzeća Igman Konjic za proizvodnju metalske industrije, u naravi najviše namjenske industrije za vojne potrebe.
Kao raritet tog doba, u neposrednoj blizini izgrađen je u najvećoj tajnosti vojni objekt - Atomska ratna komanda (ARK), koja je trebala služiti kao podzemni zapovjedni centar u slučaju napada na ondašnju državu. Danas je kao svjedok jednog vremena otvoren i za turiste.
Uz razvoj i otvaranje mnogih gospodarskih poduzeća, kao što su Unis, Šipad, UPI, Feroelektro i Tvornica mašina, znatno se povećava standard stanovništva, a mnoge su se obitelji doselile u Konjic. Izgrađuju se infrastrukturni objekti koji mijenjaju vizuru grada, snažno se podržavaju kulturni sadržaji, razvijaju se sport, slikarstvo, uslužni servisi, banke, grad se ubrzano razvija i uređuje. S ekspanzijom i snaženjem gospodarstva značajan je i razvoj školskog sustava te su prije rata 90-ih u Konjicu postojale tri srednje škole smještene u dvama srednjoškolskim centrima.
Grad se razvijao, nadaleko poznate konjičke lipe su cvjetale, Neretva je zanosno vijugala kroz grad i na svojim obalama dugim šetnicama ostavljala iza sebe prve ljubavi i sjećanja za čitav život. Kako je poznati Konjičanin Zuko Džuhmur rekao - Konjic je moja sudba, nada života i umiranja.
Konjičani su posebno ponosni na djevojački zbor Djevojke s Neretve, koje su pronijele glas i izvan granica bivše države, dajući značajan doprinos očuvanju kulturne baštine i formiranju omladinskih zborova u BiH. Pod vodstvom bračnog para Beljajev, koji su ostavili trajan glazbeni trag u životu grada i na generacijama djevojaka, Konjic je bio prepoznat kao neiscrpno vrelo prekrasne pjesme i divnih akorda te još ljepših djevojaka. Konjic se može pohvaliti i sportskim uspjesima, dizačima utega, koji su bili višestruki državni prvaci u ekipnoj i pojedinačnoj konkurenciji, odbojkaškim klubom, ujedno i prvakom bivše države, te nogometnim klubom Igman Konjic, koji su iznjedrili nekoliko reprezentativaca i vrhunskih sportaša.
Poznati Konjičani
Grad Konjic i njegova okolina ponosni su na svoje sugrađane, koji su na različitim područjima dali velik doprinos da se Konjic trajno upiše u povijest. Ante Marković, gospodarstvenik i političar, nekadašnji predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske i posljednji predsjednik Saveznog izvršno vijeća SFR Jugoslavije, sigurno je jedan od najpoznatijih Konjičana. Zulfikar Zuko Džumhur, putopisac, slikar, karikaturist i pustolov svjetskoga glasa, knjigom “Nekrolog jednoj čaršiji”, za koju je jedini predgovor ikad napisao naš nobelovac Ivo Andrić, najbolje je sažeo ljubav prema gradu. Lazar Drljača, akademski slikar iz Beča, živio je i slikao u Parizu. Nakon godina lutanja po svijetu, smjestio se u Šantićevoj vili i tu dočekao zadnje dane. Bio je inspiracija mnogim konjičkim slikarima. Petar Dika (Dicca) poznat je kao najveći donator i dobročinitelj, a Zvonko Stenek bio je veleposlanik pri Svetoj stolici u Vatikanu. I mnogi drugi zaslužuju da ih se spomene, neki su zapisani u knjigama i dokumentima, a mnogi u sjećanjima Konjičana.
Primjer suživota, poštovanja i tolerancije
Do posljednjeg rata, koji je promijenio nacionalnu i vjersku strukturu grada, Konjic je bio primjer suživota, poštovanja i tolerancije. Od oko 30.000 stanovnika, prema popisu iz 1991., oko 11.000 bili su Hrvati katoličke vjeroispovijesti. Danas ih je ostalo samo oko 900. Raseljeni, protjerani ili zbog straha od ratnih nedaća i zločina otišli su mnogi koji su činili urbanu sliku i kolorit grada. I danas se osjećaju posljedice nesretnih sukoba iz 90-ih godina prošlog stoljeća, protjerivanja i iseljavanja stanovnika grada svih nacionalnosti, a posebno hrvatskog stanovništva. Uza sav trud i slobodu povratka, ljudi se teško odlučuju na povratak. Ostala su samo pusta imanja i lijepe uspomene, sjećanja koja su duboko urezana u srce svakog Konjičana. Učinjeni su golemi napori da se grad obnovi, porušeni objekti uklone i podignu novi, a fasade izliječe od rana gelera, sve kako bi vratili gradu nekadašnju ljepotu. Danas ponovno cvatu lipe u proljeće, grad se čisti i održava, izgrađeni su novi mostovi koji čvrsto vežu naselja s obiju strana Neretve, a zajedno s vizurom grada vraćaju se i stare uspomene koje ispunjavaju naša srca. Bez obzira ili baš s obzirom na turbulentnu prošlost, kao što obje strane Neretve spaja kameni most, tako danas moramo graditi mostove suradnje, razumijevanja i tolerancije. Moramo graditi trajne mostove koji spajaju, a ne razdvajaju. To mogu političari, koji će se prije svega poštivati i cijeniti, sebe i svoje, i druge i drukčije. Oni trebaju graditi mostove koji vode prema pomirbi i razumijevanju.
Pravo na različitost i osobnost univerzalne su vrijednosti koje moraju vrijediti za sve. Pa ako su mostovi stoljećima spajali obje strane grada, učinimo napore da poput onog starog kamenog mosta koji je prkosio vremenu, srušen i ponovno sagrađen, uspostavimo dijalog i povjerenje kao most između turbulentne prošlosti i prosperitetne budućnosti u kojoj će uživati neki budući naraštaji, stvarajući svoja ognjišta u gradu naše mladosti.•