Izdavačka kuća MoonJune Records (ime potječe od skladbe “Moon in June” Soft Machinea) sa sjedištem u New Yorku promovira inovativnu glazbu iz svih dijelova svijeta. Na čelu te kuće nalazi se Leonardo Pavković, rođeni Jajčanin i jedna, po svemu sudeći, osebujna ličnost kojoj je glazba život i koja živi od glazbe. Pavković je, zahvaljujući glazbi, obišao cijeli svijet, a i danas je zbog nje stalno u pokretu.
Na Sveučilištu u Bariju diplomirao je portugalski jezik i književnost te brazilsku književnost. Proveo je više od pola godine u Angoli, São Toméu i Príncipeu radeći na magistarskom radu vezanom za afro-portugalsku povijest i književnost. Danas živi i radi u New Yorku. Nakon što smo uradili ovaj intervju krenuo je na turneju po Kini, a često ga poslovni i privatni razlozi odvedu u Japan i Indoneziju. Povod za ovaj ekskluzivni intervju bio je njegov posjet Bosni i Hercegovini i rodnom Jajcu, gdje se vratio nakon 30 godina, i to s Word Peace Bendom.
Gospodine Pavkoviću, nedavno ste boravili u svom rodnom Jajcu. Budući da je ovo bio vaš prvi posjet rodnom kraju nakon više od 30 godina, zanima nas kako vas se dojmio boravak među “svojima” i šetnja stazama svoga djetinjstva?
To je za mene bio emotivan posjet, vratiti se u rodni grad koji sam zauvijek napustio 1980. i u koji sam rijetko dolazio u osamdesetima, a posljednji put svega na jedan dan prije 30 godina. Htio sam se vratiti ne kao običan posjetitelj, nego u društvu svoji međunarodnih prijatelja i da bude povezano time čime se bavim, odnosno glazbom. Osjećam se kao svjetski čovjek, bio sam u gotovo 80 država u svijetu, imam svugdje prijatelje. I, eto, poklopilo se da se vratim u rodni kraj u društvu mojih bliskih prijatelja, Dwiki Dharmawane iz Indonezije, Asafa Sirkisa iz Izraela, koji živi u Engleskoj, Kamala Musallama iz Jordana, koji živi u Dubaiju, i Borisa Savoldellija iz Italije, kao i mog najboljeg “švedskog” prijatelja i rođenog Jajčanina, kojeg znam gotovo 50 godina - Borislava “Krese” Kresojevića. To je uistinu bio poseban osjećaj jer ti su prijatelji došli svirati u jajačkom Domu kulture. To je bio naš i moj dar mome rodnom gradu. Okupilo se dosta ljudi koje sam poznavao, s kojima sam išao u školu. Moji bivši susjedi i oni s kojima sam se družio napustili su Jajce davno, neki prije mene, mnogi poslije mene, s nekima sam i dalje u kontaktu. Ali drago mi je bilo što sam se, naročito prije i poslije koncerta, sreo na ulici ili u lokalnom restoranu s mnogim osobama koje su mi bile drage i koje nisam vidio tolike godine . Sve je bilo odlično, tako da sam se vratio u moj voljeni New York, s osmjehom u duši. Nisam imao mnogo lijepih sjećanja iz djetinjstva u Jajcu, ali razbio se taj led i jako sam sretan te jedva čekam opet doći.
Za tu prigodu ste, uz pomoć vašeg prijatelja, vrsnog glazbenika iz Indonezije Dwiki Dharmawana, Jajčanima i njihovim gostima priredili i koncertnu poslasticu. Prema novinskim izvješćima, dvorana Doma kulture bila je ispunjena emocijama?
Da, to je baš tako bilo. Razgovarajući s Kresom, došli smo na ideju da od svih glazbenika s kojima radim ne bi bilo boljeg izbora ni da sam birao, nego da to bude baš on. To nije bilo ni planirano ni namjerno napravljeno, iako je bilo povezano sa Sarajevskim jazz festivalom za koji je Dwiki
Dharmawan dobio pozivnicu za nastup ove godine. U cijelu priču uključili su se Veleposlanstvo Indonezije u BiH te državni sponzori iz Indonezije koji su također pomogli. I kad smo Dwiki i ja razmišljali koje glazbenike izabrati za ove koncerte, izabrali smo trojicu koja su s njim ranije svirala, pa je ispalo tako da imamo i novi bend s kojim ćemo raditi u budućnosti. I tako su ti divni ljudi, prijatelji i vrhunski glazbenici bili ne samo u Sarajevu nego su došli i u Jajce. Sve je ispalo kao u nekoj čaroliji, koja me, uvijek prati, kao neka moja muza.
Sudjelovali ste i na 23. sarajevskom jazz festivalu u Sarajevu, koji slovi, usudio bih se reći, za jedinu od rijetkih kulturnih svijetlih točaka uspostavljenih nakon rata u BiH. Koliko ste upoznati s ovim jazz Festivalom i njegovim značajem?
Znam o Festivalu od samog početka, iako nisam imao pojma tko to promovira i tko su ljudi koji stoje iza tog Festivala. Doznao sam da je to Edin Zubčević koji je to hrabro pokrenuo odmah nakon rata, s nevjerojatnom energijom i izborom vrhunskih glazbenika, ne prateći nikakve modne trendove i ne slijedeći ikakvu glazbenu politiku nego birajući i pozivajući glazbenike koje on cijeni, voli i prati. To je ljubav prema onome čime se bavi, a i ja sam takav. Upoznali smo se nakon godina dopisivanja i obećao sam mu da ću doći uskoro u BiH te da to mora biti za vrijeme njegova festivala. Godinama smo pokušavali dogovoriti dolazak Allana Holdswortha u Sarajevo, a Allan, koji se cijeni kao jedan od najvećih gitarskih inovatora svih vremena, i kojem sam bio menadžer od 2005. sve do njegove smrti 2017. godine, a Edinu je uvijek bio jedan od najomiljenijih glazbenika, nije mogao doći na turneju u Europu u tom istom razdoblju. Potom je imao neke osobne i zdravstvene probleme te je, nažalost, preminuo, tako da se to nije ostvarilo. Čekao sam novu priliku i ove godine došao sam s glazbenikom s kojim radim i koji je u mojoj izdavačkoj kući. Jazz Fest Sarajevo ima veliku reputaciju ne samo u Europi nego i u cijelom svijetu zbog hrabrog, izazovnog, kreativnog, avanturističkog i umjetničkog programa, predstavljajući domaćoj publici vrlo inspirativnu, vrhunsku i nekompromitiranu glazbu. I da to čini ne uvijek pod najpovoljnijim financijskim i političkim okolnostima.
Što za vas predstavlja glazba?
Glazba je dio mene, to mi je bio hobi i time se bavim, radim to što volim i volim to što radim. Zahvaljujući glazbi upoznao sam cijeli svijet i nevjerojatne ljude po cijelom svijetu. Ja volim glazbu, od toga živim gotovo dva desetljeća, glazba je dio mene više od četiriju desetljeća.
Vaša izdavačka kuća MoonJune Records surađuje s brojim velikim imenima iz svijeta jazza, fusiona, rocka, svjetske glazbe... Laički gledano, vaš rad mogli bismo usporediti s onim Petera Gabriela i njegova Real Worlda. Obojica imate veliki značaj jer svijetu otkrivate nove sfere u svjetskoj glazbi?
Ne bih se usporedio s njima jer to što oni rade, drukčije je od onoga što ja radim, iako ima i nekih sličnosti. Meni je više uzor Mafred Eicher iz legendarne njemačke izdavačke kuće ECM. Ali i Real World i ECM su organizacije s pravom logistikom i osobljem. Za razliku od njih, ja sam pojedinac, nitko iza mene ne stoji, ne radi, niti ja radim za ikoga. MoonJune Records je prodajna i izdavačka kuća te se hrabro nosim u ovom ne baš prijateljskom glazbenom okruženju. To je moja ljubav, volim pomoći prijateljima s raznih strana svijeta, ne živim od toga niti se može od toga živjeti. Da nisam te glazbenike promovirao i afirmirao, možda nitko o njima ne bi ni znao ništa jer su po šarenom, dalekom svijetu razbacani od Indonezije, Španjolske, Srbije, Švicarske, Izraela, Brazila, Japana, Kanade, Poljske, Engleske, Belgije, Italije, Njemačke, pa čak i SAD-a. Tu je svega nekoliko poznatih imena, kao što su Tony Levin’s Stick Men i Soft Machine, i moglo bi se reći da je to jedino od čega imam financijske koristi jer to su svjetska imena i stalno sviraju uživo.
Koju glazbu preferirate, bez koje ne možete zamisliti jedan svoj dan?
Volim raznu glazbu. Moji interesi su eklektični i raznovrsni. Ne radi se o glazbenim žanrovima. Najviše volim raditi onu glazbu koju volim, bez obzira o kojoj se vrsti glazbe radilo. Ne postoje preferencije. U mojoj kolekciji nalazi se 15 tisuća albuma, što formata CD-a što u digitalnom formatu. Ja ne slušam Spotify jer uvijek mogu naći ono što mi se baš u tom trenutku sviđa da poslušam. Ali slušam i dosta onoga čime se bavim, tako da mi to oduzima vremena, ali to je izvanredno oduzimaje vremena jer je glazba mojih prijatelja, mojih izvođača, i to volim. Ne postoji najdraži ili najbolji album, kao ni najdraži ili najbolji glazbenik ili bend. Imam ih na stotine.
Spomenuli smo da ste u Bosnu i Hercegovinu došli s vašim prijateljem glazbenikom Dwiki Dharmawanom i šarolikim društvom skupljenim sa svih strana svijeta. Što nam možete reći o njima, posebice o Dwikiju, ali i Indoneziji koja ima bogatu jazz i fusion/prog scenu. Otkuda seže vaše zanimanje za Indoneziju?
Sve njih znam godinama i dragi su mi prijatelji, dosta radimo zajedno. To je zanimljiva klapa: Dwiki je musliman iz Indonezije, Asaf je Židov iz Izraela koji živi u Londonu, Kamal je arapski kršćanin, Boris je ateist, a ja nisam ni to jer sam nadišao i ateizam. Ali prijateljstvo nas veže, a i naše kulturne, duhovne i geografske raznolikosti su ono što nas približava. Jer da ljudi u cijelom svijetu više misle na kulturu, glazbu, pa da sjednu za stol pojesti nešto zajedno, podijele hranu, i razgovaraju o svemu i svačemu, otvoreno i srdačno, svijet bi bio mnogo bolji. Zato smo i nazvali ovu grupu World Peace Band. Mi volimo mir, volimo glazbu, putovanja, kvalitetnu hranu i druženje. Indonezija je nešto posebno za mene. Posjetio sam je točno 30 puta otkako sam prvi put otišao tamo na desetak dana 2003. godine. To je dugačka priča. Mene je taj dio svijeta uvijek zanimao. Išao sam poslovno za Japan u kolovozu 2003. godine, a obitelj mi je bila u Brazilu u posjetu (Leonardova supruga je Brazilka, op. a.). Imao sam nekoliko tjedana slobodnog vremena pred japansku turneju benda Soft Works (Soft Machine s Allan Holdsworthom) te odlučih otići u Indoneziju, Singapur i Maleziju. Poznavao sam neke ljude iz svih triju država i odlično sam se proveo, tako da sam odmah zavolio Indoneziju. To je zemlja toplih i veselih ljudi, predivne ljepote i bogate kulturne baštine te vrhunske nekomercijalne glazbe. Što se tiče indonezijske scene, ona postoji od kraja šezdesetih godina.
A možete li nam dočarati kakav je osjećaj biti producent ili menadžer takvim glazbenicima? Kakvi su Allan Holdsworth, Tony Levin, članovi Soft Machinea, Nektara, Scott Henderson i mnogi drugi.
E, to je posao od kojeg živim. Nekima od tih glazbenika sam menadžer i agent, a nekima sam samo ekskluzivni agent za određene kontinente. Specijalizirao sam se za turneje u Japanu, Aziji i Latinskoj Americi. Te dijelove svijeta znam kao vlastiti džep, pa me traže i oni s kojima obično ne radim. U Japanu sam bio 51 put i odradio više od 70 turneja u toj drugoj po veličini glazbenoj sili svijeta, odmah iza SAD-a, gdje ima prostora za sve vrste glazbe pa i one s kojom se i ja bavim. Nisam tipičan menadžer jer sam ja s tim ljudima više kao prijatelj, suradnik, poslovni partner. Glazbenici su kao i svi ostali ljudi, ali su osjećajniji i mnogi žive u nekom svom svijetu. Blisko raditi s nekima od njih je izazovno i uistinu zanimljivo.
Koja izdanja najbolje reprezentiraju duh MoonJunea i s kojima se najviše ponosite?
Sva izdanja volim, a predložio bih dvije dvostruke kompilacije koje se mogu preuzeti za najbolju cijenu na svijetu: Besplatno! To su: The Invitation to MoonJune Records, Volume 1 https://moonjunerecords.bandcamp.com/album/the-invitation-to-moonjune-records-vol-01-free-sampler The Invitation to MoonJune Records, Volume 2 https://moonjunerecords.bandcamp.com/album/the-invitation-to-moonjune-records-vol-02-free-sampler
Tu ćete pronaći četiri i pol sata vrhunske glazbe.
Jeste li, barem što se tiče glazbe, ostvarili svoj san ili vaša misija seže i dalje u široka glazbena prostranstva?
Moj san nije ostvaren jer ja i dalje sanjam, meni se san ne završava, on je stalna konstanta, i to me prati. Meni su inače prostranstva bilo koje vrste široka, tako da plivam, ili veslam, ili letim u prostorima u kojima se dobro snalazim.
Koliko poznajete domaću glazbenu scenu i postoji li neki glazbenik s ovih naših prostora kojega cijenite i s kojim biste voljeli surađivati?
Nisam jugonostalgičar jer ja ne živim na tim prostorima gotovo četiri desetljeća, ali sam i dalje vezan za staru Jugoslaviju, pa na to “domaće” gledam kao sve što je u tim prostorima stare domovine koja je otišla zauvijek. Ima mnogo odličnih glazbenika, s nekima od njih i surađujem, neke poznajem, a neke pratim. Dva imena prije svih: klavijaturist Vasil Hadžimanov iz Beograda i gitarist Dušan Jevtović iz Barcelone. On je rođeni Kragujevčanin koji živi u Kataloniji već 20 godina. Što se tiče mog ukusa i glazbenog obrazovanja, ta dvojica, koja često surađuju, možda su najtalentiraniji glazbenici s prostora bivše države. Izdao sam nekoliko albuma od obaju majstora, a jedan su čak i zajedno uradili, Jevtovićev album “No Answer’, s Vasilom i s Asaf Sirkisom koji je bio sada u Jajcu s Dwikijem. Osim njih, pratim srpskog basista Uroša Spasojevića iz Valjeva, bosanskog bubnjara i skladatelja Srđana Ivanovića koji živi u Parizu, hrvatskog pijanista Matiju Dedića te mnoge druge, a volim i dvojicu modernih pjevača sevdaha - Damira Imamovića i posebice Božu Vreću.
S obzirom na tehnološki napredak, kako vidite budućnost diskografije? Imali smo vinyl-ploče, singlice, kasete, CD-ove, mp3 usb-ove, iTunesi... Kako će se u budućnosti glazba objavljivati i kupovati. Što predviđate?
Nešto će opet biti, važno je da ima glazbe, posebice kvalitetne glazbe. Mora se nešto dogoditi jer uvijek se nešto događa u napretku čovječanstva.
I za kraj jedno osobno pitanje od vašem djedu Juri i njegovu utjecaju na vas. Kakve vas uspomene vežu za njega?
Za moj 14. rođendan djed Jure i baka Roksanda kupili su mi Veliki atlas svijeta, jednu debelu knjižurinu tešku nekoliko kilograma. Djed nije bio neki veliki putnik, čak nikada nije otputovao u Italiju gdje mi je majka živjela od 1971. godine. Volio je putovati samo oko i blizu Jajca, prodavajući lutriju, po dernecima u Krajini i središnjoj Bosni, tri - četiri puta tjedno. Ali nije volio velika putovanja. Međutim, uvijek mi je govorio o dalekom svijetu, njega je međunarodna politika jako zanimala, slušao je vijesti na radiju i televiziji, posebice na radiju. Sjećam se, kada sam bio mali, pred spavanje mi je pričao o američkim astronautima koji su sletjeli na Mjesec, pa je volio navoditi imena svjetskih državnika, bez obzira jesu li mu se sviđali ili ne. Volio je ta imena: Car Haile Selassie, Fidel Castro, Jawaharlal Nehru, Ulof Palme, Jomo Kenyatta, Salvador Allende, Mao Tse Tung, Sukarno i mnoge druge. Imao je brata kojega nije vidio od 1929. godine, koji je emigrirao u Urugvaj, pa smo svaka dva - tri mjeseca primali omotnicu s mnogo šarenih markica iz Montevidea, glavnoga grada Urugvaja, od strica Joze, koji se zvao Jose Pavkovic. To je bio doživljaj. Djed Jure čitao je svako pismo nekoliko puta, a ja sam gutao svaku njegovu riječ. Moj djed i moja baka imali su tri kćeri, a prvi sin umro im je na porođaju, još prije nego što se moja majka, najstarija od triju kćeri, rodila. Mene su moj djed i moja baka usvojili i odrastao sam s njima, pa sam im i bio kao sin, a ne samo unuk, i dobro su me pazili, na njihov osobit način. Moj djed je uvijek govorio stricu Jozi o meni, i stric Jozo me je htio upoznati, a ja govorio djedu da želim jednog dana otputovati za Urugvaj kako bih i njega mogao povesti sa sobom.
Gledao sam u tom atlasu kartu Južne Amerike, i studirao svaki milimetar te male države, htio naučiti španjolski jezik. Ta mi se želja nikada nije ostvarila jer je stric Jozo umro sredinom osamdesetih godina. Bio sam tri puta u posljednjih nekoliko godina u Urugvaju i sjećao se tih dana iz djetinjstva. Moj stric se nikada nije ženio, ali je živio s jednom razvedenom ženom i njezinom djecom te mislim da je imao izvanbračnoga sina. Nisam još uspio doznati više o njemu, ali budući da imam dosta poznanika i prijatelja u Urugvaju, pokušat ću pronaći više podataka o njemu. Tako je taj atlas puno utjecao na moje snove, gledao sam sve te države gdje su ti svjetski državnici živjeli te otkrivao nova prostranstva preko kartografije i sanjao o tome da proputujem cijeli svijet.
I govorio sam djedu da želim upoznati cijeli svijet, a on mi je odgovarao: “I treba, svijet je veliki i ti tamo trebaš ići. Uvijek mu je bilo drago kada sam putovao za Italiju posjetiti moju majku, očuha i polusestru, posebice kada sam se počeo osamostaljivati kada sam imao 14 godina. Djed Jure bio je ponosan na mene što sam išao sam autobusom za Dubrovnik pa brodom iz Dubrovnika do Barija preko Jadrana. Da, tetak Slavko Jelica (iz Jajca) i poznanici u Dubrovniku pomogli su mi da idem autobusom i trajektom, ali ja sam putovao sam. Imam mnogo sjećanja na djeda Juru, ali Veliki atlas svijeta jedno je od mnogih. A Indonezija, baš u sredini knjige, gledala me je stalno. Imao sam 14 godina kada sam se otisnuo sa svoje obale u svijet.