Ignoriranje Ustavnog suda sjeme je novog političkog sukoba i za BiH zatvara vrata EU

Inicijativa hrvatskog premijera Andreja Plenkovića o izmjeni Izbornog zakona BiH je za potpredsjednika Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora Joška Klisovića stigla prekasno. Objašnjava kako je potvrda toga izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva. On izlazak iz krize vidi u popravljanju hrvatsko-bošnjačkih odnosa.

Kako komentirate rezultate posljednjih izbora u BiH?

Izbori su provedeni sukladno važećem Ustavu i Izbornom zakonu, stoga su oni legalni u užem smislu riječi. No, provedeni su suprotno odluci Ustavnog suda kojom se nalaže usklađivanje izbornog zakonodavstva s Ustavom, što ozbiljno dovodi u pitanje funkcioniranje pravne države i vladavine prava. Zbog ignoriranja te odluke i posljedične nemogućnosti formiranja Doma naroda u Parlamentu FBiH te Parlamentarnoj skupštini BiH, kao i izbora predsjednika i potpredsjednika FBiH te Vijeća ministara BiH, izvjestan je ulazak BiH u ustavnu i političku krizu u kojoj će se institucije vlasti teško moći legalno formirati, a svaki drugačiji pokušaj njihova formiranja moći će se osporavati na Ustavnom sudu BiH. Politička kriza može se produbiti i ako se odluči hrvatske predstavnike u domove naroda parlamenata FBiH i BiH izabrati iz reda hrvatskog naroda na isti način kako je izabran član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

Ponovno je za hrvatskog člana bh. Predsjedništva izabran Željko Komšić. Hrvati su prosvjedovali i tvrde kako nije izabran legitimni predstavnik ovoga naroda. Mislite li da je njegov izbor u duhu Daytonskog sporazuma i konstitutivnosti triju naroda?

Njegov izbor je u skladu sa slovom Ustava i Daytonskog sporazuma, ali ne i duhom, kako je prezentiran hrvatskom izaslanstvu. Velika je pogreška hrvatskog izaslanstva i Hrvata iz BiH da, ako se već nisu uspjeli izboriti za precizniji tekst Ustava, nisu tražili interpretativnu izjavu kojom bi se potvrdilo da svaki narod bira svog predstavnika u Predsjedništvo BiH. A navodno im je u Daytonu rečeno kako se upravo to podrazumijeva pod odredbom članka V. Ustava BiH. U praksi se uvriježilo tumačenje da članovi Predsjedništva BiH ne predstavljaju narode, nego se biraju iz reda triju konstitutivnih naroda radi njihove ravnopravnosti, a predstavljaju državu i sve njezine narode i građane te ih biraju svi građani Federacije BiH ili Republike Srpske. Moguće da je ovakvo tumačenje sugerirano Bošnjacima u Daytonu kako bi se dobilo njihovo “zeleno svjetlo” na tekst. Stoga je rješenje Ustava BiH rezultat kompromisa između nacionalnog i građanskog koncepta izbornih pravila. S jedne strane nacionalna kvota (član Predsjedništva mora biti Hrvat, Bošnjak i Srbin – što je već uspješno osporeno i na Europskom sudu za ljudska prava), a s druge strane kandidate iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda biraju svi građani Federacije BiH bez obzira na nacionalnost. Stoga izabrani kandidati, pa tako i Komšić, nisu samo predstavnici svoga naroda nego svih građana Federacije. Bez promjene Ustava ova se situacija neće promijeniti. A, da biste promijenili Ustav, morate dobiti suglasnost Bošnjaka i generirati ozbiljnu potporu međunarodne zajednice. Što znači, morate Bošnjake uvjeriti da ne namjeravate rušiti BiH, kako to povremeno radi Dodik, te da želite konstruktivno djelovati na njezinu boljitku zadržavajući svoj nacionalni identitet i prava. A Bošnjaci moraju u to povjerovati.

Parlament BiH nije izmijenio izbrisane odredbe Izbornog zakona koje su omogućavale manipulacije izborom izaslanika Hrvata u Dom naroda. Kako otkloniti te strahove, ali i opasnost da zemlja uđe u još veću krizu?

Svjesno zanemarivanje, ignoriranje te de facto odbijanje odluke Ustavnog suda, čiji im sadržaj nije po volji, od ključnih političkih snaga u BiH, uvod je u ozbiljnu političku krizu i sjeme novog političkog sukoba. Na ovom pitanju BiH prolazi ili pada na testu funkcioniranja pravne države, a bez vladavine prava nema ni članstva u EU ni povjerenja građana i konstitutivnih naroda u institucije vlastite države. Alternativa je kaos, rasulo i stvaranje paralelnih vlasti. To je nož u leđa funkcionalnoj, samoodrživoj i demokratskoj BiH, a upravo takva i samo takva je u interesu i Hrvatske i Hrvata u BiH. Vjerujem da je takva i u interesu ostalih naroda i građana koji u njoj žive. Očekujem da EU čvrsto stane iza vladavine prava kao temelja svoje političke pozicije prema BiH te tehnički pomogne političkim snagama u BiH, ako to budu tražile, formulirati izmjene zakonodavstva. Hrvatska treba inzistirati upravo na takvoj zajedničkoj europskoj poziciji. S obzirom na potencijal ovog pitanja da destabilizira BiH, Hrvatska i EU ga ne smiju zanemariti. Prvenstvena odgovornost da osiguraju funkcioniranje pravne države i političku stabilnost je na političkim stankama i građanima u BiH. Svaka nestabilnost susjedne države izazov je nacionalnoj sigurnosti Hrvatske.

Kako gledate na potez hrvatskog premijera koji je snažno ukazao na probleme u BiH te stao u snažnu obranu načela jednakopravnosti bh. Hrvata?

Gledam to kao na potez koji je bio nedovoljan i koji je došao prekasno. Zato i nije ostvario željeni učinak, a to je promjena izbornog zakonodavstva. Premijer Plenković je tek na posljednjoj sjednici Europskog vijeća potegao pitanje izbora i Izbornog zakona koji je odlučujuće utjecao na rezultate izbora. Dakle, učinio je to nakon provedenih izbora. Gdje je g. Plenković bio dotada? Gdje je bio u vremenu od donošenja odluke Ustavnog suda, kojim je naložena izmjena izbornog zakonodavstva, do samog održavanja izbora? Tada je trebao djelovati u Europskom vijeću, a ministrica vanjskih poslova u Vijeću ministara (FAC) te tražiti da se EU, posebice Federica Mogherini, snažno založe za vladavinu prava i funkcioniranje pravne države u BiH, što u ovom slučaju podrazumijeva i izmjenu izbornog zakonodavstva u skladu s odlukom Ustavnog suda. Ako je reakcija na njegov istup stvarno bila pozitivna među premijerima članica EU, onda se ona mogla iskoristiti za formuliranje zajedničke pozicije EU glede izmjene Izbornog zakona. U takvim uvjetima bi se možda i generiralo dovoljno političke volje da se zakon uskladi s odlukom Ustavnog suda te bi aktivnost hrvatskog premijera imala i konkretan učinak na stanje stvari u BiH te položaj Hrvata. Bila bi to legitimna vanjskopolitička aktivnost kod naših utjecajnih partnera, koja je mogla rezultirati političkim smjernicama za djelovanje EU, kojem se i BiH želi pridružiti. Tako stvorenu političku situaciju puno teže bi se moglo ignorirati u BiH. Ovako smo dobili pasivnog premijera u doba kada je trebalo djelovati i aktivnu predsjednicu države koja je hodočastila Putinu i Erdoganu te kod obojice dobila odbijenicu. Svojim djelovanjem samo je iziritirala građane BiH, posebice Bošnjake bez kojih nema promjene izbornog zakonodavstva, a time naštetila i interesima Hrvata. Ove njezine aktivnosti nisu gledane s previše simpatija ni kod utjecajnih članica EU ni u Washingtonu.

Ima se dojam kako SDP i HDZ u RH imaju nešto različita stajališta o posljednjoj krizi u BiH i razlozima zašto je nastala. Kako vi gledate na to?

Nažalost, ni jedna od ovih dviju stranaka nije svojom politikom dovela do željenog rezultata, a to je funkcioniranje u praksi pune ravnopravnosti svih triju konstitutivnih naroda kao temelja funkcionalne i politički stabilne BiH. Njihove politike su se razlikovale, pa su dovodile i do različitih rezultata. Politika i djelovanje HDZ-a te politička lobiranja predsjednice RH u Moskvi i Ankari doživjeli su potpuni fijasko provođenjem izbora bez izmjene Izbornog zakona BiH. Zatezanje odnosa s BiH te s Bošnjacima i Srbima u BiH također se pokazalo kao loše i za RH i Hrvate u BiH štetna politika. Politika Milanovićeve Vlade i predsjednika Josipovića dala je daleko veće rezultate. Politička inicijativa Vlade prihvaćena je od Njemačke i UK te je prerasla u zajedničku europsku politiku prema BiH. Unaprjeđivanje bilateralnih odnosa s BiH te njegovanje korektnih odnosa s političkim i društvenim snagama u BiH doveli su do smanjenja napetosti te izbora Dragana Čovića za člana Predsjedništva BiH, prvenstveno glasovima Hrvata. Netko kao Komšić mogao se kandidirati i na prethodnim izborima te glasovima Bošnjaka biti izabran. Ali nije! HDZ-ova politika je dovela do mobiliziranja birača drugih nacionalnosti da izaberu g. Komšića na platformi nadnacionalne političke agende te zaštite BiH od utjecaja Hrvatske i Srbije. Čini se da je velik dio birača svih nacionalnosti u BiH prihvatio njegovu retoriku iziritiran politikom Hrvatske i Srbije te g. Dodiga i g. Čovića.

Tvrdi se kako se radi o izbornom inženjeringu?!

Velik dio Hrvata u BiH vidi Komšićevu pobjedu kao izborni inženjering Bošnjaka, ali ako pogledate kako je tanko Džaferović pobijedio Bećirovića, onda shvatite da se SDA nije samo tako olako mogao igrati s glasovima svojih birača. Osim toga, u BiH još uvijek postoji priličan broj ljudi koji smatraju da demokracija nema nacionalne boje i ne daju se trpati u nacionalne političke torove. Dakle, dok je SDP pokušavao voditi politiku suradnje s BiH kao državom i političkim predstavnicima svih triju konstitutivnih naroda, bez čijeg dogovora nema ni izmjena Ustava ili Izbornog zakona, HDZ nije prezao od politike konfrontacije koja je homogenizirala hrvatski narod na platformi straha od gubitka ravnopravnosti, potpune marginalizacije i postajanja manjine u vlastitoj državi. Ovakva politika HDZ-a iritirala je i poticala strahove Bošnjaka od razbijanja države ili stvaranja još jedne države unutar države. A bez Bošnjaka nema ustavnih i zakonodavnih promjena. Njihova je reakcija na ovakvu politiku HDZ-a uvijek ista - pokazati tko je gazda u kući, tj. Federaciji. Pri tome se ne libe zanemariti vladavinu prava i načelo ravnopravnosti konstitutivnih naroda. Ne sporim da i među Bošnjacima postoje snage koje žele BiH pretvoriti u nedemokratsku državu koja živi po pravilima koja će oni svojevoljno definirati. Pa kome nije prvo, neka se seli. No, taj film neće gledati. Hrvati im samo ne smiju dati nikakvoga povoda za takvo ponašanje. Uspostava povjerenja Hrvata i Bošnjaka je ključna, a dugoročno je ona teško ostvariva ako Hrvati počnu pronalaziti saveznike među deklariranim razbijačima BiH. Ulazak BiH u EU Hrvatima će donijeti veliko olakšanje. Trenutačni status quo njima najmanje odgovara, a sami ga ne mogu promijeniti. Stoga Hrvati u raznim političkim strankama, ali i kao konstitutivni narod, moraju djelovati kao najprogresivnija reformistička politička snaga i takvu percepciju stvarati među građanima BiH te u međunarodnoj zajednici. Tako će stvoriti dovoljno političke potpore za promjene. Samu krizu koja nam se razvija pred očima vidim kao posljedicu nepoštivanja odluke Ustavnog suda BiH, a time i ignoriranja vladavine prava. Tako se u pravilu sije sjeme buduće krize i sukoba. Nemogućnost formiranja institucija vlasti dovest će do blokade funkcioniranja države i mogućeg osporavanja svake odluke, a možda i samih izbornih rezultata, na Ustavnom sudu. Izborni inženjering bit će uvijek primamljiv politički alat dok se ne uspostavi dovoljna razina povjerenja između Hrvata i Bošnjaka i ne izmijeni Izborni zakon.

BiH je poluprotektorat. Je li vrijeme za odlazak OHR-a i, ako nije, kako stvoriti uvjete da zemlja konačno bude suverena? Neki kažu da je rješenje Dayton 2, novi Ustav i dogovor triju naroda.

Dokle god vodeći ljudi parlamentarnih političkih stranaka dovode u pitanje opstojnost, teritorijalnu cjelovitost i suverenost BiH, OHR treba ostati. Dokle god vodeći političari zveckaju oružjem, OHR treba ostati. Dokle god parlamentarne stranke zanemaruju ili otvoreno odbijaju provesti odluke državnih tijela i time negiraju pravnu državu, OHR treba ostati. Svjestan sam da djelovanje OHR-a nije uvijek bilo sukladno našim očekivanjima i da je često bio pod utjecajem neprincipijelnih kompromisa u međunarodnoj zajednici, ali iz svih ovih razloga važno je imati međunarodnu prisutnost na terenu. Možda nas ovoga puta pozitivno iznenadi i u konzultacijama s međunarodnim partnerima, posebice EU, odigra pozitivnu ulogu u izmjeni Izbornog zakona. Sama budućnost BiH, uključujući ustavnu reformu, mora biti plod dogovora triju naroda i građana BiH. Međunarodna zajednica može tu biti samo facilitator, i to po pozivu BiH. Svjestan sam da različiti pritisci pljušte sa svih četiriju strana svijeta, a i OHR se ponekad ponaša kao jedini gazda u državi. No, za Dayton 2 trenutačno ne vidim dovoljno volje u međunarodnoj zajednici. Dokle god razina unutarnje stabilnosti BiH osigurava odsutnost nasilja i oružanog djelovanja, sumnjam da će se na inicijativu nekoga izvana sazivati Dayton 2. Ako to zatraži sama BiH, onda su šanse za njega nešto veće.

Uz ovakve probleme, kakva je onda uopće budućnost BiH, imaju li se građani razloga nadati da će jednoga dana biti dio europskih integracija?

Budućnost BiH, kako je ja vidim, u zajednici je europskih naroda i demokratskih vrijednosti – u EU. BiH treba razbijanje strahova u konstitutivnim narodima i konsenzus oko zajedničke vizije budućnosti zemlje, a onda predan rad na njezinoj realizaciji. Hrvatska i EU će tu sigurno pomoći, a, vjerujem, i SAD, Rusija i Turska. No, odluka i njezina provedba je na narodima i građanima BiH te njihovim političkim predstavnicima. BiH je potrebno i stasavanje nove, moderne političke elite koja je u stanju mobilizirati ljude za ovakav put. Alternativa je status quo, stagnacija i životarenje u žuči političkih sukoba. Zatvaranje u nacionalne torove i vječiti neuspješni pokušaji jednog naroda da ovlada drugim. Sve to vodit će znatnoj depopulaciji BiH, niskom životnom i demokratskom standardu te pretvaranju zemlje u igraonicu za neiživljene propale političare.•