Hrvati u BiH nisu stasali u državotvoran narod koji zna što želi

Sutra će u Mostaru biti predstavljena jedanaesta po redu knjiga akademika emeritusa dr. sc. Bože Žepića s naslovom “Nacija i nacionalno pitanje”. To je ujedno prva publikacija Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH.

Knjiga je intrigantnog, rekao bih, trajnog karaktera u BiH. Što Vas je motiviralo za takav naslov i sadržaj?

- Među suvremenim znanstvenicima, osobito sociolozima i politolozima, već odavno postoji podjela na one koji smatraju da je došao kraj naciji, nacionalnoj državi i nacionalnom pitanju, te da one više ne zaslužuje pozornost. I onih, koji smatraju da su to realne povijesne pojave, skupine i kategorije koje će još za duga vremena biti od iznimnog značenja, a time i važnom preokupacijom, kako društvene znanosti tako i politike. Osobno spadam u ove druge jer nacija na djelu pokazuje svoju životnost, sposobnost za održanje i iznimnu legitimnost, kao poželjna zajednica udruživanja ljudi radi lakšeg života i opstanka. Želju za ukidanjem nacije i nacionalne države, a s njima i nacionalnog pitanja, izrazili su i zagovarali ortodoksni marksisti. Ipak, ni oni nisu bili za “ukidanje nacije”. Zagovarali su njezino postupno “odumiranje”, a s njom onda države, prava, politike i svih drugih proizvoda prethodnog društva. S jednakim žarom danas to čine suvremeni globalisti i proroci ujedinjenog čovječanstva kojima smeta nacija kao skupina, nacionalna država kao njezin politički okvir, a onda nacionalni teritorij kao egzistencijalni, zemljopisni i gospodarsko-tržišni prostor. Tim zagovorima i praktičnim mjerama pristalica neoliberalizma snažno su ugroženi upravo mali narodi i njihove države, kakve su Hrvatska i BiH. Dotle, da gotovo nemaju izbora. Oni nam stalno poručuju: “zaboravite narod i naciju, gradite zajednicu građana”. Neki domaći to prihvaćaju. U knjizi sam nastojao ovaj suvremeni problem raspraviti, ne samo s teorijskog, sociološko-politološkog, nego i s praktično-političkog aspekta. Jer, oba društva opterećuju također i mnoge druge nepomirljive različitosti, kao i djelovanje njihovih protagonista. Na sceni je golema zbunjenost, konfuzija i dezorijentacija. Koliko znam, ovo je prva knjiga na ovim prostorima ovakvog naslova i sadržaja, pa se nadam da može pomoći u prevladavanju razvidne konfuzije i dezorijentiranosti. Nadam se da sam knjigom “pomogao budućim generacijama da ne budu ‘zbrkani’ dnevno-medijskom politikom, nego jasnoćom koja može pomoći izgrađivati i životne stavove” što mi je u svojoj čestitki za knjigu napisao uzoriti kardinal Vinko Puljić. Osobito, glede odnosa prema ključnom - nacionalnom pitanju.

Možete li onda razjasniti jesu li u BiH formirani u punom smislu nacije ili narodi, i postoji li mogućnost izgradnje jedinstvene nacije u smislu pripadnosti državi?

- Mišljenja o tomu su vrlo različita, štoviše, i među pripadnicima istoga naroda. Nedavno sam pročitao tvrdnju jedne mlade znanstvenice kako u BiH postoje tri potpuno dovršene nacije. Smatram da je to sa znanstvenog gledišta potpuno neistinita teza. U BiH ne postoji ni jedna dovršena nacija, već samo tri konstitutivna naroda. Ona ne pravi razliku između naroda kao primarno etničke, od nacije kao primarno političke zajednice. Primjerice, značilo bi to da postoji više hrvatskih i srpskih nacija, odnosno da Hrvati i Srbi u BiH imaju “svoje”, od matičnih naroda i njihovih država potpuno odvojene nacije, posve različita nacionalnog identiteta. I, da su Bošnjaci nacija “po sebi i za sebe”. U etnički trosložnoj BiH postoji samo teorijska mogućnost izgradnje jedinstvene “državne nacije”, ili jednonacionalne države koja bi nastala prisilnom asimilacijom dvaju naroda i njihovih pripadnika od trećeg. Ili, dragovoljnim kolektivnim odlukama dvaju naroda i njihovih pripadnika da se odreknu vlastita političkog, etničkog i kulturnog identiteta u korist nastanka nekog posve novog i zajedničkog za sve. Realna mogućnost i praktični izgledi za novu “bosansku naciju” ili državu “Bosanaca” koja bi, prisilno ili dragovoljno, nastala potpunim razdvajanjem etničkog od političkog identiteta, te potpunim raskidom sa susjednim matičnim narodima i državama, gotovo je bezizgledna. U knjizi je to mnogo šire elaborirano.

U njoj govorite i o neriješenim hrvatskim pitanjima. Zašto množina, profesore?

- Zato što je ipak neravnopravna pozicija najmalobrojnijeg hrvatskoga naroda specifična. Može to i u jednini pod nazivom “hrvatsko pitanje” u BiH. Ali, s mnoštvom različitih aspekata i dokaza. U knjizi zastupam tezu da je BiH moguća i da ima perspektivnu budućnost jedino kao trosložna država jednakopravnih naroda i nacionalnih manjina u njihovim kolektivnim pravima, a onda i njezinih građana u svim njihovim individualnim ljudskim i građanskim pravima i slobodama, neovisno od nacionalne, vjerske, kulturne i svake druge raznolikosti.

U knjizi ste jedno poglavlje posvetili raznim oblicima neravnopravnosti Hrvata na svim razinama, od lokalne do državne razine vlasti. Kako to promijeniti i ima li političke volje da se hrvatsko pitanje riješi?

- Želio sam knjigom dokazati najvažnije oblike te neravnopravnosti. U tomu sam tek samo djelomično uspio zbog nedostatka podataka i izvornih dokumenata, ali i nerazumijevanja nekih hrvatskih političara i ministara koji, sudeći o položaju naroda po sebi i broju ministarskih mjesta za Hrvate, ne dijele moje mišljenje. Objektivniji političari iz reda druga dva naroda i vide i priznaju hrvatsku neravnopravnost, ali uopće ne pokazuju političku volju da se to promijeni. Privilegiji koje im je Dayton dao, a potom i njegova naknadna revizija na štetu Hrvata, čuvaju se pod svaku cijenu jer nitko ne želi ulaziti u rizik ustavnih promjena, ako će u miru izgubiti išta od onoga što je u ratu silom i prijevarom, a u poraću naklonošću međunarodne zajednice i njezina visokog predstavnika stekao. Da ne govorimo o mnoštvu onih krajnjih radikala koji tu neravnopravnost zbog političke sljepoće ne vide, ili zbog pomućenog radikalnog nacionalizma neće ni vidjeti, niti priznati. Ili pak, ekstremnih pojedinih novinara koji tu neravnopravnost u medijima podcjenjuju, ironiziraju ili ismijavaju. Ipak, priznali to ili ne, svima je jasno da su nepravedno ekscentrično daytonsko državno uređenje i neriješeno hrvatsko pitanje ključni uzroci nestabilnosti, neizvjesne opstojnosti i problematične budućnosti ove napaćene zemlje.

Može li se institucionalnom borbom i čekanjem kada će Hrvatima netko “dati” prava doći do poništavanja neravnopravnosti, ili je potrebna osmišljena borba koja uključuje građanski neposluh, ili moguće i druge poteze?

- Nakon pokušaja hrvatske samouprave međunarodni su dužnosnici preporučili, a hrvatski političari prihvatili, oblike institucionalne borbe. Porazne rezultate vidite na djelu. Iluzija je očekivati boljitak kada vi uopće nemate institucije koje drugi imaju. Primjerice, Srbi u RS-u Skupštinu i Vladu te entitetski veto na državnoj razini, a Bošnjaci ustavnu dominaciju u Vladi FBiH. Biti neravnopravan znači biti ekonomski eksploatiran, politički podređen, etički neslobodan i moralno ponižen. Izvjesno je da neće doći do dragovoljnog poništenja te neravnopravnosti. Povijest potvrđuje da nikada nikome nitko nije dragovoljno i na pladnju servirao jednakopravnost i slobodu. Za nju se mora na razne načine i velikom upornošću boriti i izboriti. Oblike i metode narodnog oslobođenja povijest je ponudila, znanost potvrdila, a praksa posvjedočila. Predvođen svojim svjetovnim i duhovnim vodstvom znat će to i hrvatski narod u BiH. Daj Bože da to ne bude u procesu raspada države, ili nekog novog ratnog sukoba na politički vječito trusnom tlu ove lijepe zemlje. Nažalost, mnogi ne isključuju tu mogućnost. Ja, pak, u knjizi zagovaram dijalog, razumijevanje, novi društveni ugovor, opstanak i cjelovitost BiH.

Zašto smatrate da je hrvatsko pitanje žarišno za rješavanje bosanskohercegovačke enigme?

- Zato što su Hrvati slobodarski narod koji ne podnosi nepravdu, majorizaciju i druga poniženja koja je kroz povijest predugo i previše otrpio. Međutim, kada je to zatrebalo u odsutnim trenucima Domovinskoga rata, protivno volji nekih velikih sila i svjetskih moćnika, uz goleme žrtve, izvojštio je vlastitu međunarodno priznatu samostalnu državu. Sada članicu VE, NATO i EU. Neravnopravnost Hrvata sada je ujedno skupna i individualna neravnopravnost državljana RH i državljana Europske unije u BiH. Hrvatska šutnja je dokaz da još nije “dogorjelo”, ali svako strpljenje ima početak i kraj. Na neriješenu nacionalnom pitanju raspala se bivša pedesetogodišnja zajednička država. Istina, ono u BiH nije riješeno ni za jedan narod, pa je rješenje za sve i racionalno i poželjno. Specifičnost je kod Hrvata da su od svih u najtežem položaju, pa zato najviše zainteresirani za ustavne i druge reforme. U knjizi zagovaram ponovnu izgradnju međusobnog povjerenja stalnim i otvorenim dijalogom. A, društvene reforme označio sam putokazom za prevladavanje krize i konačno rješenje enigme. Jednostavno, smatram da se na daytonskoj nepravdi, nacionalnoj neravnopravnosti, političkoj majorizaciji i etničkom ponižavanju Hrvata ne može graditi sigurna i prosperitetna budućnost zajedničke države.

Opširnije pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH