Početkom srpnja 1995. godine srpske snage bile su odlučne zauzeti zaštićene UN-ove zone Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać kako bi stvorile stratešku prednost ususret razgovorima o završetku rata i postizanju sporazuma o novom teritorijalnom aranžmanu za zemlju. Nakon genocida u Srebrenici te nešto kasnijeg zauzimanja enklave Žepe postalo je jasno kako nema vremena za čekanje. Na zahtjev vlasti u Sarajevu zatražena je pomoć za spas enklavi, ponajprije Bihaća, koji je bio na rubu pada, piše Večernji list BiH.
Na jučerašnji dan prije 25 godina u splitskoj vili Dalmacija potpisan je sporazum čije se značenje malo ističe, ali koji je, vjerojatno, presudno odredio nekoliko vojnih operacija, najprije spasio Bihać od novoga genocida, olakšao hrvatsko oslobađanje Krajine i dovršetak rata. Naime, u Splitu su hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjedatelj bh. Predsjedništva Alija Izetbegović potpisali sporazum o zajedničkom djelovanju hrvatskih i bošnjačkih snaga protiv srpskih snaga. Tim sporazumom omogućeno je legalno djelovanje Hrvatske vojske i policije na teritoriju BiH.
Četiri enklave
Puni naziv potpisane deklaracije bio je “Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice”. Sve se odigralo samo dan nakon održane međunarodne konferencije o BiH u Londonu. Sporazum su također potpisali Krešimir Zubak, predsjednik Federacije BiH, i Haris Silajdžić, predsjednik odlazeće Vlade RBiH. Potpisivanju su nazočili američki veleposlanik u Hrvatskoj i predstavnik njemačke Vlade za Federaciju BiH. Postignut je sporazum o koordiniranom djelovanju hrvatskih snaga, HV-a i HVO-a s jedne strane i snaga Armije BiH s druge. Sporazum je podržala Vlada SAD-a i turski predsjednik Süleyman Demirel. U dokumentu se posebno istaknulo kako srpske vojne akcije vode nastavku rata i u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj te da međunarodni napori ne daju rezultate. Naloženo je vodstvima Hrvatske i Bosne i Hercegovine da temeljito razmotre stanje u regiji i osiguraju opstojnost hrvatskog i bošnjačkog naroda i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tim je sporazumom, što je još važnije, “proširena i ojačana suradnja na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine” koji, praktički, nikada nije stavljena izvan snage. Kao rezultat ove akcije uslijedila je operacija Ljeto HV-a i HVO-a, a zatim i Oluja. Prvi cilj bio je sprječavanje novoga genocida u bihaćkoj enklavi u kojoj je bilo 200.000 ljudi.
Stupica u Dalmaciji
Naime, 80.000 srpskih snaga trebalo je istoga dana kada je počela Oluja, izvesti akciju Vaganj u slamanju upravo ove enklave, ali i napasti hrvatske snage na području južno od Kupresa, područje Livna te doline Neretve i Metkovića, te napasti postrojbe Armije BiH na području zapadne Bosne. Hrvatsko-bošnjački sporazum iz Splita to je spriječio. Uz to, Hrvatska je stvorila uvjete da srpske snage dovede u okruženje i posve zauzme Krajinu i prekine pobunu u Kninu. Toj najvećoj hrvatskoj operaciji prethodila je i vrlo važna vojna akcija Ljeto, u kojoj su od 25. do 30. srpnja 1995. godine zauzeti Grahovo i Glamoč te šira područja u jugozapadnome dijelu Bosne. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like. •