Dugo sanjani san polako se počeo pretakati u stvarnost prije nekoliko dana kada smo u ranim jutarnjim satima iz hotela krenuli našim autobusom u Petru, napušteni grad na području današnjeg Jordana. Dok smo se vozili autobusom, vodič nam je pokazivao prstom brdo gdje se nalazi jedno od najvrjednijih kulturnih dobara baštine čovječanstva.
Starost i podrijetlo
Karta, koja košta 50 jordanskih dinara, oko 70 eura, izgledala nam je pomalo skupa, ali tu smo i povratka nema. Autobus staje, a mi nastavljamo dalje pješačiti. Nude nam i prijevoz konjem, ali samo oko 400 metara. To je uključeno u cijenu karte, ali, kako biste na leđima konja prešli prašnjavi put, trebate vodiču konja dati nešto.
Kada sam mu dao 10 eura, učinilo mu se malo, dodao sam još dva dolara, nešto je promrmljao, ali sam se našao na sedlu, bolje reći, prebačenom pokrivaču preko konjskih leđa. Ne znam kolika je u tom trenutku bila temperatura, ali prolio sam litre znoja, oko mene su zujale muhe, a prašina se dizala u nebo. Ide naša mala ekipa sastavljena od nas nekoliko iz BiH, a sve u organizaciji turističke agencije G-tour Međugorje. Svi smo uzbuđeni, uskoro ćemo svojim očima vidjeti ono o čemu smo dugo sanjali.
Vodič nam objašnjava kako je Petra, u prijevodu stijena, bila u vrijeme antike glavni grad Nabatejaca. Poznata je upravo po svojim helenističkim građevinama uklesanim u stijene, ali i vodovodnom sustavu koji je otkriven Zapadu tek 1812. Godine 1985. upisana je na UNESCO-ov popis kulturne svjetske baštine. Kaže kako je imala 40 tisuća stanovnika, a nakon rimskog osvajanja i potresa u 4. stoljeću te arapskog osvajanja u 7. stoljeću, Petra je raseljena.
Pred nama se odjednom pojavljuju nevjerojatni prizori, učinilo mi se da sanjam. Među strmim stjenovitim zidovima okolnih bregova koračali samo uskom stazom i stjenovitim klancem oko 1,5 km, a stijene između kojih se provlači dosežu visinu od oko 200 metara, dok su na pojedinim mjestima široke samo 2 metra. Duž jednog stjenovitoga zida klanca uklesan je žlijeb pokriven kamenim pločama kojim su dovodili u Petru vodu iz jednog brdskog potoka. Tako sakriven usred dramatičnih stijena u Wadi Musau u Jordanu nalazi se drevni grad Petra. Ta UNESCO-ova svjetska kulturna baština 2007. godine proglašena je jednim od novih sedam svjetskih čuda.
Putujemo tako dugo, dugo i ne možemo se načuditi prizorima koji svakim korakom postaju sve zanimljiviji. Odjednom nam naš vodič Ibrahim kaže: “Okrenite se i idite natrag te ćete vidjeti nezapamćene prizore”. Slušamo ga i idemo natraške. Dok neki izmišljaju kako vide neke prizore, Ibrahim nam kaže: “Evo onoga zbog čega smo došli”. Okrećemo se naprijed i zastaje nam dah.
Pred nama je Riznica.
Naime, u središtu pozornosti svih koji posjećuju Petru jest njezin zaštitni znak, najčešće snimana građevina, grobnica poznata kao Faraonska riznica, odnosno riznica Khazne al-Firaun, građevina na koju se otvara pogled pri izlasku iz uskog prilaznoga klanca koji vodi do grada. Postoje neke naznake da je grobnica mjesto zadnjeg počivališta nabatejskog kralja pod imenom Aretas III. i u tom smislu ne treba čuditi što je u svakom pogledu izdvojena, jedinstvena i ostavlja snažan dojam na putnika kad se nađe na kraju puta kroz prilaz Petri. Izraz “građevina” i nije najtočniji jer se kod očuvanih objekata u Petri ne radi o građenim spomenicima, nego o objektima koji su uklesani u žive stijene. Beduini su je nazivali Faraonska riznica iako je zapravo riječ o jednoj od mnogih u stijenu uklesanih grobnica. Nije dokazano kad je rađena. Neki znanstvenici smatraju kako je rađena u 1. stoljeću prije Krista, dok drugi vjeruju da je iz 2. stoljeća nove ere, iz vremena cara Hadrijana.
Najveća jordanska atrakcija
Na putu od ulaska u kotlinu prema središtu Petre, s lijeve strane nalazi se dosta dobro očuvan amfiteatar iz 1. stoljeća. I on je, kao i druge građevine, isklesan iz stijene. Ima 33 reda sjedala i primao je 4 do 5 tisuća posjetitelja.
Vodič nam objašnjava kako se u tom rimskom kazalištu nisu izvodile borbe gladijatora nasmrt, nego su se priređivale isključivo umjetničke predstave.
Putem nas zaustavljaju nudeći nam na prodaju i stari metalni novac, za koji tvrde kako je star stotine godina. Iskreno, sumnjam u to, ali kada se, nakon cjenkanja, nagodiš za četiri puta nižu cijenu, onda ti i nije mrsko “pazariti”. Na izlasku s područja nekadašnjeg grada nalazi se možda najljepši spomenik ove izgubljene kulture - El-Deir. U prijevodu to ime znači “samostan”. Vjerojatno zato što su u srednjem vijeku tu boravili redovnici. Nije skriven, leži visoko na brijegu i impresivan je ne samo zbog svoje veličine.
Zbog svog jednostavnog, ali monumentalnoga stila, Ed-Deir se smatra jednim od vrhunaca nabatejske kulture.
Vodič nam govori i o arheološkim iskopinama ukradenima odavde, koje se danas nalaze po muzejima u svijetu. A ovdje je sniman i jedan od nastavaka filmova o Indiani Jonesu s Harrisonom Fordom.
Neki su u povratku uzimali prijevozno sredstvo jer po nesnosnoj žegi šetnje natrag na plus 40 stupnjeva iscrpljeni organizam već teško podnosi. Možete birati između konja, deve ili kočija, ali treba i to platiti.
Danas se Petra smatra jednom od najvećih znamenitosti Bliskog istoka i najveća je turistička atrakcija Jordana.
Godine 2007. odabrana je i kao jedno od “novih” sedam svjetskih čuda.
Petra se nalazi na pola puta od zaljeva Akaba prema Mrtvom moru na visini od 800 pa do 1350 metara iznad razine mora u širokoj kotlini u brdskom području Edoma. Zahvaljujući strateški povoljnom položaju na raskrižju više karavanskih putova koji su spajali Egipat sa Sirijom i južnu Arabiju sa Sredozemljem, grad je u razdoblju od 5. stoljeća pr. Kr. pa do 3. stoljeća naše ere bio vrlo važno trgovačko središte.
Petra je osobito kontrolirala raskrižje na putu tamjana. Taj prastari trgovački put vodio je od Jemena duž zapadne obale Arabije, a kod Petre se račvao na sjeverozapadni odvojak prema Gazi i drugi koji je smjerom prema sjeveroistoku išao do Damaska. Žurimo, sutra nam treba ići preko rijeke Jordana u Izrael.