Već 20. svibnja 1991. godine tadašnji zastupnik Stjepan Jurkić postavio je pitanje u Parlamentu BiH što će vlasti učiniti kako bi zaštitile Hrvate u selu Uništu u općini Bosansko Grahovo, čije su kuće uništili, a njih prognali pripadnici Martićevih "specijalaca" pod zaštitom tzv. JNA. Nije dobio nikakav pozitivan odgovor.
Birali između strana
Dapače, vlasti tadašnje SR BiH, u kojoj su vlast preuzeli dužnosnici izabrani na prvim demokratskim izborima, izvijestile su ga kako policija ne može ništa poduzeti. Dodatno je JNA zabranila ulazak u ovo mjesto smješteno na obroncima planine Dinare i u koje se moglo doći samo iz smjera Kijeva u Republici Hrvatskoj. Bio je to ujedno prvi zločin, odnosno agresija koji je počinjena na BiH, a službeno Sarajevo je prešutjelo. JNA je napala Hrvatsku u kolovozu 1991. godine. Ponovno je Sarajevo šutjelo. Identičan odgovor stigao je i nakon što je JNA napala Ravno pet mjeseci poslije te počinila prve ratne zločine. Ubijena su 22 Hrvata, a 19 odvedeno u logor u Bileći. Svi Hrvati su prognani. Zastupnik Mate Jurković nije dobio odgovor od središnjih vlasti u Sarajevu čije je bošnjačko vodstvo još dvojilo na koju se stranu opredijeliti. Žrtve ili agresora. Prije toga rezervisti i JNA iz Srbije i Crne Gore stigli su u Hercegovinu te se poslije rasporedili na važnijim uzvišenjima. Ponajprije u Mostaru. U takvim okolnostima već 18. rujna 1991. uspostavljaju se prve dragovoljačke postrojbe, a nakon prvih povremenih sukoba i samoorganiziranja Hrvata u BiH, njihovo vodstvo donosi odluku o uspostavi Hrvatskoga vijeća obrane. Službeno je HVO uspostavljen 8. travnja 1992. Radi se o službenim oružanim snagama i najvišem izvršnom i upravnom tijelu Hrvatske zajednice Herceg Bosne, a poslije i Hrvatske Republike, te je predstavljao glavne oružane snage Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata. Povijest HVO-a može se podijeliti na najmanje tri razdoblja. Na vrijeme koje je prethodilo uspostavi oružanih snaga te prvotnom otporu srpskome agresoru, zatim na njegovo ustrojavanje te u završnici njegovo potpuno profesionaliziranje. Jednako tako prvi otpor agresoru seže značajno ranije od utemeljenja postrojbi. Formalno, prvu veću bitku HVO je izgubio, a to je bilo na Kupresu gdje su već tada desetak dana slabo naoružani branitelji odolijevali napadima mnogo većem broju pripadnika srpskih snaga, ali i oklopa JNA kojemu se tada nisu mogli suprostaviti. Srpske snage zauzele su Kupres, a snage HVO-a pojačane pripadnicima Hrvatske vojske morale su se povući do linije na Šujici u smjeru Tomislavgrada, što se zadržalo sljedeće dvije i pol godine. Najveće pobjede pak HVO-a vežu se uz sredinu 1992. te od kasne 1994. i 1995. godine. Najprije se radi o Lipanjskim zorama, odnosno operaciji "Čagalj" koja je izvedena u dolini Neretve i Mostaru kada su teško poražene srpske snage. Nakon toga uslijedio je otvoreni hrvatsko-bošnjački rat koji je potrajao nepunih godinu dana.
Baštini put HVO-a
Najteže je bilo u središnjoj Bosni gdje je HVO, unatoč tome što se nalazio u još težoj poziciji nego što je danas ukrajinska vojska u odnosu na ruskog agresora, uspio u okruženju izdržati i očuvati oko 70.000 Hrvata. Uz goleme žrtve i stradanja. Pobjedničke operacije u zapadnoj Bosni koje su započele upravo na Kupresu akcijom "Cincar" ujesen 1994. s Hrvatskom vojskom dovele su do sloma srpske pobune u Hrvatskoj, a srpske snage u BiH te Beograd u poziciju da jednostavno moraju sjesti za pregovarački stol u Daytonu, okončati rat te započeti novu fazu odnosa. Nizale su se operacije "Zima", "Ljeto", "Oluja", "Južni potez" i u konačnici "Maestral". Nakon rata HVO postaje hrvatska sastavnica Vojske FBiH, a hrvatski put u Oružanim snagama BiH nastavlja stopama predaka iz HVO-a. Sudjeluju u misijama diljem svijeta, jačaju sigurnost BiH te je vode k članstvu u NATO-u.