Sarajevsko naselje Betanija nekada je bilo dom časnih sestara. Danas je to ruševina prekrivena grmljem i visokom travom. Kao “svjedok” da su nekada bile tu, ostalo je samo groblje, piše Večernji list BiH. U njemu su posljednji počinak pronašle 82 sestre i pet kandidatica. Jedna od njih je posebna, sestra Luka. Betanija, kako se naziva dio grada pokraj rodilišta u Sarajevu, već je dugo vremena jedno od najpoželjnijih mjesta za gradnju. Na jednom njegovu dijelu već su se smjestile stambene zgrade, a u drugom će, prema najavama, uskoro nići istoimeni gradski park u kojem će biti smješten hotel s apartmanima, multifunkcionalne dvorane, specijalizirane trgovine, multipleks, prostorije za fitness, kasino, diskoteke…
Morale se iseliti za 24 sata
Do 1947/1948. godine Betanija je bila dom časnih sestara iz Družbe Kćeri Božje ljubavi. Osim kuće, tu su se nalazile staje u kojima su uzgajale stoku, a na obližnjim njivama sadile su povrće i voće. Njima su prehranjivale brojna gladna usta, zbog čega su često i same bile gladne, sve dok ih tadašnja vlast nije protjerala. Imale su samo 24 sata za iseliti se, nakon čega su krenule u različitim smjerovima. Neke su ostale u Sarajevu, a neke su se vratile kućama u BiH, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj… Njihov dom pretvoren je u ruševinu koju danas prekrivaju grmlje i visoka trava. Da su nekada bile tu, pokazuje samo groblje. U njemu su posljednji počinak pronašle 82 sestre i pet kandidatica. Na identičnim križevima, koje su prije nekoliko godina oštetili vandali, stoje njihova imena i datum smrti. Neke su umrle davne 1898. godine, poput Angeline Hawel. Posljednja je pokopana ČSM Stanka Bebić 24. ožujka 1948. godine. Svaka od njih je u potpunosti bila predana svom pozivu, ali jedna je ipak bila posebna, drukčija od svih. Zvala se Luka Liengitz. Njezin grob je drukčiji. Na križ je okačena brojanica, a uz njega je položeno cvijeće i zapaljene su svijeće. Već 125 godina to mjesto posjećuju katolici, muslimani, pravoslavci…
Uglavnom, oni koje je snašla neka nevolja. Čuli su priču o tome kako je Luka uslišala molitve bolesnim, siromašnim, zaljubljenim, žednim znanja i napretka. Svi oni Luki ostavljaju pisma u kojima mole za ozdravljenje, potomstvo, posao, ljubavnu sreću.
Sačuvana pisma
Sva ta pisma čuvaju se u crkvi Kraljice sv. Krunice na Banjskom brijegu u Sarajevu. A tko je bila sestra Luka? Rođena je u Austriji 9. siječnja 1861. godine, kao najstarije od šestero djece poljoprivrednika Gregora i Ane Liengitz.
Nazvali su je Elizabeta. Bila je posebno pobožna pa je u 22. godini odlučila život posvetiti Bogu. Otišla je u Beč gdje je stupila u Družbu Kćeri Božje ljubavi. Tu je dobila ime Luka. Prve svete zavjete položila je 1883. godine, samo nekoliko dana prije nego što je doputovala u Sarajevo. Tu je u samostanu dobila dužnost vratarice. Naš jezik nije poznavala u početku, ali se, ipak, dobro snalazila u komunikaciji s djecom, siromašnima, starcima i bolesnicima. Svakog jutra, kad su djeca dolazila u školu, stajala je kod ulaznih vrata Zavoda sv. Josipa u Sarajevu, prala ih, češljala, oblačila u toplu i čisto odjeću, a onda bi ih odvela u razred. U podne su se na vratima samostana skupljali siromasi čije je lončiće i zdjele punila hranom iz sestrinske kuhinje. Iako je bila jako mlada, zvali su je majkom sirotinje. Pomagala je svima koji su trebali pomoć, onako kako je znala i mogla. U dobročinstvu je Luku prekinula bolest. Oboljela je od tuberkuloze od koje je i umrla u 28. godini života, u sestrinskoj kući u Betaniji. Bilo je to 30. ožujka 1890. godine. Uz sestru Luku usko je vezan i broj sedam. Sedam godina nakon njezina rođenja osnovan je red sestara Kćeri Božje ljubavi. Sedam je godina sestra služila u Bosni i sedam godina prije njezine smrti otkriven je uzročnik bolesti koji ju je odvukao u grob. Ali sedam, koliko god izgledao hirovit broj, biblijski je simbol počinka ili upotpunjenja.