O životu svećenika se zna dosta, ali opet jako malo onoga što oni kao obični ljudi proživljavaju tijekom godina. Vjernici ih imaju često prilike gledati na misama, vjenčanjima, krštenjima, sprovodima, raznim obljetnicama, ali se malo toga zna o iskušenjima u kojima se nalaze i kako se s njima nose.
Gotovo je nepoznato kako i svećenici, kao i brojni obični ljudi, ulaze u problem s alkoholom, kockom, drogom…Neki od njih završili su na bolničkom liječenju ili u komunama. Jedan od takvih je i svećenik s istoka Hrvatske, koji je iz više razloga želio ostati anoniman, a koji nam je progovorio o svojim iskušenjima, problemima, životu u komuni, odnosu crkve prema njemu ali i što on kao svećenik misli da bi trebalo raditi i kako na najbolji način pomoći onima koji su posrnuli u životu.
- Radio sam na području gdje je bio puno ljudi koji su bili u ratu i s kojima sam provodio puno vremena. Počeo sam s jednim pivom, nastavio s dva tako da nisam ni primijetio kada sam došao na 5-6. Počeo sam osjećati posljedice alkohola, tresle su mi se ruke. Nisam dan mogao započeti bez čašice. Postao sam ovisan o alkoholu. Trudio sam se maksimalno kvalitetno obavljati svoje dužnosti, ali se ponekad moglo primijetiti i na misama da sam u alkoholiziranom stanju, započeo nam je priču ovaj 47-godišnjak koji više od 20 godina radi kao svećenik.
Svjestan problema odlučio je potražiti liječničku pomoć te je završio na liječenju u bolnici. Bio je čist godinu i pol te je mislio kako je riješio svoj problem. Međutim, onda mu je došao imendan i posrnuo je. Mislio je popiti jedno pivo ali kako i sam kaže oni koji imaju problem s alkoholom ne mogu popiti samo jedno pivo. Ponovno je počeo piti.
Odlukom biskupa poslat je u drugu župu gdje je bio pomoćnik župnika. To je negativno na njega djelovalo, ali ne, kako kaže jer nije bio glavni u župi, nego iz razloga što je taj župnik na njemu počeo primjenjivati metode kakve je primjenjivao u zajednici Cenacolo. Kaže kako mu je smetao taj grubi odnos prema njemu, svakodnevno vikanje i slično tako da je umjesto napretka još više nazadovao.
Sve to je primijetio i biskup koji je izgubio strpljenje te ga je poslao u komunu na liječenje od ovisnosti. Postajala je mogućnost zajednica Cenacolo, gdje nije išao jer ima problema sa zdravljem, ili neka druga komuna gdje je režim manje rigorozan. Tako je završio u komuni u okolici Vrgorca gdje je bilo ne samo ovisnika o alkoholu nego i ovisnika o narkoticima, kocki…Ukupno je u toj komuni proveo 19,5 mjeseci s jednim kraćim prekidom od nekoliko dana.
-Taj život u komuni je iznimno krut i mislim kako nije za svećenike. Ne zato što ja ne želim raditi ili slušati nego zato jer ne možemo razmišljati svojom glavom. Sve ti je servirano, čovjek ne razmišlja svojom glavom i za mene je to bilo ispiranje mozga. Čovjek je izoliran i tek u zadnjoj fazi boravka u komuni može koristiti mobitel. Pravila su iznimno kruta, čovjek ne može biti autonoman, a meni kao svećeniku smetalo je i što nemam vremena za sebe, za molitvu i slične stvari na koje sam navikao. Komuna je bila vjerska, a znalo se dogoditi da nedjeljom nemamo svetu misu. Gledao sam svećenika za oltarom kako drži misu, a ja nisam mogao.
Sve to me je pogađalo, kaže nam ovaj svećenik. Smetalo mu je i što ga se ne razumije kao čovjeka koji je okupljao mlade, starije, gradio crkvu… Kaže kako mu smetaju srbijanske cajke, a vrlo često su se te pjesme pjevušile dok zajedno rade. Znao je zamoliti druge štićenike komune da u njegovom prisustvu ih ne pjevaju, ali nije vrijedilo. Morao je, kao i ostali, gledati filmove iako su oni puni psovki. U međuvremenu morao je, kao i drugi, slušati sve što mu se kaže pa i trpjeti galamu. Tako je poslije 19,5 mjeseci u komuni, kada je već skoro došao do kraja liječenja, ušao u sukob s poglavaricom komune.
- Počela je galamiti na mene da nešto nisam napravio, da sam lijen, a da nije ni znala da sam odradio poslove u skladištu. U jednom trenutku sam rekao da odlazim i da želim svoje papire. Kajem se sada jer sam dobio dodatni problem s biskupom jer nisam do kraja prošao program. Svjestan sam kako sam ušao u dodatni problem te sam ponovno otišao u bolnicu na liječenje. Proveo sam tamo još 2 mjeseca i od liječnika dobio pozitivno mišljenje da mogu nastaviti obavljati svoj posao. Međutim, biskup sada želi da provedem neko vrijeme pod njegovim nadzorom kako bi se uvjerio da mogu nastaviti dalje raditi, prisjeća se naš sugovornik. Govoreći o vremenu u komuni kaže kako su tamo bila još četvorica svećenika od kojih se jedan umirovio, jer je imao uvjete, a drugi poslije par dana otišao i završio u bolnici. - Biskupi sve više svećenike koji su posrnuli šalju u komune što mislim da nije dobro. Ne mogu na istom mjestu biti ovisnici o alkoholu i narkoticima. I psihijatriji su takvoga mišljenja. Ovom prilikom želim i ukazati na to i skrenuti pozornost biskupima i građanima. Mislim kako bi crkva mogla ustrojiti neku svoju ustanovu i iskoristiti redovnike s iskustvom kako bi pomogli svećenicima koji su posrnuli i da ih se kroz molitvu dodatno ojača, a ne radi s njima na ovaj način kao u komuni.
Sigurno je kako crkva ima sredstava za takvo što, a sigurno je i kako bi rezultati bili puno uspješniji nego sada, ističe ovaj svećenik. Poslije svega on je se vratio u rodni kraj i sada pokušava dodatno ojačati. Čist je, ali je kako kaže svaki dan izazov. Uključio se i u grupe liječenih alkoholičara jer, kako ističe, samo onaj tko je prošao kroz neko takvo iskušenje može osobi u problemu dati pravi savjet.
- Problem ovisnosti među svećenicima nije jako raširen ali on postoji. Ima tu ne samo problema s alkoholom nego i s kockom pa i drogom. Nama treba pomoći, ali na pravi način pri čemu miješanje krušaka i jabuka i ovakav tretman nije rješenje.
Prvi korak u rješavanju ovisnosti je priznati problem, istakao je naš sugovornik. On poslije svega svakako planira i dalje ostati svećenik jer je to, kako kaže, posao koji voli i koji ga ispunjava. Možda ode i u franjevce gdje bi svoj problem lakše kontrolirao dok je u zajednici.