Raul je studirao ekonomije, a Marija radila u restoranu kod svojih roditelja.Kad je ocu rekao da bi želio imati vlastiti restoran hladno ga je odbio- moraš nastaviti studirat, rekao mu je. Molio ga je da mu, bar, financijski pomogne, preko ljeta otvoriti montažni restoran, uz plažu u Anadluziji. Otac je pristao, pa je Raul tako studirao, a ljeti vodio restoran u iznajmljenom montažnom objektu. I, dobro zarađivao. Kada je završio Ekonomski fakultet zaposlio se u banci, a Marija kao instruktor u auto-školi, piše o dvoje supružnika koji su došli u Mostar pokrenuti biznis Hrvatski Medijski Servis.
No i Marija i Raul htjel su nešto drugo- imati svoj restoran. Prije tri godine Raul je došao u Mostar u posjetu prijatelju, a godinu kasnije u „grad na Neretvi“ vratio se s Marijom. Pomislili su ovo je grad, gdje ćemo ostvariti naše mladenačke snove.
-Vidjeli smo kako se Mostar razvija, širi..grad je bio pun turista… U starom gradu vidim gradi se hotel Marriott, ima dosta hotela, restorana s vašom tradicionalnom i talijanskom kuhinjom. Pomisio sam zašto mi ne bismo ovdje otvorili restoran sa španjoskom kuhinjom, priča Raul.
U Mostaru okruženi planinama i toplim ljudima
Mariji se ideja dopala, pa su sljedeće godine zajedno došli u Mostar.
-Obožavam Mostar. Fascinira me to što iz svakog djela grada možete vidjeti planine i brda, dopada mi se ta mješavina drevne i moderne arhitekture i najviše od svega ljudi, koji su topli. Kad god vam nešto treba, uvijek su spremni pomoći, priča Raulova supruga, dok pokazuju ostvarenje svojih snova- njihov restoran Pauza&Tapas. U završnoj je fazi uređenja. Otvaranje planiraju za mjesec dana.
Zašto Pauza&Tapas?
Tapas je neka vrsta španjoskog fast fooda. A Pauza? Zašto Pauza?, pitaju Raula.
Veli dok je prikupljao dokumentaciju za restoran, gdje god bi došao pisalo je Pauza.- Pitam što to znači. Kažu mi to je stanka, kad ljudi, prekidaju posao i odlaze na doručak. Kažemo super. Pauza.. Tapas. Tako ćemo nazvati naš restoran.
U početku je, kažu, bilo teško, jer su znali malo ljudi. No, uspijeli su za dva mjeseca urediti restoran i za mjesec dobiti svu potrebnu dokumentaciju. Brže, vele, nego što bi u Španjolskoj.
Na upit, je li im tko tražio mito, kažu da nije.
-Ne,ne,ne,ne, odgovara Raul. -Čuli smo kako ima korupcije, ali naša su iskustva samo pozitivna. Prvo su svi bili šokirani kad su čuli da smo Španjolci i da ovdje želimo otvoriti restoran, a onda ih je to oduševilo i svi su nam izlazili u susret, priča.
Naš im jezik kao pjesma
Kažu kako su za godinu dana boravka u Mostaru stekli puno prijatelja s kojima se viđaju u mostarskim restoranima, kafićima i hotelima. Misle kako je Mostar, zemljopisno i prometno na idealnom mjestu.
-Blizu je more, blizu planine. Stalno se vozimo- Međugorje, Split, Sarajevo, Dubrovnik.. sve je blizu. Sada čujemo bit će i puno letova iz Zračane luke prema zapadnim zemljama. To je dobro za razvoj , kažu.
Kad su tek došli naš im je jezik zvučao kao pjesma. Čuli su samo: ćććććććććć, ali ništa, kažu, nisu razumjeli. Sada već znaju po nešto:
– „Pomalo, pomalo“, „samo sekundu“, „ Dobar dan“, „Vidimo se“, nabrajaju naučne rijeći i fraze. U početku im je, kažu, bilo smiješno to što su im svi govorili: „Ćao, čao, šta ima“?
Marija i Raul, došli su iz Španjoske u Mostar, u BiH pokrenuti posao, u zemlju iz koje, upravo zbog nedostaka posla, ljudi, pogotovo mladi, sve više odlaze. Iako su i oni, napustili svoju zemlju zbog posla, mladima u Mostaru preporučuje da ostanu u svom gradu i ovdje realiziraju svoje ideje.
-Netko će reći da je to licemjero. Ali naša priča je specifična. Nas oboje je avanturističkog duha. Mi smo htjeli koncept tapasa razviti u nekoj drugoj zemlji. Vidjeli smo da se istočna Europa razvija, da su politički odnosi Španjolske i BiH dobri i uz sve druge stvari odlučili smo se na ovaj korak, objašnjava Raul.
Mlade treba poticati da ostvare svoje snove
Govoreći što misli u čemu je problem, zbog čega mladi odlaze iz BiH, u čemu je problem?
-U mentalitetu, kaže Raul. I nije to, kaže, samo problem u BiH, već i u drugim zemeljama pa i u njihovoj rodnoj zemlji.
-Roditelji žele da im djeca završe školu, fakultet i da nađu neki stabilan posao, sa sigurnom plaćom. Umjesto da ih potiču da ostvare svoje snove, da im kažu: -Odlična ideja, bravo, kreni, pomoći ćemo ti, veli.
A za ostvarenje snova, kaže, treba biti uporan, zasukati rukave i raditi, a ne „čakati posao“. Istina je, kaže, da neki mladi ljudi nemaju ideju što bi radili čime bi se bavili. Ne daju im se ni šanse, da više odlučuju umjesto starijih. Ali za to kaže trebaju, ako imaju priliku, putovati i negdje će drugo vidjeti nešto što će poželjeti ostvariti ovdje. Kaže i kako je problem to što roditelji djeci pružaju maksimalan komoditeta, zbog čega oni često ne osjaćaju potrebu da trebaju raditi, boriti se, jer sve imaju..