Ispovijest Hrvatice u Trstu: Ovo je grad duhova, ne prepoznajemo ni susjede

Stiže mi neki dan na WhatsApp od prijateljice iz Milana fotografija “tri-kinija”, bikinija veselog dezena s maskom od istog materijala, smišljenog kao šala za nadolazeću ljetnu sezonu u Italiji. Proslijeđujem odmah poruku prijateljicama, očekujući duhovite komentare, a kad ono, sve odredom mi odgovoraju da će to biti naša realnost u skoroj budućnosti. Maske više nećemo moći vidjeti, kao do sada, samo u kazalištu ili na karnevalu, maska postaje naša mučna svakodnevnica, piše Ordinacija.hr.

Koronavirus je iz temelja promijenio Trst, moj grad. Već smo skoro dva mjeseca u izolaciji i bez maske na licu ne smijemo izaći iz kuće. I to izaći samo jednom tjedno, u nabavku hrane, lijekova ili novina, jer su sve ostale trgovine zatvorene. Radijus kretanja je samo 500 metara od mjesta stanovanja. Nema više šetnje mojom ulicom, Viale XX. Settembre, alejom kestenova, nekad jednom od najposjećenijih ulica u gradu, jer su kafići i restorani odavno zatvoreni, a tu i tamo pred trgovinama i ljekarnama dugi redovi, iako samo od desetak ljudi, ali pošto se mora poštivati razmak od par metara, red se čini beskonačnim. Tu i tamo neki prolaznik, možda i moj susjed, ali tko bi ga ispod maske prepoznao. Danas sam baš naišla na čovjeka, gleda u mene i kimne glavom, ja gledam u njega i tek nakon nekog vremena ga prepoznam i ispričam mu se što sam tako zurila i kažem mu da do sad nisam primijetila da ima tako izrazito plave oči. Nasmijali smo se oboje, ali se smijeh ispod maski nije vidio. (na slici dolje Viale ovih dana i ranije)

Pravila su više nego stroga, a kazne su od 280 eura do nekoliko tisuća. Policajci u automobilima i na motorima kruže gradom i kao orlovi vrebaju žrtve. Izađem tu i tamo do dućana ili do kontejnera baciti smeće i prevarim ih malo, pa prošetam dva-tri puta oko bloka, ali sve to sa maskom na licu, naravno. Maski nema za kupiti, iako već više od mjesec dana najavljuju u TV vijestima i u medijima da će svaka obitelj dobiti na kućnu adresu po dvije maske. Do mene još uvijek nisu stigle, ali sam čula da su u jednom kvartu ostavili paketiće u poštanskim sandučićima, no netko ih je u rekordnom roku ukrao. U pomanjkanju maski dozvoljeno je pokriti usta i nos šalom, ali pomislim, što ću sa šalom kad je vani već tjednima sunčano i toplo, dvadeset je stupnjeva, pa koristim obične kirurške maske što mi je nabavila prijateljica preko njene sestre liječnice.

Napomenula je da ni te maske, a kamoli šalovi ne zaustavljaju koronavirus, koji, kako pišu svjetski epidemiolozi, preživi na tlu desetak dana, na plastičnim i metalnim površinama nekoliko dana, a u nosu i do 28 dana. Te se maske od papirnatog materijala mogu koristiti samo tri sata, al budući da ih se ne može nabaviti, poručuje da se mogu oprati, staviti na sunce ili pritisnuti vrućom peglom, pa opet upotrijebiti i sve tako dok se ne raspadnu. I tako mi hodamo s opranim i ispeglanim maskama, ali ni slučajno da bi stavili i sunčane naočale, jer se pri svakom izdisaju zamagle, probala sam, baš sam se iznervirala.

Krenem tako popodne do trgovine s deterdžentima, vidim par ljudi vani u redu, čekaju da uđu, a meni se ne da čekati, pa odlučim produžiti još 20-ak metara do kraja Viale XX. Settembre, do fontane sa skulpturom arhitekta Luciana Cellija. U sredini fontane je oko pet metara visoko kameno postolje sa dvije maske od sjajnog aluminija veličine oko pola metra, iz čijih usta teče voda. Nije to simbol Teatra Rossetti, najvećeg kazališta u gradu u istoj ulici, već je to Giano Bifronte, misteriozni rimski bog sa dva lica, a ta dva lica predstavljaju dva pravca u prostoru, ulaz i izlaz, te prošlost i sadašnjost.