Haris Silajdžić i ja dogovorili smo se da uz pomoć njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela organiziramo sastanak predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, uz prisutnost Amerikanaca, te da najprije dogovorimo prekid sukoba Hrvata i Bošnjaka, a tek nakon toga razgovaramo o oslobađanju okupiranog područja i konačnom miru u cijeloj BiH. Sastanak smo uspjeli organizirati 10. i 11. siječnja 1994. u Bad Godesbergu, njemačkoj državnoj rezidenciji. Osim predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, Silajdžića i mene, na sastanku su bili i zapovjednik NATO-a i njegovi suradnici te predstavnici SAD-a, posebno iz Ureda nacionalne sigurnosti. Nakon dva dana pregovora nismo postigli bitan napredak, ali to je bio vrlo važan sastanak kako bi Amerikanci shvatili da Hrvatska iskreno želi prekid rata između Hrvata i Bošnjaka te da je spremna odmah podržati ozbiljne mirovne pregovore.
“Podijelit ćemo Mostar”
Predsjedniku Tuđmanu najviše su na srcu bili Hrvati u srednjoj Bosni i njihov težak položaj. Stoga je bošnjačkog vođu Aliju Izetbegovića upitao može li zaustaviti ofenzivu Armije BiH na hrvatske enklave u srednjoj Bosni. Odgovor je bio negativan. Izetbegović je kazao da su generali Armije BiH odlučili uzeti srednju Bosnu i da on više ništa ne može učiniti. To je šokiralo i predsjednika Tuđmana i mene, jer sam znao koliko je Tuđman zabrinut za sudbinu Hrvata u srednjoj Bosni. Za službenim ručkom Izetbegović nam je vrlo odlučno kazao da Armija BiH broji više od 200 tisuća vojnika te da su sposobni osloboditi cijelu BiH. Predsjednik Tuđman zalagao se za pregovore i upozoravao da nastavak rata donosi velike žrtve i da je mirovni sporazum najbolje rješenje. Izetbegović je na to odgovorio kako svaki rat donosi žrtve i da su njegovi borci spremni ginuti za BiH.
Time je završio javni dio pregovora u Bad Godesbergu. U tom trenutku američka strana nije imala nikakvu novu ideju ili prijedlog, ali su shvatili probleme i pozicije predsjednika Tuđmana i predsjednika Izetbegovića.
Na prijedlog predsjednika Izetbegovića, a uz posredovanje veleposlanika Hidajeta Biščevića, 10. siječnja 1994. u 23 sata u prizemlju državne rezidencije u Bad Godesbergu sastali smo se predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te Biščević. Gotovo bez ikakva uvoda Izetbegović je Tuđmanu izravno predložio:
– Predsjedniče Tuđman, vi odustanite od srednje Bosne i prepustite je nama Bošnjacima, a mi ćemo vama zauzvrat dati sve južno i zapadno od Prozora do doline Neretve. Mostar ćemo podijeliti na lijevu i desnu obalu.
Izetbegović je to rekao mirno, koncentrirano i vrlo hladno. U ratu i pregovorima na svašta sam bio navikao, ali taj Izetbegovićev prijedlog silno me iznenadio. Čekao sam što će kazati Tuđman. Predsjednik je vrlo kratko razmišljao, a onda kazao:
– Ne pristajem! Ne možemo to učiniti Hrvatima u srednjoj Bosni.
Bio sam vrlo zadovoljan odgovorom predsjednika Tuđmana, a Izetbegović se potom ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Sastanak je nakon toga vrlo brzo završio.
Inauguracija: 1. lipnja 1993. predsjednik Tuđman imenovao je Matu Granića ministrom vanjskih poslova Republike Hrvatske
Izetbegovićeva druga ponuda podjele BiH došla je u Ženevi 19. siječnja 1994. oko 17 sati u zgradi UN-a. Na sastanku su ovaj put bili predsjednici Tuđman i Izetbegović, Silajdžić i ja te veleposlanik Miomir Žužul. Izetbegović je Tuđmanu ponovio prethodnu ponudu. Kazao je:
– Franjo, uzmite sve ispod Prozora do Neretve, podijelimo Mostar na lijevu i desnu obalu i završimo posao!
Tuđman je ponovno odbio njegov prijedlog. Silajdžić i ja ni ovaj put nismo rekli nijednu riječ. Predsjednik je bio jasan i odlučan u odbijanju Izetbegovićeva prijedloga.
Više sam puta nakon tih Izetbegovićevih ponuda razmišljao je li to bio taktički manevar ili iskrena ponuda. Danas nemam nikakve dvojbe: Alija Izetbegović u tom je trenutku smatrao, ako se riješi Hrvata, da može pobijediti Srbe. No shvatili su to i Amerikanci pa je, među ostalim, i to utjecalo na odabir pregovarača u Washingtonu. Amerikanci su mi u više navrata kazali da najveće probleme u pregovorima očekuju od Alije Izetbegovića.
S Papom u privatnoj biblioteci
Početkom veljače 1994. boravio sam u Rimu i imao više sastanaka s najvišim predstavnicima Svete Stolice: svetim ocem Ivanom Pavlom II., državnim tajnikom kardinalom Sodanom, tajnikom za odnose s državama i mojim prijateljem Tauranom te glavnim tajnikom Biskupske konferencije nadbiskupom Nikolom Eterovićem, jednim od najzaslužnijih ljudi za dobre odnose Svete Stolice i Republike Hrvatske. Sastanak s Ivanom Pavlom održan je 4. veljače 1994. ujutro u njegovoj privatnoj biblioteci, a umjesto deset-dvadeset trajao je četrdeset pet minuta, tako da je Jacques Chirac, tadašnji gradonačelnik Pariza, a poslije predsjednik Francuske, čekao dvadeset pet minuta da sastanak završi. Sa Svetim Ocem razgovarao sam u četiri oka na engleskom jeziku. Poslije sam se još dvaput susreo s njime u četiri oka te više puta u protokolarnim okolnostima u Rimu, Hrvatskoj i BiH. Sveti Otac primio je 1998. i cijelu moju obitelj, čime se moja obitelj ponosi, a osobito supruga.
Ivan Pavao II. bio je izrazito topla osoba, jasnih stavova, odlično pripremljen za sastanak te čovjek koji nije skrivao svoje simpatije prema Hrvatskoj. Od mene je najprije tražio da mu opišem stanje u BiH, posebno stanje i položaj Katoličke crkve i katolika u toj zemlji. Zanimalo ga je i stanje u Hrvatskoj, položaj Katoličke crkve i katolika na okupiranim područjima Republike Hrvatske. Bio je dobro obaviješten o zločinima u BiH, koje je s tugom u očima najoštrije osuđivao. Nakon toga govorio je više od petnaest minuta. Pohvalio je novi model mirovnih pregovora za BiH, a to znači zaustavljanje sukoba između Hrvata i Bošnjaka, uspostavu federacije, američko vodstvo u pregovorima, a nakon toga proširenje toga modela na cijeli teritorij BiH. Od mene je tražio, i kao ministra vanjskih poslova i kao praktičnog katolika, da učinim sve da se zaustavi sukob Hrvata i Bošnjaka, katoličanstva i islama. Papa je to vidio i kao ekumenski problem.
Posebnu poruku uputio je predsjedniku Tuđmanu, za kojeg je rekao da ga cijeni kao državnika i kao hrabrog čovjeka koji je spreman donositi hrabre i odlučne odluke. Zatim je govorio o opasnosti od radikalnog islama i njegova jačanja od Afganistana do Bliskog istoka i Alžira, koji nije pravi islam, cijenjena religija. Kazao mi je, ako se ne zaustavi rat u BiH, da se sukobi mogu preliti po cijeloj Europi. Govorio mi je i o potrebi izgradnje suživota. Osuđivao je svaki radikalizam i isključivost, a Hrvatima katolicima u BiH poručio je da je Sveta Stolica uz njih te da svećenici trebaju biti vjerni i privrženi Svetoj Stolici. Nije spominjao nikakva imena. To su poslije eksplicitno učinili njegovi najbliži suradnici. Na kraju sastanka još mi je jedanput kazao:
– Rat između Hrvata i Bošnjaka treba prestati, to je vaša zadaća i to je zadaća predsjednika Tuđmana, kojeg lijepo pozdravite i kažite mu da ću, zaustavite li rat, doći u Hrvatsku.
Papa me ispratio do predsoblja, gdje smo se toplo pozdravili.
Dugo sam bio potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, vodio sam sâm ili uz predsjednika Tuđmana sve najvažnije mirovne pregovore te susreo gotove sve bitne lidere toga vremena, no za taj sastanak sa Svetim Ocem mogu kazati da je bio najvažniji u mom životu te da su poruke koje je uputio predsjedniku Tuđmanu promijenile tijek rata u BiH, utjecale na promjene na političkoj sceni Hrvatske, posebice Hrvata u BiH te uz američko vodstvo dovele do zaustavljanja sukoba između Hrvata i Bošnjaka i uspostave mira.
Kardinal Sodano u jednosatnom je razgovoru najprije pohvalio sve naše političke i humanitarne napore – zbrinjavanje izbjeglica iz BiH i zatvaranje logora – te američko vodstvo u pregovorima. Osvrnuo se i na otvoreno pismo Mate Bobana kardinalu Kuhariću, za koje je kazao da je sramotno te da Sveta Stolica smatra da Boban i dio ljudi oko njega nemaju politički kapacitet za vođenje pregovora i uspostavu mira. Podsjetio me na sve što je Sveta Stolica učinila za međunarodno priznanje Republike Hrvatske te da sada mi trebamo učiniti sve da se zaustavi rat Hrvata i Bošnjaka, a nakon toga da u suradnji s Bošnjacima učinimo sve da se uspostavi mir u cijeloj BiH. Upozorio me i na velik broj bivših komunista u vrhu HDZ-a, ali da to sada nije najvažnije, te da je politika pomirbe predsjednika Tuđmana potpuno ispravna, no da se u budućnosti treba voditi računa o političkom profilu vodećih ljudi u stranci i državi.
Tauran je bio puno izravniji i konkretniji u jednosatnom razgovoru u četiri oka te na ručku koji je priredio Ive Livljanić, naš veleposlanik pri Svetoj Stolici, na kojemu su bili i veleposlanik u Italiji Davorin Rudolf, pomoćnik ministra vanjskih poslova Smiljan Šimac te tajnik Biskupske konferencije Svete Stolice Nikola Eterović. Nakon što smo se složili da je za rat u Hrvatskoj i BiH kriv Slobodan Milošević i njegova politika Velike Srbije, te da su i Hrvati i Bošnjaci žrtve Miloševićeve agresije na BiH, porazgovarali smo o nesretnom sukobu Hrvata i Bošnjaka i posljedicama toga rata na Hrvate i Bošnjake te na Republiku Hrvatsku i njezin međunarodni kredibilitet. Razgovarali smo, naravno, i o Bobanovu otvorenom pismu kardinalu Kuhariću. Kardinal Tauran, inače miran čovjek profinjenih manira, odjednom je podigao glas i kazao:
– Mate, zašto još držite Matu Bobana, zašto ga odmah ne smijenite? Molim vas da to prenesete predsjedniku Tuđmanu, jer to je mišljenje Svete Stolice.
Poslije je objasnio da su dobro obaviješteni o teškom stanju katolika i Katoličke crkve u BiH, posebice u srednjoj Bosni, o srpskim i bošnjačkim rušenjima crkava te ubijanju svećenika, ali da Sveta Stolica snažno podržava pregovore Hrvata i Bošnjaka te američko vodstvo i prekid rata između katoličanstva i islama. Izvijestio sam kardinala Taurana i o našim razgovorima s Bošnjacima u Bad Godesbergu i njihovoj odlučnosti da zauzmu srednju Bosnu, što bi rezultiralo teškim stradanjima Hrvata katolika. U tom je raspoloženju završio ručak u rezidenciji veleposlanika Ive Livljanića.
Sletjevši u Zagreb, iz zračne sam luke odmah otišao na sastanak s predsjednikom Tuđmanom. Pozorno me saslušao i potom kazao:
– Mate, sve ćeš to kazati sutra na sjednici VONS-a. Smijenit ćemo Matu Bobana. Nastavi pregovore s Bošnjacima, dobro je da to vode Amerikanci.
Jako je dobro primio pohvalu Svete Stolice za politiku pomirbe i iskrenog razvoja dobrih odnosa s Vatikanom, a na primjedbu kardinala Sodana o velikom broju bivših komunista u vrhu HDZ-a kazao je: – Mate, to su sigurno mislili na Manolića.
Pripremio Žarko Ivković
(Sutra: Odlazak Bobana i ponoćni razgovor s Tuđmanom)
Memoari šefa diplomacije: Jedna od najvažnijih knjiga o stvaranju Hrvatske
Iz tiska izlazi jedna od najvažnijih knjiga o stvaranju i obrani Republike Hrvatske! Riječ je o “Diplomatskoj oluji” Mate Granića, jednoga od najbližih suradnika predsjednika Franje Tuđmana, koja će se u izdanju Večernjeg lista na kioscima i u knjižarama naći 25. travnja 2019. godine. U njoj su opisani ključni događaji koji su doveli do međunarodnog priznanja Hrvatske, uloga glavnih aktera, nepoznati detalji diplomatskih aktivnosti za zaustavljanje rata u BiH, stvaranje uvjeta za oslobodilačke operacije, ali i pokušaji međunarodne zajednice da zaustavi Oluju. U knjizi Granić prvi put otkriva da je predsjednik Tuđman razmišljao o ostavci, opisuje manje poznate detalje o Izetbegovićevoj ponudi za podjelu Bosne, kako su Holbrooke i Christopher spriječili HV da oslobodi Banju Luku, kako su izgledali pregovori u Daytonu, zašto se odustalo od zamjene teritorija oko Prevlake, kako je zaustavljen plan HV-a da Podunavlje reintegrira vojnim putem.