Bilo je to 25. listopada ratne 1991., kad su svjetski mediji uz fotografiju pilota Rudolfa Perešina pokraj aviona MiG-21 na aerodromu u Klagenfurtu prenijeli i njegove riječi: "Ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate!" Umjesto da nadzire povlačenje JNA iz Slovenije, upravo toga dana obavio je prelet, zapravo bijeg kojim je udario tešku pljusku agresorskoj vojsci, a svome narodu darovao silni ponos u najkritičnijim danima Domovinskog rata. Premda je od ove herojske akcije prošlo točno 33 godine, Hrvatska ga nikada nije zaboravila. U njegovu čast, danas je održan jubilarni 20. Memorijal Rudolf Perešin kao i svake godine u sjećanje na prelet pilota Perešina iz Bihaća u Klagenfurt, te njegova prelaska na hrvatsku stranu, kao i njegovu borbu i žrtvu za Hrvatsku.
Potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Ivan Anušić u svom govoru je istaknuo kako je obilježavanje povijesnog preleta Rudolfa Perešina ujedno i prisjećanje na jednu od najvažnijih i najsvetijih stranica hrvatske povijesti. Prisjetio se 1991. godine, istaknuvši kako je Rudolf Perešin napravio herojsko djelo, kojeg se i osobno sjeća.
"Tog se pothvata jako dobro sjećam. Situacija je tada na svim ratištima bila jako teška, vodile su se borbe na gotovo svim područjima i imali smo puno gubitaka. Ali ono što je tada Rudolf napravio dalo nam je svima vjetar u leđa, dao nam je krila, simbolički rečeno. Svi smo dobili nevjerojatnu energiju, snagu i poticaj, moralnu potporu i hrabrost da se nastavimo boriti za neovisnost Republike Hrvatske", rekao je ministar, dodajući kako je Perešin nesebično davao svoje znanje, kojeg u ono doba nije bilo napretek.
"Nismo imali puno pilota, imali smo tek nešto aviona. Rudolf Perešin jedan je od istinskih heroja Domovinskog rata i to nikada nemojmo zaboraviti. Drago mi je da je danas ovdje ovoliki broj ljudi, prije svega mladih, i drago mi je da u školama uče o svojoj povijesti, da uče o ljudima poput Rudolfa", rekao je Anušić u Ivanić-Gradu te naglasio kako je Rudolf Perešin cijeli Domovinski rat bio na raspolaganju svojoj Hrvatskoj i uz svoj narod.
Koliko je u tome istine, u razgovoru za Večernji list svjedočile su i njegova supruga i kći. Prisjetile su se kako je Rudi, kako su ga nazivali, u to doba zapovjednik lovačke eskadrile na Plesu, shvatio je da zapravo nikad nije dostojno proslavio događaj koji je, bez ikakve sumnje, snažno obilježio njegov životni put. Trebalo je to biti dvostruko slavlje: fešta zbog preleta i krizma tada 14-godišnje kćeri Daliborke. Supruga Ljerka preuzela je organizaciju u lovačkom domu na Sljemenu, a njezin Rudi dostavio je popis uzvanika, mahom svojih bliskih prijatelja i suboraca. Međutim, 1. svibnja te 1995. suprug joj je povjerio da će doći do promjene plana jer Hrvatska vojska kreće u operaciju Bljesak.
"Navečer je došao kući s dežurstva na Plesu i bio je sretan i zadovoljan. S vrata mi je rekao da je sretno prošlo i da su se svi vratili. Bila je to rečenica s kojom sam, kao žena pilota, živjela otkad sam se udala za njega. Ujutro 2. svibnja probudio se već u 3.30 sati i prije odlaska u zračnu luku navio mi je budilicu i rekao: “Ja sad idem, ajde bok.” Nisam tada znala da su to posljednje riječi koje ćemo ikada izmijeniti. Naime, s Plesa je u MiG-u poletio u 5.58, a već nakon pola sata kontrola leta prijavila je da se nije vratio", prisjetila se Ljerka Perešin. Tek u lipnju mještani Nove Gradiške pronašli su dijelove aviona i tada je na teren krenula ekipa stručnjaka HRZ-a koji su pritom i dokazali da se, nakon paljbe koju su po njemu osuli iz Bosanske Gradiške, katapultirao.
"Tada sam mislila da je zarobljen i da je pitanje trenutka kad će Rudi biti razmijenjen", ispričala je. Kada je u kolovozu počela operacija Oluja, vjerovala je da ćemo zarobiti časnika adekvatnog Rudiju za razmjenu. Počela je obrtati nebo i zemlju: pisati Crvenom križu, obilaziti Kaptol, sačekivati Slobodana Miloševića, jurišati na Carla Bildta i Elisabeth Rehn.
Nakon više od dvije godine agonije za Ljerku i njezinu kćer Daliborku, u kolovozu 1997. godine Rudijevo tijelo naposljetku je zamijenjeno za tijelo srpskog oficira, a Ljerka Perešin identificirala ga je u šatoru na mostu koji spaja dvije Gradiške. Prema svemu sudeći, nakon katapultiranja smrtno je stradao pri padu u Savu. Srpska strana tvrdila je da je njegovo tijelo pronašla 30 kilometara nizvodno u šipražju nakon 28 dana. Rudi je tada pokopan u Odžaku pokraj crkve, ispod bora, i tamo je bio cijelo vrijeme do potpisivanja Daytonskog sporazuma. Potom su njegovo tijelo preselili u krug banjolučke vojarne i odande dovezli na razmjenu.
"Sjećam se da su nam ljudi dolazili u kuću i da sam dobila osam kilograma, onoliko koliko je moja mama izgubila. Tko god je došao u kuću, ja sam jela s njim pa nisam za sprovod imala što obući. Nakon sprovoda obukla sam kričavo crvenu majicu. Valjda se nisam znala taj trenutak nositi s gubitkom, htjela sam da to nije istina. Mjesec dana kasnije u meni se probudio neki revolt, počela sam markirati iz škole i lagati. Bio je to bunt, ne znam protiv koga, same sebe, valjda. S jedne strane osjećala sam punoću u srcu, a s druge strane ogromnu prazninu", kazala je Rudijeva jedinica Daliborka Perešin-Kekelić.
Avion MiG-21 oznake "26 112", kojim je Rudolf Perešin u listopadu 1991. iz Bihaća preletio u Klagenfurt, vraćen je u svibnju 2019. u Hrvatsku nakon 28 godina. Prethodno se nalazio u Vojnozrakoplovnom muzeju u austrijskom gradiću Zeltwegu. Tijekom svibnja i lipnja 2019. bio je izložen ispred Ministarstva obrane, gdje su ga razgledali brojni građani i turisti. U spomen na legendarnog pilota u njegovoj rodnoj Gornjoj Stubici tradicionalno se održavaju “Susreti za Rudija”, kao i u Ivanić-gradu kojeg je danas u sklopu svečanog programa, simbolično preletio višenamjenski borbeni avion Rafale – ponos Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Rudiju u čast.