Hrvatska nije bila agresor na BiH, Šušak je slao oružje u Sarajevo

- Noćima ne mogu spavati. Svi šute, a to mi je najgore. Ja sam spreman za to odgovarati, ali ću reći istinu - tako je započeo razgovor sa Zoranom Čegarom, jednom od ratnih legendi Sarajeva. Čovjekom koji je a policijskim specijalcima spriječio da JNA zauzme glavni grad 1992. godine. Ranjen je u dva navrata, danas je zamjenik zapovjednika Federalne uprave policije. Iako je cijeli rat bio na drugoj strani - Armije BiH - izričito tvrdi da Hrvatska nije bila agresor u BiH niti da je istina to što se stavlja na teret šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne.

Večernji list BiH: 
Kako ste doživjeli i kako komentirate presudu koja je izrečena u Haagu protiv šestorice dužnosnika Herceg Bosne?

- Ja možda nisam najbolji sugovornik za to i ne želim komentirati presude. Posebno oko toga je li netko nešto počinio ili nije. No, ja ću vam posvjedočiti nekoliko stvari u kojima sam bio sudionik i znam što se dogodilo.

Večernji list BiH: 
A što se to događalo?

- Konkretno. U ovoj situaciji mene najviše boli što su u Haagu rekli i presudili da je Hrvatska bila agresor na BiH.

Večernji list BiH: 
Zašto vas to boli?

- Ja sam bio sudionik kada je sve krenulo. Bio sam sudionik u vrijeme raspada Jugoslavije. Zemlja koja je, kako kažu, bila agresor na drugu državu, ne može 1992. godine među prvima priznati tu zemlju na koju je bila agresor. To ne može tako biti. Iskreno govoreći, prvi zločini i prve granate na Hrvatsku pale su iz BiH. Ispalili su ih ovi koji su nas sve klali, ubijali i sada se mi, imam osjećaj, moramo njima ispričavati što smo se branili. Meni nije jasno kako netko može reći da je Hrvatska bila agresor na BiH, a Srbija nije. To mi nikada neće biti jasno.

Večernji list BiH: Kako to tumačite?

- To tumačim tako da su srbijanski lobiji, UDBA, BIA, MI5 i ostale obavještajne službe to jako dobro odradili s Haagom. Urađeno je to perfidno s Hrvatskom. Nisam političar, a brojni znaju ovo što ću vam reći, ali ne smiju.

Večernji list BiH: 
Zašto se boje?

- Znate, oni meni kažu: - Mi imamo djecu. Ali, Hrvatska, kao država, ispravite me ako lažem i nazovite me lažljivcem pustila je da preko njezina teritorija izbjegne više od milijun ljudi iz BiH za vrijeme rata. Čak 700.000 izbjeglica iz BiH je bilo smješteno u RH. Bili su siti i obučeni, a među njima je bila i moja obitelj. U Hrvatskoj je zbrinuto 15.000 ranjenika iz BiH. To jedna država agresor ne radi.

Večernji list BiH: 
Kako ste doživjeli šestoricu osuđenih Hrvata u Haaga, neke ste i poznavali?!

- Svu šestoricu osuđenika osobno poznajem. Oni nisu zarobljavani, nisu se skrivali ili bježali. Dragovoljno su otišli u Haag dokazati nevinost. U prijevodu, kako mi to ovdje kažemo, netko im je to dobro “zabio” iz politike. Opet kažem, neću komentirati i govoriti jesu li bili u zapovjednom lancu, ali jamčim da nitko od njih nikoga nije zaklao, nitko nije silovao, nitko nikoga nije ubio. Znam da nisu takvi tipovi ljudi.

Večernji list BiH: 
Zanima me vaše mišljenje o generalu Praljku koji je počinio samoubojstvo?!

- Nisam imao puno kontakata s njim, ali… sjećam se jednoga trenutka i, ponavljam, uopće ne ulazim u presudu. Išao je konvoj u istočni Mostar hrane i pomoći iz smjera Avijatičarskog mosta i ekstremi nisu dali prolazak. Pokojni general, ja sam to vidio, popeo se na prvo vozilo i rekao: - Vozi. Ja sam bio tu. I proveo je konvoj u istočni Mostar. Ljudi su ga dočekali, nisu pucali na njega. Izgrlili su ga i izljubili i s ovima što su dovezli vratili su se na “hrvatsku stranu”. E sada, vi meni recite rade li to ratni zločinci. Nađite mi jednoga svjedoka koji može potvrditi da je netko od tih ljudi u tom udruženom zločinačkom pothvatu ubio, silovao. Ja sam bio zapovjednik i nisam mogao znati što je netko radio u pozadini. Možda sam mogao saznati, a možda i nisam. Ne možete tako ljude tako okarakterizirati. Ratni zločinac je Ratko Mladić. Osobno sam došao i vidio trudnicu u osmom mjesecu trudnoće kojoj je on pucao u trbuh. No, kada netko popije otrov, a prije toga kaže da nije ratni zločinac, najbolje svjedoči o drugoj krajnosti. To za mene nije ratni zločinac. Jamčim da nitko od tih šest ljudi nije ono što im se stavlja na teret.


Večernji list BiH: Neće vam sigurno biti ugodno kada ovaj intervju izađe u javnost?!

- Stojim iza ovih tvrdnji i znam da ću zbog ovog intervjua imati problema. Ali se njih ne bojim. Nas i u policiji, politici vode ljudi koji su 1992. prvi digli ruke i predali se četnicima. Plakali su za njima na Yutelu. Prvi koji su pobjegli danas nam zapovijedaju i javno poručuju kako će, kao, eto, sprečavati neke nove sukobe u buduće, a trebali su prije osam godina u mirovinu. To su priče za malu djecu. Nama danas u policiji rade ljudi koji veličaju Ratka Mladića. To me boli da danas na mom mjestu sjedi onaj koji je pucao na nas sve.

Večernji list BiH: 
Vratimo se malo ulozi Hrvatske u posljednjem ratu. Jedan ste od heroja rata u Sarajevu, sudjelovali ste u presudnim bitkama za obranu grada. Koliko je RH zaslužna za tu obranu?

- Neću vam ništa govoriti iz druge ruke jer sam izravni sudionik. Bio sam ranjen drugi put i izašao sam najprije kao maskirani svećenik. Izvukli su me braća Ćurčić. Došao sam u Mostar, gdje sam zbrinut, a nakon toga u Zagreb, gdje su me zbrinuli u bolnicu “Sestre milosrdnice”. Jedan dan krajem 1992. smo preko nekih veza organizirali sastanak s pokojnim ministrom Šuškom. Na tome sastanku bio je i ministar obrane BiH Jerko Doko, general Ivan Čermak, Ante Roso, Ante Gotovina, moja malenkost i Dunja Zloić. Ministar Šušak me pitao: - Zapovjedniče, što vama treba? Odgovorio sam da me samo zanima da se vratim u Sarajevo i napravimo deblokadu grada. I objasnio: - Mi nemamo ništa.

Večernji list BiH: 
Je li se tada spominjalo ulogu Bošnjaka i Hrvata, odnos prema ovim dvjema stranama i kakvi su bili komentari?

- Nitko nije rekao ružnu riječ. Nitko. Valja mrijeti, valja reći istinu. Ja sam rekao da je jako malo Hrvata katolika ostalo u Sarajevu, a ministar Šušak je rekao: - Nema to veze tko je tko, ostali su ljudi. Ponovio je što treba poslati da se deblokira grad, a ja sam doslovno ponovio da mi nemamo ništa. Nakon toga je generalu Čermaku rekao: - Ivane, uzet ćeš momka, ići ćete tamo gdje treba i dajte im sve u što on upre prstom. Je li jasno? Zatim je od Rose i Gotovine zatražio da nam osiguraju prolaz. Dobili smo dva puna tegljača vojne opreme, “zolja”, “osa”, “ciganki”, pušaka, snajpera RPG-ova, granata, mina, bombi..., sve što je moglo stati. S pratnjom smo došli do Mostara i HVO nas je dovezao do Kreševa u kuću pjevača Duška Kuliša koji je više učinio za obranu BiH nego brojni drugi. Tada sam nazvao ministra Pušinu i rekao mu što sam dovezao. On je mislio da sam ja pukao. Nije mi vjerovao. Poslao je iz Hrasnice izvidnicu koja je sve to potvrdila. Nazvao me i rekao: - Svaka čast. Tada smo s desecima malih kamiona i pickupova to prebacili u Hrasnicu. Nažalost, znam čak da je dio tog oružja prodan, nekima od tih pušaka ubijeni su svećenici u Fojnici i kod Konjica. Ali, pustimo sada to, ponovno pitam može li takva država biti agresor.

Večernji list BiH: 
Da, to se pitaju svi. Čini se da se drugi boje reći što vi govorite?!

- Znate tko je bio Mate Šarlija Daidža (Nijaz Batlak - bivši časnik HV-a i HVO-a). On je sve kampove vojne obuke organizirao u Hrvatskoj, svi logistički centri za BiH bili su u RH. Hoće li sve to dopustiti “zemlja agresor”. Naravno da neće. Ne ulazim ni u kakve presude.

Večernji list BiH: 
Iznimno emotivno nastupate. Zašto ste sada odlučili ovako jasno progovoriti?

- Zato što sam imao infarkt. Ovo me je sve jako potreslo. Prije nekoliko dana imao sam trigliceride 26. Ovo jako loše utječe na mene i svakog normalnog čovjeka.

Večernji list BiH: 
Nakon presude stvorilo se vrlo ružno ozračje. Hoće li imati posljedice na odnose Hrvata i Bošnjaka?

- Ne mogu vjerovati sada gdje živim. Ne mogu vjerovati da živim s ljudima koji s jedne strane slave onog koljača i ratnog zločinca, a drugi koji žive sa mnom se naslađuju onom čemu se ne smiju naslađivati. A znate što me još više boli. To što šute Bošnjaci iz Sarajeva koji imaju vile i jahte u Makarskoj, Brelima, pod Dubrovniku i koji su se za vrijeme rata tamo skrivali. Zašto nitko od njih ne izađe i kaže: - Hej, nemojte tako govoriti. Ja nemam problema ni s kim. Do Bakira Izetbegovića (bošnjački član Predsjedništva) i drugih bošnjačkih dužnosnika mogu otići kad želim. Ali nisam siguran da mogu kod Hrvata koji su se 1997. godine sjetili da su Hrvati. Dapače, okreću glavu i boje se istine koju mogu reći.

Večernji list BiH: 
Kako vratiti povjerenje između Bošnjaka i Hrvata nakon ovakvog negativnog naboja?

- Treba razgovarati, ljude povezivati i reći istinu kakva god bila. Ali mene boli to što su, primjerice, u Drežnici kod Mostara ljude ubacivali u svinjac, polijevali benzinom i zapalili i to je nazvano izoliranim slučajem. To je ratni zločin. A kada bilo što učini neki Hrvat, odmah je to ratni zločin. U mojoj postrojbi koja je upadala u vojarne i radila što nitko drugi nije, nitko nikada nije imao nož. Ja nemam emocija prema zločincima, i da je u pitanju rođeni brat, ali ne može se etiketirati bilo koga. I sada ću vam reći kako vidim izlazak iz ove situacije.

Bio sam Titov pionir, omladinac, vojnik i policajac. Na to sam ponosan. Napravio me čovjekom. I to je istina. Sve dok se ne rodi novi Tito ovdje, ovdje neće biti života i suživota.