Kako izgleda jedan radni dan osobnog trenera? Zašto bi se svi željeli mijenjati sa mnom za radno mjesto? Ili možda ne bi?
Radno mjesto: Teretana (neš’ ti radnog mjesta)
Dress code: Kako ti se hoće!!
Šef koji te ugnjetava: NEPOSTOJEĆI! Jer si privatnik i sam si svoj šef…
Klijenti: Za poželjeti! Pogotovo ako si muški trener i imaš sve mlade utegnute klijentice s kojima ti je vrijeme ugodno, a ne radno! Naravno, vrijedi i obrnuto….
Slobodno vrijeme: Pa što će ti slobodno vrijeme?! Ti ionako radiš u gymu pa usput si malo i otreniraš, a kad dođeš doma – PS4 (ili nova petica) već čeka spreman!
Prihodi: Više ni sam Bog ne zna gdje ćeš s parama; jer svi nešto vježbaju i svi imaju osobne trenere! Dakle, kad god dođem u teretanu, nijedna sprava nije slobodna, a zauzeti traku za trčanje jednako je dobivanju Eurojackpota! Stoga, ako je teretana puna, to znači da su i svi osobni treneri “puni ko’ brod” – čista logika, zar ne?
Razina znanja/edukacije: Apsolutno nebitno! OK, jesi li završio fakultet ili neki fitness tečaj od šest mjeseci; to ti je sve isto! Pa zar je takva nauka nekome pokazati kako se izvodi čučanj ili nožna ekstenzija?! Na YouTubeu ima hrpa savjeta (i ful kul trenera bez majice koji ti sve lijepo objasne) i videa kako se što radi. Ako i zaboraviš koju vježbu, baciš pogled na YouTube i sve super! Vama trenerima je ionako dopušteno buljiti u mobitel za vrijeme treninga s klijentima, tako ti je da YouTube sveučilište uvijek nadohvat ruke….
Ostale (manje formalne) blagodati zanimanja osobnog trenera: svi te žele sponzorirati jer izgledaš super (a kako i ne bi kad cijeli dan visiš u teretani; pa i ja bih tako izgledao na tvom mjestu!) i jedva čekaju da im baš ti izreklamiraš proizvod (PS. Jer, kad otvorim Instagram, treneri uvijek reklamiraju nešto). Svi te vole i svima si kul; kako i ne bi kada ti je zanimanje stress free i tko tebe može naljutiti?! Klijenti su uvijek zadovoljni jer čak i ako ne ostvare željeni rezultat, krivicu uvijek možeš svaliti na njih same i prehranu koje se ne pridržavaju. A uvijek zaribaju nešto s prehranom, to je jednostavno tako! Kada hoćeš zadiviti ekipu svojim znanjem (sjetite se You Tube sveučilišta), bubneš dva-tri izraza koja ne razumiješ ni ti sam (tipa: Krebsov ciklus, sarkoplazmatska hipertrofija itd.) i odjednom svi tvoji argumenti imaju smisla; čak i ako pričamo o sasvim drugim temama…. U redu je da se ponekad (ili možda malo više “ponekad”) izdereš na klijente jer nešto ne mogu/ne znaju; odnosno tebi je to dopušteno jer je to jednostavno tvoj način izražavanja… ustvari vama osobnim trenerima se tolerira sve što ima i nema smisla jer, eto, to je takvo zanimanje; pa tko voli, nek’ izvoli!
E da, vama trenerima je u opisu posla biti marketing-zvijezda Instagrama, Facebooka, YouTubea pa je sasvim opravdano da ste na društvenim mrežama za vrijeme treninga s klijentima. Za razliku od, npr., tete na šalteru u banci, kad ste nju vidjeli da lista FB i broji vaš novac?
Jesam li nešto zaboravio?
OK, A JE L’ MOGU SADA JA PROBATI OPISATI KAKO ZAISTA IZGLEDA JEDAN MOJ RADNI DAN?
Budući da mi prvi trening kreće od šest ujutro, moj dan započinje ujutro oko 4.45. Generalno imam oko sat vremena da odradim jutarnju rutinu prije nego što krenem na posao i posvetim se klijentima i unapređenju njihova zdravstvenog statusa. Obično se treninzi odvijaju u jutarnjim (6-11 sati) te popodnevnim terminima (17-21 sat), tako da je i moje radno vrijeme dvokratno. To ima svoje prednosti, ali i mane jer, npr., vrijeme koje drugima služi za odmor i predah od radnih obveza (popodne/navečer), meni je radno vrijeme koje ne provodim s obitelji ili prijateljima, već na radnom mjestu.
Što se tiče klijenata i njihovih ciljeva, to je zbilja šaroliko društvo. S obzirom na svoje znanje, iskustvo te formalno obrazovanje/dodatne edukacije, imam “sreće” pa radim i s osobama koje treniraju primarno radi zdravlja (gospodin s amputiranom nogom, klijent na rehabilitacijskom procesu nakon puknuća Ahilove tetive….), ali i sa sportašima te rekreativcima koji imaju generalne fitness-ciljeve (npr. redukcija potkožnog masnog tkiva, povećanje mišićne mase itd.). Ovdje ne govorimo o “težim” ili “lakšim” klijentima jer razina posvećenosti procesu te priprema za njega oduzme gotovo jednako vremena u jednom i u drugom slučaju, razlikuju se samo modaliteti rada.
Zanimljiva činjenica jest moment da svi koji se ne bave ovim poslom moju struku doživljavaju vrlo jednostavnom, a nikada se ne pitaju kolika je količina posla iza scene.
ŠTO TO KONKRETNO ZNAČI?
Pa zar vi zaista mislite da ozbiljan/profesionalan trener dođe na trening i kaže: “Hmmmmmmm... Danas bismo mogli raditi “to i to”, čisto zato što smo prošli put radili “ono i ono”?! Metoda “prst na čelo” je davno, davno nestala iz prakse ozbiljnih i profesionalnih trenera, što znači da ja doslovno sve treninge moram napisati u svoje “slobodno vrijeme”, a nakon što odradim neki trening, taj trening trebam revidirati te upisati promjene koje su se dogodile kako bih mogao bolje kontrolirati sljedeći trening (npr. ja sam zamislio da radimo iskorake u hodu, ali zbog boli u koljenu morali smo preskočiti tu vježbu te sam dao neku zamjensku kako bi probao opteretiti istu muskulaturu, ali vježbom koja ne izaziva bol).
Generalno računajte da dnevno provedem barem sat i pol na laptopu kako bih prepravio odrađene treninge te pripremio nove treninge za sljedeće susrete s tim klijentima. Ako tu još dodate i vrijeme provedeno na društvenim mrežama (koje su današnji glavni alat promocije trenera), tj. kreiranje nekog smislenog i edukativnog sadržaja (a ne slikanje guzice, bicepsa i salate) te čitanje novijih publikacija ili neke knjige vezane uz struku, vrlo brzo ćete shvatiti da sam ja u stvari “na poslu” cijeli dan, tj. slobodno vrijeme i nije baš tako slobodno kao što se to čini na prvu. Naravno, takav pristup klijentima i poslu čini razliku te moji klijenti tu razliku doslovno i osjete u poboljšanju svog životnog standarda kroz unapređenje zdravlja i kvalitete života. Zato volim reći kako je posao trenera zvanje, a ne posao. Svi oni koji se ozbiljno bave ovim poslom to doslovno žive tijelom i duhom, stoga je istina da ovo nije posao, već strast pretočena u kretanje/zdravlje. Potonje vrijedi za ozbiljne trenere/kineziologe koji razumiju da su im njihovi klijenti povjerili ono najvrednije – njihovo zdravlje! U ovu kategoriju ne spadaju “Instagram treneri” koji slikaju bicepse, tetovaže i ručak jer takvi žive za klijentov novac, a ne za njegovo zdravlje! Iskreno, takve trenere nije teško skužiti, dovoljno je posjetiti neku od njihovih društvenih mreža te prolistati sadržaj koji dijele. Ako taj sadržaj nije edukativan, profesionalan i znanstveno potkrijepljen, budite sigurni da će vam i treninzi s dotičnim/dotičnom tako izgledati, jer jabuka ne pada daleko od stabla.
I DA…. JE L’ OSOBNI TRENERI TRENIRAJU ZA SEBE?
O da; uz sve nabrojeno, ubacite još i četiri do pet puta tjedno moje osobne treninge pa ćete približno dobiti dojam kako se brzo potroši dan.
Ali znate što? Vrijedi!
Vrijedi svaka uložena minuta u pisanje, planiranje ili provođenje treninga jer na kraju znam da svojim znanjem i iskustvom pomažem nekome da se osjeća bolje, da živi bez boli i da unapređujem nečiju kvalitetu života! I upravo zato moj posao nije zanimanje, već zvanje kojim dugoročno mijenjam nečiji život nabolje, a to nema cijenu!