Temeljna odluka o uspostavi i proglašenju Hrvatske Republike Herceg Bosne bila je ustavna odluka Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg Bosne donesena 28. kolovoza 1993. kojom je Hrvatska zajednica Herceg Bosna proglašena Republikom i kojom su doneseni njezini ustavni zakoni. U vremenu kada su institucije Bosne i Hercegovine bile jednonacionalne, odnosno u službi samo jednog naroda - bošnjačkog te u trenucima kada je Hrvatima prijetio biološki nestanak s brojnih stoljetnih ognjišta, odluka je bila potez kojim su tadašnji akteri željeli osigurati zaštitu naroda na određenom teritoriju BiH, a o ovoj temi u intervjuu za Večernji list u povodu 29. obljetnice Hrvatske Republike Herceg Bosne govori Perica Jukić, prvi predsjednik Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg Bosne i kasnije potpredsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg Bosne te ministar obrane.
Večernji list: Obilježava se 29. godina od ustroja Hrvatske Republike Herceg Bosne. Koliki je bio značaj njezina osnivanja u kriznim vremenima kada je prijetila neposredna opasnost za ostanak i opstanak Hrvata?
- Utemeljenje Hrvatske Republike Herceg Bosne dalo nam je mogućnost organiziranog pristupa obrani i definiranja svog pravnog položaja u tadašnjoj Bosni i Hercegovini. S pozicije zastupnika u Parlamentu BiH s drugim zastupnicima vidio sam osobnu odgovornost za prilike, odnosno, bolje reći: nedaće koje su vladale u Bosni i Hercegovini te smo uvidjeli nužnost da se moramo pravno i organizacijski odrediti i preuzeti punu odgovornost za svoj narod, građane dijela zemlje koju branimo i pravni red. Štoviše, ocijenili smo i da prilično kasnimo s pravnim ustrojem Hrvatske Republike Herceg Bosne.
Večernji list: Bili ste na čelu Zastupničkog doma, ali i potpredsjednik Vlade te ministar obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne. S tako bogatim iskustvom u radu institucija možete li nam opisati okolnosti ustroja HR HB?
- Bio sam prvi predsjednik Zastupničkog doma, dakle, onaj koji je potpisao ustrojavanje Hrvatske Republike Herceg Bosne, što mi je posebna čast i zahvala kolegama zastupnicima koji su me birali. Značajno je napomenuti sljedeće: Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, u pravnom smislu, utemeljili su oni koji su bili na prvim višestranačkim izborima izabrani u Parlament Bosne i Hercegovine i oni koji su bili neposredno birani u općinama koje su pristupile Hrvatskoj zajednici Herceg Bosni. Kada se određujemo Hrvatskoj Republici HB, to bih radije učinio s pozicije predsjednika Zastupničkoga doma koji je tada utemeljen. Utemeljenje Hrvatske Republike Herceg Bosne bilo je nužna forma koja u napadnutoj zemlji, napadnutom narodu omogućuje organizaciju obrane opstojnosti, prava na političke slobode i ljudska prava svih građana na konkretnom teritoriju. Istodobno, to znači i punu odgovornost vlasti: zastupnika, dužnosnika, tijela i ureda koji obnašaju vlast. Bog je po Adamu i Evi čovjeku dao slobodu, uključujući pravo i na pogrešku. Stoga, sveta je dužnost čuvati slobodu čovjeka, naroda, zemlje i istodobno doprinositi miru i redu. Zato je naš cilj bio i ostao: Ne porobljen, nego slobodan narod sa slobodnom političkom voljom, onako kako mu je darovao sam Stvoritelj i što mu jamče sve međunarodne konvencije. Bilo je, moramo priznati, radnji koje nisu bile na čast našem narodu i pojedincima i našim redovima tijekom rata, a uspostavom Hrvatske Republike Herceg Bosne preuzeli smo obvezu da ispravimo pogreške, ispitamo pojedine slučajeve i kaznimo vinovnike nedjela. Od prvih dana vidjelo se da se uspostavlja, u pravnom smislu, odgovorna vlast koja može ono što nije dobro procesuirati, ono što je dobro razvijati, svoje pogreške uočavati i odnositi se kritički naspram njih. Zanimljivo je kako se nakon uspostave Hrvatske Republike Herceg Bosne u Bosni i Hercegovini na jednom dijelu teritorija osjetio dašak pravne države, česte su ocjene stranih promatrača i navoda u izvješćima UNPROFOR-a. Nije ona uspostavljena kao hir, nego kao prirodno i zajamčeno pravo naroda i odgovornih pojedinaca koji žele da ljudi žive u pravno uređenom prostoru. Danas bi se slobodno moglo reći da je Hrvatska Republika Herceg Bosna, od 1993. godine, preko 1994. i 1995. do potpisivanja Daytonskog sporazuma, u pravome smislu, bila prostor koji je određivalo pravno uređenje i djelovanje usmjereno k dobrobiti svih na svom teritoriju.
Večernji list: Koliko je u situaciji u kojoj su središnje institucije BiH održavale volju samo jednog naroda bilo od ključnog značaja da se Hrvati u BiH organiziraju zbog vlastite opstojnosti?
- Moramo se prvo vratiti u vrijeme kada smo se odredili o samostalnosti Bosne i Hercegovine. U jednom trenutku, prije nego što će doći do referenduma o samostalnosti, čak je i kod nas, jednog manjeg broja zastupnika iz Kluba Hrvata, postojala nedoumica i oprez. A ona se odnosila na neiskren pristup partnera u vlasti BiH i prije nego što je došlo do referenduma, govorim o razdoblju krajem siječnja i početkom veljače, i pitanje je kako će stanje biti kada zatreba braniti izjašnjenje s referenduma. Međutim, imajući u vidu kako su pozicija i politika Slobodana Miloševića bile rezolutne i nisu ostavljale prostor dijalogu, kod nas nije bilo dvojbi treba li BiH imati samostalnost ili ne. Ali je težak teret bio nad nama: imamo li s partnerima iskrene odnose. U kontekstu referenduma tada smo kroz međusobno savjetovanje napravili “livanjsko pitanje” kroz koje se jasno trebalo definirati stanje: podržavamo li Badinterovu komisiju i načela koja su dana za rješenje političke krize. Jasno smo se odredili da izlazimo na referendum, odnosno da ćemo na referendumu podržati samostalnost Bosne i Hercegovine te da u okviru toga podržavamo odrednicu suvereniteta novonastalih država i naroda na njihovu teritoriju. Istodobno je to značilo kako trebamo raditi na ustroju i uređenju BiH u skladu s tom odlukom. Političke prilike i neprilike, koje su uslijedile nakon međunarodnog priznanja BiH, u tijeku rata i energične obrane zemlje koju su Hrvati branili organizirani u HVO-u, nisu popravljale političke odnose, nego se nepovjerenje kontinuirano produbljivalo. Navodim: više nismo znali tko je član Predsjedništva BiH, je li izabrani predsjednik Vlade na toj dužnosti ili ne, odnosno tko ga i kako mijenja, nije od Parlamenta proglašeno ratno stanje, a imamo Predsjedništvo u ratu, imamo li direktora Središnje banke ili ne, kako se biraju i tko bira članove Vlade, postoji li ili ne Parlament, vrši li se zakonita rotacija predsjedatelja u Predsjedništvu… i tako redom. Svi realni pokazatelji išli su u prilog tvrdnjama da je nakon istiskivanja nepoćudnih kadrova u Sarajevu već napravljena “muslimanska kreposna republika”. Danas kada čujemo politički izričaj koji govori da neki narod ima više nego što mu pripada, ne možemo se ne sjetiti stanja iz 1992./1993. godine kada su nam kroz djela poručivali da smo višak. U takvim prilikama bilo je jasno početkom 1993. da se nešto mora učiniti u vrijeme propasti Vance-Owenovog plana. Mi smo na taj plan gledali kao na pravedno rješenje te u konačnici toga gledanja ništa nije urađeno u smislu vlastite organizacije. Od polovine siječnja 1993. do kolovoza 1993. vrijeme je kada su hrvatski zastupnici kasnili u političkoj samoorganizaciji i zbog čega su ljudi imali značajnije gubitke. Bilo bi znatno manje štete da se ranije odredilo o uspostavi HR HB.
Večernji list: Spomenuli ste Vance-Owenovo plan, jedan od onih koji su trebali zaustaviti rat i riješiti odnose u BiH. S današnje distance, a i tada 1993. godine, prilično je jasno da su Hrvati prihvaćali sve prijedloge međunarodne zajednice, no druga strana nije?
- Previše smo vjerovali, u to doba, onima koji sudjeluju u mirovnim pregovorima i predlažu rješenja za mir. Svaka varijanta u kojoj bi se uspostavila potpuna ravnopravnost naroda, vladavina prava i zaštita ljudskih sloboda, u kojoj narod putem svojih legitimnih predstavnika odlučuje, preko onih predstavnika koje je sebi izabrao, nama je uvijek i u svakom slučaju bila prihvatljiva. Rješenja koja su bila na tom tragu uvijek su bila prihvaćena. Ali, eto, nitko poslije uspostave načela sporazuma na njima ne ustrajava nego se klizećim promjenama dovede do toga da ta rješenja budu dezavuirana.
Večernji list: Ožujak 1994. doveo je do potpisivanja Washingtonskog sporazuma kojim je zaustavljen sukob Bošnjaka i Hrvata te uspostavljena Federacija. Međutim, neki zaboravljaju da su Hrvati u taj sporazum unijeli zakonski poredak Hrvatske Republike Herceg Bosne. Možete li se osvrnuti na to vrijeme?
- Umjesto izravnog odgovora napravit ću jednu ilustraciju. Naši prijatelji koji su bili u prilično teškim prilikama, a i danas imamo prijatelja među onima koji se izjašnjavaju Bošnjacima i prošli su te teškoće, često su od nas Hrvata tražili izravnu pomoć. Oni su se plašili što će se dogoditi s njima u Sarajevu i teritorijima pod kontrolom ARBiH. Govorim o onima koji su bili za mirovna rješenja koja su uspostavljena Washingtonskim sporazumom. Čekao sam neke od njih u Splitu i Zagrebu da ih prevezemo na teritorij pod nadzorom Armije i bilo im je dosta teško jer je unutar muslimansko-bošnjačkog vodstva nastala značajnija podjela. Ja sam je najviše osjetio u vrijeme kada se radio zakon o obrani Federacije BiH.
Uspostavom FBiH svi smo prihvatili taj međusobni odnos u ovlastima, odgovornosti i nad sredstvima uz napomenu da svako ministarstvo ima ministra i zamjenika te da se u svemu usuglašavamo. Sve je bilo u kontekstu međusobnog pariteta. To tada nije izigravano. Napravili smo sporazum u dobroj vjeri u cilju da napravimo jedan pravni ustroj, jednu Federaciju u kojoj jedni drugima pomažemo i omogućujemo da ostanemo živi i napredujemo. Čak smo ostavili i mogućnost da sporazum bude uzor i Srbima kako bi vidjeli da nije nikakva opasnost u Bosni i Hercegovini živjeti s drugima. U okviru Daytonskog sporazuma sve smo potvrdili kroz sporazum o oživotvorenju Federacije. Nažalost, postoji niz radnji, ljudi i politike koji su poslije razvalili tu dobru vjeru, razvalili taj odnos koji se stvorio na početku. Danas kada pogledate, prijeti se stalno, svaki dan..., a nije bilo tako. Ušli smo kao ravnopravni partneri. Prvi sporazum koji je napravljen u Beču slovio je kao muslimansko-hrvatski, odnosno hrvatsko-muslimanski sporazum o Federaciji.
Večernji list: Kako objasniti činjenicu da su odnosi bili bolji od kraja rata do 2000., nego što su, primjerice, danas?
- Bili su bolji u najgora ratna vremena. Ja sam bio ministar obrane i vjerujte da sam išao s pozicije da vodim računa o tom svojem protivniku za kojega znam da će se napraviti savez i završiti rat. No, sada suprotna strana prilazi s druge strane. Od 2000. godine odnos je takav da će pregaziti što nisu tada. Ljudi zaboravljaju da je kod Fojnice postojao kamp, nazvan teroristički, a u njemu je osmišljen, kada se danas vidi provedba, ovaj način kako doći do vlastite države. Na prvom mjestu to nije bila Republika Srpska i odnos prema Srbima, nego kako hrvatske političke predstavnike prikazati u što gorem svjetlu te ih isključiti iz politike i kako ih pozatvarati.
Večernji list: Danas, 29 godina kasnije, kada pogledate na vrijeme o kojemu svjedočite, mislite li se da se moglo bolje?
- Svi bismo mi mogli reći da je moglo bolje i drugačije. Svaki proces je determiniran takozvanom procesnom okolinom i zakonitošću. Postoje zakonitosti rata, a u tom ratu mi nismo bili subjekti u ključnom smislu, više objekti. I jedni, i drugi i treći, kao i četvrti, oni koji su bili u neposrednom susjedstvu. Subjekti rata i oni koji su mogli odrediti dinamiku rata bili su izvan ovih krugova. Stoga, oni koji govore da je moglo puno bolje, pretjeruju o svojoj ulozi. Među ljudima koji su osuđeni, znamo i one koji su djelovali na poštivanju čovjeka i njegova prava, nažalost, okolina i vrijeme su tražili žrtve. Bez tih ljudi bilo bi puno gore, ali oni su nepotrebno nastradali na kraju rata. Da se vratim na pitanje - teško da je moglo biti bolje iz onoga što ja znam, ali je moglo biti puno gore s onim što je bilo u pozadini. Moramo biti zahvalni što je rat završio i da nam je pružena prilika, a moramo biti nezadovoljni time što ne koristimo prilike koje nam daje mir. •
Evo primjer: kako bi se očuvao hrvatski narod, oteli su 99% nehrvatske imovine.