Hrvatsko vijeće obrane u Mostaru započelo oslobađanje BiH

Ni nakon više od dva desetljeća određene povijesne istine o proteklome ratu su još uvijek tabu-teme, ili se nastoje krivotvoriti i modelirati potrebama vremena. Kao i oko svega u BiH, tako i u Mostaru, koji je preživio jedno teško ratno traumatično iskustvo, se gleda iz najmanje dva kuta. Tako je i oko današnjeg povijesno važnog datuma kada je Krizni stožer Mostara 29. travnja 1992. obranu grada povjerio Hrvatskome vijeću obrane. Takva odluka prethodila je nalogu Predsjedništva BiH koje je dalo takvo odobrenje svjesno da Mostar jedino mogu obraniti postrojbe HVO-a koje su bile organizirane, obučene i logistički opskrbljene.

Aktivna obrana

“Hrvatsko vijeće obrane čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, te pripadnici drugih narodnosti koji priznaju legalna tijela Republike Bosne i Hercegovine i kojima iskažu svoju lojalnost. Muslimani mogu formirati vlastite oružane formacije koje se stavljaju pod jedinstveno zapovjedništvo HVO Općinski stožer Mostar”, stoji u dokumentu koji su potpisali predstavnici hrvatskih i bošnjačkih dužnosnika u Kriznome stožeru.

Na temelju te odluke predsjednik HVO-općine Mostar Jadran Topić imenovao je istog dana Općinski stožer HVO Mostar. Petar Zelenika je imenovan zapovjednikom, a Rade Bošnjak načelnikom. Od toga dana praktično počinje aktivna obrana i pripreme za oslobađanje ovoga grada. I dočekali su je nedugo nakon toga, u prvoj polovini lipnja, dakle nakon nepunih mjesec i pol dana. A Mostar su oslobodili zajednički postrojbe HVO-a, HV-a i HOS-a u kojima su se zajedno borili Hrvati i Bošnjaci.

Oslobađanje Mostara

Da su vodstvo Herceg Bosne i postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane slijedili zaključke navodnog dogovora podjele ‘interesnih zona’ između Mate Bobana i Radovana Karadžića iz Graza, koja je po tim navodima trebala biti na rijeci Neretvi, dio vojnih, ali i političkih procesa vezanih uz ovaj grad bi se definitivno odvijao u posve drugome pravcu. To je uz ostalo i generalu Slobodanu Praljku u svibnju 1992. predložio zapovjednik JNA Momčilo Perišić da sačekaju rasplet političkih zbivanja u bivšoj Jugoslaviji. Premda je po njegovom nalogu najveći dio Mostara nestao u razaranjima te godine, Perišić je ostao neokrznut za zločine. Praljak je, pak, nakon telefonskog razgovora krugu svojih suradnika rekao da će strategija ‘završiti u Nevesinju’.

A da su planovi za oslobađanje Mostara i Hercegovine bili razrađeni do kraja, najbolje svjedoči jedan neispričani detalj iz protekloga rata. U noći 12. lipnja 1992. godine da nakon što kada je oslobođen zapadni Mostar, a postrojbe HVO-a bile raspuštene zbog odmora, najzaslužniji i najodlučniji za prijelaz u istočni dio Mostara bio je general Slobodan Praljak. On je došao u stožer HVO-a u Mostaru u jedan sat poslije pola noći i zatražio da se hitno okupe svi zapovjednici i vojska koja je bila poslana na odmor. Lokalni zapovjednici su bili zbunjeni, a Praljak je šok-akciju proveo samo dva dana kasnije jer je imao informacije o nikakvome moralu srpskih snaga i JNA. Oslobođen je i istočni Mostar 14. lipnja na opće iznenađenje svih, a najviše postrojbi tzv. JNA.

Pokazala se sudbonosno važnom odluka da se obrana Mostara povjeri HVO-u, posebno kada su vodstva pojedinih naroda kolebljivo gledala na budućnost ljudi ovih područja, različite planove međunarodne zajednice i moguća mirovna rješenja.