U popodnevnim urama 20. studenoga 2023. ispisujem ove retke u spomen na minulih 30 ljeta od utemeljenja Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Neumu. Mnogo toga dobroga i plemenitoga uradili su Hrvati u Domovinskom ratu. Kruna svega bila je uspostava Herceg Bosne ponosne.
Velike žrtve
Da Ante Babić, prvi pali hrvatski branitelj, nije branio s ostalim hrvatskim braniteljima Herceg Bosnu, što bi bilo od Bosne i Hercegovine? Da hrvatski branitelji nisu u Pologu kod Širokog Brijega uspješno zaustavili kolonu tenkova, što bi bilo od Hrvatske? Da nije bilo hrvatske mladosti i hrvatskog zajedništva, što bi s nama bilo?
Uz velike žrtve branili smo dom i domovinu i uspostavili svoju vlast, svoje kulturne i druge ustanove, svoju Republiku Herceg Bosnu, jer su druga dva konstitutivna naroda u BiH uspostavila svoje političko-teritorijalne jedinice. I kada smo po završetku rata liječili svoje rane, prekrižena je Herceg Bosna.
Uredbama međunarodnih predstavnika jedna za drugom padale su ustanove, udruge i razne institucije koje su imale hrvatski predznak. Ono što je imalo kulturni, vjerski ili neki duhovni predznak ostalo je nekako živjeti i trajati u našoj memoriji. Jer tko će ukinuti naš hrvatski jezik, našu tisućljetnu katoličku vjeru, kulturu, povijest, ime, a onda i Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne? Tko će ubiti dušu i duh hrvatski? Krist nas uči da se ne bojimo onih koji mogu ubiti tijelo, nego onih koji ubivši tijelo mogu upropastiti dušu. Današnji svjetski sustav nastoji osvojiti i zarobiti ljudski duh. Tu se vode najteže bitke u svijetu iako na prvi pogled ima prednost onaj koji ima najsnažnije oružje današnjice. Svijet postaje vrlo opak ako izgubi dušu. Ima li naša (ne)sretna Europa dušu i općenito zapadna kultura i civilizacija? Ne bojimo li se da je Istok u prednosti nad Zapadom?! I nisu li Hrvati, zato što su katolici, u ratnim previranjima najviše stradali? Mnoštvo je ovakvih upitnika i uskličnika. I nedovršenih rečenica s tri točke na kraju… Zato mi Hrvati u BiH trebamo više pozornosti posvećivati svojim kulturnim ustanovama, udrugama i općenito kulturi kao što je Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Matica hrvatska ili druge kulturne ustanove. Evo, jedan moj skromni prinos ovoj tematici.
DHK HB utemeljen je u Neumu, a danas je njegovo sjedište u Mostaru. Tako i treba biti! U Mostaru je hrvatsko Sveučilište, Sveučilišna klinička bolnica Mostar i sve druge važnije ustanove hrvatskog naroda. I neka ih! No, nemojmo zaboraviti i našu periferiju, osobito što se tiče zdravstva, školstva, kulture i ostalih djelatnosti. Budimo svi zajedno živo tkivo hrvatskog bića želeći dobro i ostalim narodima koji s nama žive. Slušamo glasove političara, odlično, neka imamo svoje narodne predstavnike koji će zastupati hrvatske narodne interese, ali neka se čuju i glasovi ljudi od duha, kao što su i književnici.
Duh književnika
Dajmo im potporu, nemojmo ih gušiti. Bar tako smatram – oni ljubavlju odnose pobjede. Slušam neki dan vijesti na televiziji. U Hrvatskoj će ubrzo trebati oko pola milijuna stranih radnika, a Hrvati odoše u strane zemlje. Velika gradska središta se razvijaju, a što je s manjim mjestima, selima i zaseocima? U njima se stoljećima najbolje očuvao duh hrvatstva i vjere katoličke. Što je s našom savjesti? Na kraju ove književne vratolomije neka nam je sretna trideseta obljetnica utemeljenja DHK HB. •