Ljetno računanje vremena vrijedi od 31. ožujka, kad se u dva sata ujutro kazaljka pomiče na tri. Dan će tako trajati duže, što preferira čak 84 posto stanovnika Europske unije. Koji su, ujedno, bili i za to da se sat više ne pomiče.
Europska unija je 1996. uvela zakonsku odredbu kojom sve njene članice dvaput godišnje pomiču satove. U Hrvatskoj se to radi od 1983., ali unazad nekoliko godina povukla se tema ukidanja takve prakse. Kao što su neke države to i učinile. Zapravo, svega oko 40 posto njih diljem svijeta to još nije učinilo.
Dakle, Hrvatska je jedna od njih koje to čine. I činit će najmanje do 2026. jer tako piše u Narodnim novinama, po uredbi Vlade RH iz 27. siječnja 2022.
Stručnjak za ova pitanja, Damir Hržina, dipl. ing., stručni suradnik Zvjezdarnice Zagreb, pojasnio je zašto se to radi.
“Moje osobno mišljenje je da nema potrebe mijenjati sat i da se trebamo voditi prema prirodnom vremenu”, rekao nam je Hržina pa detaljnije objasnio kako je sve počelo:
“Naše satove danas ravnamo prema pojasnom vremenu, a koje je temeljeno na tzv. srednjem sunčevu vremenu na središnjem meridijanu pojedinog vremenskog pojasa, te prema njemu organiziramo aktivnosti u našoj zajednici. Zbog problema koji bi nastali zbog poštivanja fiksne širine pojaseva, kompromisno se na teritorijima pojedinih država uvodi jedan vremenski pojas, osim u slučajevima kod pojedinih većih država koje su na svojem teritoriju uvele dva ili više vremenska pojasa. Zbog toga što na umjerenim geografskim širinama u ljetnim mjesecima Sunce osjetno ranije izlazi nego zimi javile su se ideje za promjenom računanja vremena za jedan sat kako bi se “uhvatilo” što više od dnevnog svjetla tijekom proljeća, ljeta i prvog dijela jeseni, a prva implementacija pomicanja vremena na razini države zbila se 1916. Od tada pa do danas brojne su države uvodile ovaj sustav, da bi ga veliki broj među njima u međuvremenu odbacila, zadržavajući ili pojasno ili ljetno računanje vremena. Po meni, ali i govoreći astronomski, bilo bi bolje da ne pomičemo sat, nego da, ako postoji potreba, u pojedinim gospodarskim granama pomaknemo radno vrijeme.”
Pojasnio je i da do kraćeg ili duljeg dana, a samim time i promjene vremena u nekim državama, dolazi na sjevernoj i južnoj polutci dok na Ekvatoru nema potrebe za time obzirom da uvijek u praktički isto vrijeme sunce izlazi i zalazi.
“Postoje i primjeri kao Španjolska, koja se vodi po srednjoeuropskom vremenu i tamo je sad sati kao u Hrvatskoj. A Portugal i Velika Britanija, koje su u istoj zoni jedan sat su iza nas, vode se svjetskim vremenom. Znači, sve je od države do države pa mislim da je to i političko pitanje. Uostalom, zato Vlada donosi uredbu o tome i objavljuje je u Narodnim novinama”, pojasnio nam je Hržina.
Europska unija pokušala je to promijeniti i prepustiti državama članicama da izaberu hoće li konstantno imati zimsko ili ljetno računanje vremena, no od toga se odustalo. Potpomogla je i pandemija koronavirusa, zbog čega se to postavilo u drugi plan.
“Teško je reći kada će doći do neke konačne odluke jer će ona nakon eventualnih dogovora vjerojatno ostati na svakoj od država da odluči za sebe”, zaključio je Hržina.