Magnus MacFarlane-Barrow bio je tinejdžer kada je prvi put došao u Međugorje. Vratio se u Škotsku sa snažnom željom da Gospine poruke provede u djelo. Kada je početkom devedesetih godina izbio rat u bivšoj Jugoslaviji, Magnus je počeo dostavljati pomoć Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tijekom godina njegov je rad prerastao u “Mary’s Meals”, organizaciju koja osigurava obroke za 1,677.067 djece svakog školskog dana u mjestu obrazovanja. “Marijini obroci” djeluju u 19 zemalja diljem Afrike, Azije, Latinske Amerike, istočne Europe i Kariba. Magnus MacFarlane-Barrow voli reći da su “Marijini obroci” (nazvani u čast Blažene Djevice Marije) plod Međugorja.
Liberija, Haiti...
- Godine 1992., do tada sam već postao mladić, bio sam na fakultetu, ali nisam dugo ostao. Postao sam uzgajivač ribe tj. lososa i radio u veoma udaljenom kraju Škotske, a vikendima sam s bratom odlazio na piće u našu pivnicu automobilima punih stvari koje su nam htjeli dati pa sam molio za to i odlučio napustiti posao što, da budem iskren, i nije bila prevelika žrtva za mene i prodao sam kućicu koju sam imao. Počeo sam tako voziti na toj relaciji i, ni ne znajući, otisnuo se na to novo putovanje koje je postalo moje životno djelo, kao i mnogih drugih.
Od te prve donacije 1992. ovdje, prvih 10 godina djelovali smo pod imenom Scottish International Relief i ne samo da smo ovdje napravili puno tijekom ratnih godina već smo počeli raditi i u Rumunjskoj s HIV pozitivnom djecom, zatim u zapadnoj Africi i Liberiji tijekom građanskog rata, puno različitih stvari i puno različitih situacija. Također smo i u slamovima na Haitiju, odnosno u Cite Soleilu, zloglasnom slamu. I u Indiji djelujemo s tzv. Nedodirljivima, dalitskim zajednicama, i Bog nas i dalje vodi na mnoga mjesta. Baš smo nedavno počeli služiti “Marijine obroke” na Madagaskaru, što predstavlja poseban projekt jer tamo ima djece koja borave u zatvorima.
I to u dobi od samo 9 godina te tamo surađujemo s još jednom organizacijom kako bismo im omogućili školovanje, ali taj program nije uspijevao jer su djeca jednostavno pregladna, kronično su neuhranjena pa smo počeli servirati obroke u tim zatvorima i taj rad nam je otvorio oči za još veće potrebe na Madagaskaru.
Upravo smo počeli djelovati u Zimbabveu, poslužujemo obroke u Siriji, u Aleppu, tako da je naš poziv otkrivati mjesta gdje djeca danas najakutnije pate. Međugorje je i dalje u središtu ove divne priče koja se širi svijetom. To nije samo povijesna činjenica. Važno je da danas postoji mnoštvo različitih razina, tako da ovdje imamo svoj informativni centar kako bi hodočasnici i ovdje mogli naći “Marijine obroke”.
Materijalno ne potpomažemo Međugorje, nego slavimo taj plod. Trenutačno imamo jednu simpatičnu inicijativu srijedom i petkom kada pozivamo hodočasnike da dođu i poste s nama. A mještani doniraju kruh te tako pomažemo ljudima da odgovore na Gospin poziv, ali također povezujemo i s činjenicom da postoji jako puno ljudi koji danas poste, no ne svojim izborom. Spomenuo sam da hranimo djecu u 18 različitih zemalja, a druga strana pokreta aktivna je u više od 16 zemalja. Ustrojili smo organizacije “Marijinih obroka” koji su osnovani u cilju podizanja svijesti i sakupljanja sredstava i većinu tih organizacija uspostavili su ljudi koji su ovdje otkrili “Marijine obroke”.
Vjerni poslu
Mnogo je načina kako odgovoriti na Gospin poziv, mi ovdje pozivamo, no prije svega, radi se o tome da i sami pokušavamo živjeti Gospine poruke, tu srž koja nam je potrebna kako bismo se obraćali svaki dan, ali mislim da često, kada započinjemo svoj put, mi postajemo ljudi koji više ljube, koji sve teže podnose činjenicu da postoje djeca koja umiru od gladi u ovome svijetu obilja. Što se tiče vremenskih okvira, nevoljko ih raspoređujemo, kao i korisnike, jer je toliko toga izvan naše kontrole. Želimo ostaviti puno prostora djelovanju Duha Svetoga da nas vodi i da rastemo kako Bog želi, mi samo pokušavamo ostati vjerni svome poslu svaki dan, da to predano činimo i stavimo svoje talente na stol. Ne pravimo se da znamo budućnost. Nazvali smo je “Baraka koja je nahranila milijun djece” jer još ‘92., kada smo brat i ja prikupljali pomoć za ove krajeve, moj tata je imao neku baraku ispred kuće i zamolio sam ga da mi je posudi na tjedan dana samo kako bih uskladištio neke stvari pa ću mu je vratiti. I nikada mu je nisam vratio jer pomoć nije prestala dolaziti pa je ona postala moj ured i još uvijek jest. I na neki način postala je simbol jednostavnosti koju pokušavamo zadržati u “Marijinim obrocima”. Nikada ne zanemarujemo činjenicu da nam ljudi daruju donacije jer žele nahraniti gladnu djecu, a ne da si mi gradimo velike moderne urede ili si isplaćujemo visoke plaće, pa smo posao uredili tako da ćemo uvijek utrošiti barem 93 posto donacija izravno u projekte i na kraju smo ostvarili i više od toga. A tomu je tako jer bilo gdje u svijetu volonteri odrade većinu ovih poslova. Samo u Malawiju danas ima 85.000 volontera uključenih u ovo poslanje, što znači da je u prosjeku danas potrebno 19,5 dolara da nahranimo dijete na godišnjoj razini. To je moguće samo posredstvom svih tih malih djela ljubavi, svih tih ljudi koji doprinose radu bez financijske nagrade. Čini mi se da je u cijeloj ovoj stvari Bog puno djelovao ne samo kroz mene već i kroz cijelu moju obitelj.
Sedmero djece
Još od toga prvog posjeta nas kao tinejdžera iz obitelji te prekrasnog odgovora moga oca i majke kada su otvorili naš dom i da oni to tada nisu učinili, ovo se nikada ne bi dogodilo. Sve se doista zbilo kroz te prve kontakte s ljudima koji su nas poznavali, zbog te odluke ovo je djelo počelo rasti. Tu je i moja obitelj danas...
Mogli bismo je gotovo opisati kao plod Međugorja. Svoju suprugu upoznao sam kada smo vozili ovamo konvoj s donacijama. Ona je zapravo postala moja suvozačica, tj. puno bolji vozač kamiona od mene.
Danas imamo sedmero djece i u toj smo fazi da starija djeca počinju polako napuštati obiteljski dom i veoma su aktivna u radu “Marijinih obroka”. Dvoje najstarijih također je provelo dva ljeta volontirajući ovdje u našem Informativnom centru, jer jako vole “Marijine obroke”, kao i Međugorje. A to je predivno - kazao je na kraju svjedočenja humanitarac Magnus.