Generacije rođene krajem 70-ih i početkom 80-ih godina možda su i posljednje koje će se sjećati nekih dobrih starih igara, kojih smo se rado igrali do prije nekih dvadesetak godina.
Tko se od “starijih” još ne sjeća dječjih nestašluka uz igre poput gonje - lovice, žmure, aberećke - abertude, školice, gume, trule kobile, viktorije, zuje, zaloga pole-cijele, kauboja i Indijanaca...
Kroz igru i druženje te provodeći vrijeme vani, djeca su razvijala svoje vještine i sposobnosti te su se na najbolji mogući način pripremala za život. Sada su neka druga vremena, djeca slabo provode vrijeme vani. Umjesto toga radije ostaju doma uz zaslone mobitela, igraćih konzola i računala, trošeći nepovratno svoje djetinjstvo u nekom “virtualnom svijetu interaktivne zabave”. Osim što su uskraćeni za predivna iskustva i zdrav boravak u prirodi, digitalna videozabava kojoj se danonoćno podvrgavaju ima i još zlokobniju nuspojavu, a to je ovisnost o videoigrama koja se lako može razviti, posebno kod najmlađih. U posljednje vrijeme otvaraju se čak i klinike za liječenja mladih od ovisnosti o internetu i videoigrama.
U posljednjih 30 godina cjelokupna filozofija igre i dječje zabave radikalno se promijenila, stoga je na roditeljima danas ogromna odgovornost kako bi kod djece ponovno pokušali oživjeti zanimanje za neke stare, zaboravljene igre. Time bi svoju djecu spasili od digitalne učmalosti i ovisnosti te ih motivirali da izađu iz kuće kako bi ponovno ispunili radošću i veselom grajom sada već opustjele ulice gradova bez dječje graje.
Donosimo vam priču o 10 igara koje su bile dijelom svakodnevnog života, generacija rođenih 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, a koje zahvaljujući nesmiljenoj ekspanziji interaktivnih oblika zabave, pomalo iščezavaju i s gradskih ulica, ali i iz sjećanja mnogih:
1. KLIKERI
- Staklenci, porculanci, šarenci, besperci, troperci, šestoperci, buljci, malenci, sve su to različiti tipovi klikera, špekula ili pikula, nekad omiljene zabave uglavnom muške djece, a znale su se i djevojčice poigrati ovim staklenim mamilicama. Imali su svoja pravila, zamišljenu površinu omeđenu maštom igrača i razrađenu terminologiju. Roša ili ropa bila je omanja rupa u zemlji dubine do 2 cm i širine 2 - 3 cm. Cilj igre je prilikom bacanja s crte ili ubaciti u rošu ili što bliže njoj. Kada bi ubacio kliker u nju, igrač bi stekao pravo dva puta zaredom gađati svojim klikerom protivničke, a što predstavlja veliku prednost u ovoj igri. Postoje dva temeljna načina gađanja, a to su klasični sa zemlje i tzv. visa ili gađanje iz stojećeg stava.
Cilj je pogoditi suparnički kliker ili klikere, čime se osvaja bod ili više bodova. Ako se igra, recimo, do 10, onda onaj koji najprije sakupi 10 bodova dobiva po jedan kliker od svojih suparnika, bez obzira koliko je njih. Klikeri se najčešće igraju u druge klikere, iako je bilo slučajeva da su se klikeri igrali i u sličice ili stripove. Morao je postojati neki ulog koji je na svojstven način davao draž cijeloj igri.
Također se igrala i čuvena igra “crte”. Na određenoj udaljenosti bi se nacrtala crta na zemlji. Bacali bi se klikeri prema njoj i onaj koji bi bio najbliži crti, dobivao je po kliker od ostalih sudionika. Sve u svemu, jako zabavna igra koja se igra iznimno privlačnim rekvizitima i osigurava sate i sate dobrog druženja i “oštrenja” vještina, prije svega učenja i razumijevanja različitih fizičkih zakonitosti kretanja tijela.
2. GUMA (LASTIŠ)
Sredinom i krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća skoro pa uobičajena pojava u svakom naselju bile su omanje skupine djevojčica koje su igrale omiljene igre - gume. Osnovni preduvjet za ovu igru bila je guma elastika, što je u ondašnjim uvjetima pristupačnosti iste značilo uglavnom kako je netko ostao bez donjeg rublja jer je to bio najlakši način za dolazak do nje.
Dakle, potrebna je velika guma (po mogućnosti što duža) koja se stavi dvjema djevojkama oko nogu u najnižu poziciju (na gležnjeve) i zatim treća djevojčica mora odigrati cijeli niz kompliciranih pokreta, uglavnom odraditi brojeve od 1 do 10 po unaprijed dogovorenom stilu, vješto ispreplićući različite oblike koji su bivali sve zahtjevniji kako se išlo prema kraju. I guma se pomicala uviše sve do pojasa, tako da bi zahvati postajali sve zahtjevniji. Za pogreške tu nije bilo mjesta jer to automatski znači da u igru ulazi druga djevojčica, dok ova zauzima njezino mjesto čuvajući gumu i tako ukrug. Posebno je bio popularan stil igre koji se zvao balerina rokoko. Popularna je bila i igra tzv. prstića gdje se guma držala zategnuta jednim, dvama ili trima prstima, što je u igri iziskivalo pravu vještinu od igračica. Ova igra zahtijevala je iznimnu tjelesnu aktivnost, posebno nožnih mišića, a i cijelo tijelo je bilo aktivno.
3. LOVICA (GONJA)
Vrlo jednostavna igra koja je također aktivirala sve tjelesne mišiće na igraču. Riječ je bila o zabavnoj igri koju smo popularno zvali gonja ili u nekim krajevima čak i lovica. Broj igrača nije bio ograničen, a obično bi jedan pokušavao uloviti nekog od onih koji su bježali. Nakon toga bi uhvaćeni dobio ulogu progonitelja, a ostali su mu pokušavali pobjeći. Igra je ovo za koju nisu potrebni baš nikakvi rekviziti, zbog čega je i bila jako popularna među mališanima. Sve što treba je vedro nebo, dovoljno velik prostor i dobro raspoloženje.
4. ŽMURA
Riječ je o igri u kojoj je, osim brzine, i vještina skrivanja bila od presudnog značaja. Iz skupine igrača bio bi odabran jedan koji će žmuriti. Onaj koji žmuri naslonio bi se na neko drvo ili stup pa pokrivši oči počeo odbrojavati na sljedeći način: pet, deset, petnaest, dvadeset... i tako sve do 100, a onda bi uzviknuo: “Tko se nije skrio, magarac je bio”. Za to vrijeme ostali su se morali skriti iza raznih prepreka kako ih ne bi pronašao onaj koji je žmurio. Cilj je bilo stići do stabla na kojem se žmurilo, a koje se zove pik i dodirnuti ga prije onoga koji je žmurio. Ako vas pak on spazi prije, dodirne pik prije vas i kaže vaše ime i riječ “tuspas”, onda je sigurno da vi žmurite sljedeći.
5. pole-cijele
Pole-cijele igra je koja se igra pomoću sličica. Svako dijete sakupljalo je neke sličice i kako bi došlo u posjed novih, uz kupnju jedini način bio je igrati igru pole-cijele. Igrači bi uzeli po dvije sličice, jedan bi ih držao na dlanu, a drugi udarao svojima i dok bi padale na tlo, ovaj koji udara uzvikivao je “pole” ili “cijele” pokušavajući predvidjeti raspored i položaj sličica kada padnu na tlo. Pod “cijele” se podrazumijevalo ako su četiri ili tri sličice bile okrenute licem prema gore ili licem prema dolje, dok je “pole” bio raspored sličica od kojih su dvije bile okrenute licem, a dvije naličjem prema gore. U pravilu se igralo sve dok jedan od igrača ne bi izgubio sve svoje sličice, iako se iz pragmatičnih razloga znalo prekinuti i prije.
6. KAUBOJI I INDIJANCI
Za ovu igru bili su potrebni rekviziti, i to u vidu plastičnih pištolja, pušaka i strijela, nerijetko i drvenih iz domaće radinosti od savijene grane povezane konopcem ili gumom koja je imala za cilj dočarati luk za strijele. Strijele su također izrađivane od tanjih grana. Napomena: trebalo je ipak biti oprezan u korištenju improviziranog luka jer su neki zavidnom brzinom, ali preciznošću umjeli odapeti ove strelice.
Igrači bi se podijelili u dvije skupine, u kauboje i Indijance, zatim bi se razdvojili i onda pokušali naći jedni druge. U trenutku pronalaska nastajali bi epski bojevi dostojni talijanske škole tzv. špageti- vesterna. Pobjednik krvavog boja bila bi ona skupina koja je prije otkrila svoje suparnike.
7. ŠKOLICA
Za ovu igru bio je potreban rekvizit u obliku krede. Naime, kredom (češće običnom bijelom, a ponekad i onom u boji) ili pak komadom cigle, nacrtaju se polja na igralištu. Njih može biti od 8 do 10 (vidjeti na glavnoj slici lijevo), ali nije ograničen broj, on ovisi o želji i preferencijama igrača. Igrač stane ispred prvog polja i baca kamenčić (nerijetko metalnu kutijicu od kreme za cipele) najprije u polje broj 1.
Zatim skakuće redom po poljima (tamo gdje je jedno polje skače na jednoj nozi, a gdje su dva polja na dvije noge, u svako polje po jedna) do posljednjeg broja 10. Na desetki se okrene za 180 stupnjeva i vrati na isti način, s tim da se kad je u polju 1 mora sagnuti i uzeti kamenčić (u ovom slučaju dok stoji na jednoj nozi). Nakon toga se uzima kamenčić i baca na polje broj 2 i opet odskakuće sve redom. Ako prođe bez pogreške (bez ispadanja i gaženja granica polja), nastavlja dalje sve dok ne pogriješi. Kad pogriješi, preuzima sljedeći igrač. Pobjednik je onaj tko prvi prođe cijelu školicu.
8. ABEREČKE - ABERTUDE
Jako zanimljiva igra koja je zahtijevala dvije skupine od najmanje 4 do 6 igrača. Igralo bi se na travnatim površinama. Dvije skupine igrača bi, držeći se za ruke, stale nasuprot jedna drugoj. Tada bi iz prve skupine počeli prozivku riječima “aberečke” (značenje nije poznato), druga skupina bi odgovorila “abertude”. Tada bi ova prva skupina pitala “aber koga” i oni bi prozvali riječima “aber toga i toga”. Prozvani bi se zaletio pokušavajući skokom probiti barikadu od ruku suparničke skupine. Kod ove igre valjalo je pripaziti jer je lako moglo doći do ozljeda prilikom pokušaja probijanja koridora.
9. IGRA ZUJE
Jedan od igrača stane ispred ostalih i okrene se leđima. Jednu ruku podvuče ispod pazuha tako da ostali vide njegov dlan. Zatim jedan iz skupine koja mu se nalazi iza leđa udari po njegovoj ruci i onda svi počnu zujati da ga zbune. Prvi igrač se okrene i pokuša pogoditi tko ga je udario po ruci. Ako pogodi, on zauzima njegovo mjesto i tako ukrug. Postoji i varijanta gdje se igrača udara po glavi po tjemenu, ali je ona dosta opasnija i rjeđe se koristi.
10. IGRA ZALOGA
U improviziranu kutiju, kapu ili maramu stavljaju se brojevi svakog od igrača. Onaj tko drži brojeve, izvlači jedan po jedan i zadaje zadatke što ta osoba treba uraditi. Ova igra se posebno igrala na učeničkim ekskurzijama i izletima, a nerijetko se koristila kako bi se od simpatije izmamio i prvi poljubac.•