Izjava Milana Bandića da su Ivu Lolu Ribara (1916.-1944.), istaknutog mladog jugoslavenskog komunista u godinama prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, ubili četnici ne samo da je netočna nego i iznenađujuća, pogotovo što je zagrebački gradonačelnik bio član te iste partije do 1990. Bandić je, naime, odlučan kompenzirati gubitak Titova trga u Zagrebu i dodijeliti ulicu bivšem SKOJ-evcu.
– To što Bandić lupeta o četnicima nema veze ni s čim. Činjenica je da su njemački zrakoplovi napali partizanski odred u kojem je bio Ivo Lola Ribar. Osim što je rođen u Zagrebu, Ivo Lola Ribar po svom djelovanju nema nikakve veze sa Zagrebom ni s Hrvatskom, odrastao je i školovao se u Beogradu – kaže povjesničar Mario Jareb. Njegova majka Tonica Šimat, podrijetlom sa Sušaka, u brak s Ivanom Ribarom ušla je 1915. kao udovica s troje djece (Žarkom, Boženom i Mirom). Muž joj je umro dvije godine prije nego što se opet udala. Kad se Ivo Lola Ribar rodio 1916., otac mu je bio na fronti, međutim, kako je bio zastupnik hrvatsko-srpske koalicije u ondašnjem Saboru, često je dolazio u Zagreb. Ivan Ribar rođen je u Vukmaniću pokraj Karlovca 1881. Studirao je pravo u Zagrebu, Beču i Pešti te doktorirao 1904. – Zanimljivo, Ivan Ribar bio je i ključni čovjek Narodnog vijeća Države SHS koji je 1918. zapovijedao Narodnom stražom koja je vješala zeleni kadar u Đakovštini. Narodna straža bila je provizorna vojska. Imali su problem sa seljačkim pobunama i zelenim kadrom koji je palio vlastelinstva i knjige s dugovima. Ivan Ribar pobjegao je u Beograd kako bi se zaštitio od odmazde naroda. On je poslije bio 1921. u Ustavotvornoj skupštini što ga je lansiralo u politici. Ivan Ribar bio je jugounitarist – kaže povjesničar Ivo Banac. – Bio je član Jugoslavenske demokratske stranke koja je vodila politiku jugoslavenskog integralizma. Može ga se označiti kao jugoslavenskog nacionalista – dodaje Jareb. Nakon preseljenja u Beograd Ivan Ribar 1920. je postao poslanik Jugoslavenske demokratske stranke u Skupštini Kraljevine SHS i poslije predsjednik Ustavotvorne skupštine. Pripadao je novoj političkoj eliti i malog sina Ivu, kojeg je majka od milja prozvala Lola, indoktrinirao je jugoslavenstvom. Dijete je tako, primjerice, vodio u Oficirski dom u Skoplje da recitira srpske junačke pjesme, zatim ga je vodio u Ćele-kulu, onda na Kosovo itd. Dječaku je ipak najveći događaj bio kad je, šetajući se s ocem, na Topčideru upoznao vojvodu Živojina Mišića, srpskog generala iz I. svjetskog rata. Ribar je puno uložio u školovanje djece. Kao gimnazijalce, sinove Ivu Lolu i mlađeg Juricu preko ljetnih praznika slao je po mjesec dana u Švicarsku, u poznati Institut Fisher u Montreuxu, kako bi učili i usavršavali jezike. “Da znaš, dragi tata, kako je divno živjeti u slobodi. Susrećem je na svakom koraku”, pisao je Ivo Lola Ribar kao učenik 4. razreda gimnazije ocu u Beograd. No Ivo Lola Ribar, iako iz građanske obitelji, kao srednjoškolac je došao u doticaj s marksistima u Beogradu pa je bio pod prismotrom policije. Nakon što je 1934. završio gimnaziju, upisao je Pravni fakultet u Beogradu, a u jesen iste godine otišao je u Pariz studirati političke znanosti. Poslije atentata na kralja Aleksandra francuska policija provjeravala je studente s područja Jugoslavije pa je Ivo Lola Ribar otišao u Ženevu. Potom se vratio u Beograd i nastavio studij prava. Iz inozemstva je donio podosta marksističke literature. Kad je 1935. na Pravnom fakultetu izbila studentska pobuna, među organizatorima je bio i student Ivo Lola Ribar koji je postao članom Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Polako je izrastao u mladog ljevičarskog vođu. Kako su komunisti bili izvan zakona, tražio je ukidanje Zakona o zaštiti države i Sud za zaštitu države, dakle isto ono što su tražili i hrvatski nacionalni borci. Kao istaknuta osoba na beogradskom sveučilištu, poznavajući jezike, mladi Ribar predstavljao je sveučilišnu mladež u Bruxellesu, Ženevi i Parizu. Nakon odluke Milana Gorkića, generalnog sekretara KPJ i Titova prethodnika, da se raspusti SKOJ, mladi komunisti su se pasivizirali. Međutim, kad je 1937. Tito prigrabio mjesto prvog čovjeka ilegalne KPJ, od svoje je organizacije zatražio da mu s beogradskog sveučilišta pošalju “najboljeg omladinca”. Poslali su mu Ivu Lolu Ribara. Kad su se upoznali, Tito je mladog Ribara najprije postavio na čelo Centralne izvršne omladinske organizacije (CIK) koja je bila pri CK SKJ. Ivo Lola Ribar 1939. završio je pravo u Beogradu te upisao “doktorski kurs” iz prava, ali i Filozofski fakultet kako bi ojačao veze na sveučilištu. Kad se konačno počelo rješavati hrvatsko nacionalno pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, komunisti, indoktrinirani jugoslavenstvom, bili su a priori protiv sporazuma Cvetković-Maček, pa tako i Ivo Lola Ribar.
Godine 1939. policija je istaknute komuniste, Ivu Lolu Ribara i Mošu Pijadu, internirala iz beogradskog zatvora Glavnjača u Bileću. Po povratku iz Bileće, Ivo Lola Ribar je 27. ožujka 1941. predvodio komunističku mladež na poznatim demonstracijama u Beogradu protiv pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. A kada je Hitler napao Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., Ivo Lola Ribar organizirao je sjednicu svoga SKOJ-a nakon čega je uslijedila i sjednica CK SKJ na kojoj Tito, prema napucima iz Moskve, odlučuje podići ustanak. U tim ratnim okolnostima braća Ivo Lola i Jurica Ribar kao uvjereni komunisti odlaze u partizane. Zato njihov otac Ivan Ribar, unatoč svojim jugoslavenskim uvjerenjima, nije mogao ostati u Beogradu. Sin Ivo Lola Ribar ilegalno odlazi po oca u Zemun i od njega doznaje da su mu srpska policija i Gestapo ubili zaručnicu Slobodu Trajković i cijelu njezinu obitelj. Prilikom putovanja iz Zemuna u Zagreb Ivo Lola i njegov otac imali su dokumente visokih ustaških oficira. Ivan Ribar imao je lažne dokumente generala Milića, izdane od Ministarstva Hrvatskog domobranstva (MHD). Na kolodvoru u Zagrebu dočekao ih je stari sovjetski špijun, poslije Titov pouzdanik, Ivan Krajačić Stevo. Poslije je Ivan Ribar prebačen na područje pod kontrolom partizana. U međuvremenu, njegovi su sinovi jako aktivni u partizanskom pokretu. Na inicijativu Ive Lole Ribara u Užicu je u studenom 1941. izišao prvi broj Omladinske borbe, a Jurica je otišao dizati “ustanak” u Crnu Goru. U prvim godinama rata Ivo Lola Ribar je nekoliko puta, prema direktivama Titova Vrhovnog štaba, preko Sarajeva odlazio “u civilizaciju”, odnosno u Zagreb, kako ga je karakterizirao. U svim izvještajima pseudonim Ive Lole Ribara bio je Fisher, čovjek od velikog Titova povjerenja. Na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, održanom krajem studenog 1942., Tito je njegova oca Ivana Ribara imenovao predsjednikom AVNOJ-a, što je ostao do 1945. Krajem prosinca 1942. u Bihaću je održan Prvi kongres antifašističke omladine Jugoslavije na kojem je stvoren Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ). – Ivo Lola Ribar bio je sekretar SKOJ-a i član Politbiroa, on je bio u najužem vodstvu KPJ i odgovoran je za političke odluke koje su donesene tada – kaže povjesničar Ivo Banac. U studenom 1943. Ivo Lola Ribar trebao je otići u jugoslavensku (partizansku) vojnu misiju pri savezničkom stožeru na Bliskom istoku, međutim poginuo je 27. studenog 1943. na Glamočkom polju. Kad su se članovi misije ukrcali u zrakoplov, našao ih je i pogodio njemački avion koji je doletio iz pravca Banje Luke. Mjesec prije pokraj Kolašina u Crnoj Gori poginuo je i mlađi brat Ive Lole Ribara kojeg su ubili četnici. No kako je zapravo poginuo Ivo Lola Ribar? Tito je u povodu desete godišnjice smrti svoga odanog suradnika Ive Lole Ribara, 27. studenoga 1953., dao Oslobođenju intervju. “Lola je bio određen da ide u Italiju kod saveznika, radi organizacije. Trebalo je da bude tamo naš predstavnik, na mjestu na kojem ga je poslije morao zamijeniti dr. Vladimir Velebit na čelu misije. Mi smo imali jedan avion Dornier kojim su dva domobranska avijatičara pobjegla k nama. Bio je to sasvim nov i dobar aparat, a nalazio se na Livanjskom polju. Kad je bila određena delegacija s kojom su pored naših drugova bili i neki Englezi, svi su pošli u Livno, a ja sam naredio Loli da u najvećoj tajnosti drži polazak dok ja ne naredim. Ne znam tko im je savjetovao i kako je to bilo, ali su oni i pored toga preletjeli od Livna do Glamočkog polja, gdje je bilo otkriveno da avion treba da nekuda leti. Kada je preletio na Glamočko polje, špijunaža je već znala da će odavde nekuda poletjeti i poslala je obavijest neprijatelju. Oni su spremili napad i kada su se naši ukrcali, avion je napao jedan pikavac te ga zapalio bombom. Tu je poginuo Lola i još neki drugovi, a i jedan Englez. Kasnije nismo uspjeli da otkrijemo špijunažu koja je do toga dovela. Kad sam tri dana prije početka Drugog zasjedanja AVNOJ-a dobio tu vijest, užasno sam se potresao. Ja sam mnogo volio Lolu. On se takorekuć pod mojom rukom razvijao, a i dok sam bio u inozemstvu, u Parizu, često je dolazio k meni.
To je bio vrlo pametan i nadaren mladić koji je mnogo obećavao. Za mene je to bio strašan udarac i ja nisam mogao reći starom Ribaru što se je dogodilo jer sam se bojao da će na njega suviše teško djelovati. Nisam mu to rekao odmah, ali mu se ipak jednoga dana moralo saopćiti. Pitali smo se tko će mu saopćiti i drugovi su riješili da to ipak budem ja”, govorio je Tito Oslobođenju, no, naravno, nije do kraja otkrio kako je loše vijesti priopćio Ivanu Ribaru. On je preko kurira pozvao dr. Ivana Ribara u svoj “ured”, a kako je Ivan Ribar znao da Tito nikoga ne zove bez razloga, silno se uznemirio i uplašio. Nakon što mu je mrtav-hladan priopćio vijest da su mu sinovi poginuli, unatoč tome Ivan Ribar je sljedećega dana kao predsjednik AVNOJ-a morao odraditi Drugo zasjedanje. U izvještaju poslanom Titu 28. studenoga o okolnostima pogibije Ive Lole Ribara, među ostalim, piše da je, prema iskazima preživjelih članova vojne misije Vrhovnog štaba, njemački avion zatekao na zemlji partizanski dvomotorac, raketirao ga i mitraljirao prilikom čega je poginulo sedam ljudi. Potpuno je isključeno da se kod napadača, neprijateljskog aviona, radi o slučajnom neprijateljskom izviđanju. Iz samog načina letenja može se zaključiti da je ovaj bio točno obaviješten o stanju stvari na glamočkom aerodromu“, piše u izvještaju. Budući da od dana kad je “partizanski avion” D-17 pobjegao iz Mostara, nad Livnom nije bilo izviđačkih akcija njemačkog zrakoplovstva. Nijemci su, zaključuje se u izvještaju, znali za prelet partizanskog aviona iz Livna na Glamočko polje pa su iz Banje Luke poslali svoje avione da ga unište. Kako je komunistička vrhuška na čelu s Titom i Rankovićem još u svibnju 1944. na Visu formirala Odjeljenje za zaštitu naroda (Ozna), istraga o stradanju članova vojne misije i pogibije Ive Lole Ribara nastavljena je baš na Visu. Teorija urote, odnosno “izdaje”, bila omiljena kod komunista. U srpnju 1944. na Visu su u jednoj postrojbi NOVJ uhićena braća Josip i Viktor Rekveni, i to zbog sumnje u sabotažu, odnosno davanje informacija Gestapu da zrakoplov partizanske vojne misije iz Livna prelijeće na Glamočko polje. Jedan od braće, inženjer Josip Rekveni, bio je na Glamočkom polju 27. studenoga, a brat Viktor u “oslobođenom” Livnu pri partizanskoj zrakoplovnoj bazi NOVJ. Agenti Ozne su ih ispitivali na Visu, mučili i na kraju surovo ubili. Agenti Ozne u izvještaju su napisali da je bila riječ o bratoubojstvu i samoubojstvu. “Jedne noći, zbog nebudnosti stražara u zatvoru, jedan brat Rekveni preklao je na spavanju onog drugog – viljuškom. Zatim je uperio sebi (vilicu, nap. a.) između rebara, zatrčao se i naletio na zid. Jedan kraj viljuške zario mu se u srce. Bratoubistvo i samoubistvo okorjelih zločinaca.” Ovaj je citat Jozo Petričević, povjesničar Instituta za radnički pokret, u svojoj knjizi Ivo Lola Ribar iz 1964. prenio iz feljtona srpskog novinara Mihaila Marića, bliskog obavještajnim službama, koji je u 372. broju “Sporta i sveta” u prosincu 1963. objavio feljton o slučaju Ivo Lola Ribar. Marić je u feljtonu potkrijepio tezu o sabotaži braće Rekveni. Objavljivanje Petričevićeve knjige, u povodu 20. godišnjice pogibije Ive Lole Ribara, forsirao je general Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta.