“Kišni čovjek”, kako su ga prozvali mediji u Hrvatskoj, mogao bi biti podrijetlom iz BiH. Naime, prije nekoliko dana je Hrvatsku, ali i regiju potresla priča o čovjeku pedesetih godina koji nema ime, prezime, adresu, matični broj, niti bilo što drugo što bi upućivalo na to tko je on i odakle je došao. Posljednjih 36 godina živi u Psihijatrijskoj bolnici na otoku Rabu koja mu je jedini dom, a medicinsko osoblje u njoj jedina obitelj koju poznaje. U Psihijatrijsku bolnicu Rab početkom ljeta stigao je dopis Ministarstva zdravlja da od 1. srpnja toj ustanovi više ne mogu podmirivati troškove boravka N. N. pacijenta, s obzirom na to da nema zdravstvenog osiguranja.
Pokrenuta potraga
Bolnici je naloženo da se obrati Centru za socijalnu skrb u Drnišu koji bi za tu osobu, pronađenu na njihovu području, trebao pronaći žurni privremeni smještaj, no oni su im odgovorili da to ne mogu učiniti, s obzirom na to da N. N. nema identitet. Nakon što je loptica prebačena na Ministarstvo socijalne politike i mladih, u priču se uključuje i MUP od kojeg je zatraženo utvrditi identitet N. N. muškarca. U Psihijatrijsku bolnicu Rab tada dolaze policajci, fotografiraju pacijenta bez identiteta, uzimaju njegove otiske i mjere te ponovno počinje potraga koja punih 36 godina nije urodila plodom. Priča počinje krajem kolovoza 1980. kada je na području Drniša pronađen mladić koji je lutao bez dokumenata, procijenjene dobi između 16 i 18 godina. Bio je dezorijentiran i nije znao govoriti, s teškom mentalnom retardacijom. Prihvatna stanica Centra za socijalni rad Drniš 25. kolovoza 1980. smjestila ga je u splitsku Kliniku za psihijatriju, odakle je 9. rujna prebačen u Psihijatrijsku bolnicu na Rab. Policija je još te 1980. “češljala” područje Drniša i okolice, kao i susjedne BiH, pokušavajući utvrditi tko je pronađeni mladić, ali to joj nije pošlo za rukom. Moguće je da su ga na cesti ostavili roditelji ili rodbina, moguće je i da je sam otišao od kuće, ali ga nitko od bližnjih nije tražio. Uz medicinsko osoblje bolnice na Rabu ovaj čovjek je naučio izgovarati nekoliko riječi koje, doduše, teško artikulira, ali ga oni koji ga poznaju mogu razumjeti. Ima svoje dnevne rutine, male stvari u kojima uživa, ima čak i ime koje su mu nadjenuli u bolnici. “Jedan naš pacijent s područja Drniša svojedobno je tvrdio da zna tko je to, da je riječ o osobi koja se zove Perica Matas. Krenulo se u potragu, pretraživalo se matične knjige rođenih, ali uspostavilo se da informacija nije točna. Međutim, ime Perica je ostalo i on se danas odaziva na njega. Bilo je još takvih dojava kasnije. Jedan pacijent tvrdio je, recimo, da mu je ime Pere Karin. Sve se provjeravalo, ali svi tragovi bili su pogrešni”, priča Helena Grubišić, socijalna radnica u Psihijatrijskoj bolnici Rab. Nakon što su mediji u Hrvatskoj prenijeli ovu priču novinarima Nove TV, javila se Halida Jakupović iz Prijedora koja je uvjerena da je čovjek koji je već 36 godina bez identiteta njezin nestali brat Said Kešić. Ona je uvjerena da je riječ o njezinu nestalom bratu Saidu jer, kako je kazala u emisiji “Provjereno” Nove TV, puno toga se podudara, od vremena nestanka, dobi, fizičkog izgleda, sve do zdravstvenog stanja... Brat joj je nestao u kolovozu 1980. na području Prijedora i nakon toga mu se gubi svaki trag. Godine traganja nisu urodile plodom. Halida kaže kako je njezin brat nestao na području Prijedora, dva tjedna prije nego što je “kišni čovjek” pronađen kako luta. “Taj je dan bio četvrtak ujutro, u 9 sati. Izašao je vani i stajao. I ja sam mu rekla: - Saide, nemoj nigdje ići, sad će ti mama i tata doći. Odgovorio je: - Neću ja nikuda ići. Ja sam se vratila unutra i poslije, kad sam pogledala vani, njega nije bilo. Čekali smo čitav dan, ali nije se vratio. Moj otac je gledao čitavu večer kroz prozor hoće li doći i nije ga bilo”, ispričala je Halida na rubu suza. “Sve smo pretražili, koliko smo mogli. I preko novina, radiopostaja i nigdje ga nismo mogli naći”. Odmah nakon nestanka, informacije o Saidu počele su im stizati sa svih strana. Ali nijedna se nije pokazala točnom. “Jedan ga je susjed vidio u Prijedoru. On je sjeo u drugi autobus i vikao mu: - Saide, nije to naš autobus, hajde sa mnom, idemo kući. Kaže: - Neću, ja ću s ovim. I otišao je, a gdje...”, priča ona.
Pretražili BiH
“Onda su govorili da ima u Prijedoru jedan dječak, gladan, traži od djece kruha da se najede. Ni to nije bio on. Poslije smo čuli da je u Drvaru. Onda je mama išla u Drvar kod čovjeka koji ima stado koje čuva neki dječak”. Nestanak su prijavili i policiji koja je također počela s potragom. Usporedno s policijskom, Halidini roditelji vodili su i vlastitu. Provjeravali su svaku informaciju. Bosnu su obišli uzduž i poprijeko. Nestanak bolesnog sina posebno je teško proživljavala Halidina pokojna majka. “Ona je uvijek govorila: - Da mi je dok sam živa da ga nađem, da znam je li živ ili mrtav. I nije dočekala. “Sve novce što su zaradili, što je došlo u kuću i poslije mirovinu..., sve su to davali i išli kad bi čuli nešto, ali moje mišljenje je da ga policija iz Prijedora nije ni tražila”, kaže Husein Jakupović, šogor nestalog Saida Kešića. Said je, baš kao i “kišni čovjek s Raba”, od malih nogu imao mentalnu retardaciju. Sramio se u društvu nepoznatih ljudi, a ograničeno je komunicirao samo s onima koje je dobro poznavao. “Išao je u specijalnu školu. Otišao bi u selo i bio tamo čitav dan i navečer se vratio”, kaže njegova obitelj. Prošla su gotovo 4 desetljeća od Saidova nestanka. Dogodio se i rat tijekom kojeg se Halida sa suprugom i djecom preselila u Norvešku, a sestra i još dva brata u Hrvatsku. “Uvijek sam govorila da od njega više nema ništa, on je negdje mrtav i gotovo, 36 godina je prošlo od kad ga nema. Gotovo rekoh, gotovo”, priča Halida. Nadu joj daju riječi liječnika koji kažu da je “kišni čovjek” kad je pronađen bio star između 16 i 18 godina. “Slaže se i to jer je bio jak. I to se slaže, to što su rekli da je imao od 16 do 18 godina kad su ga našli. On je bio napredniji, a imao je 15 godina”, ispričao je Husein. Ako se uistinu ukrcao na autobus, smatraju da nije nemoguće da se domogao Dalmatinske zagore. “Zato smo i posumnjali. Jer je on te godine nestao i nalikuje dosta na mog brata. Sve se slaže”. Saidovih fotografija nemaju jer im je u ratu spaljena kuća. No sjeća se nekih detalja po kojima bi ga se moglo prepoznati. “Na jednoj ruci je imao ubod od olovke koja mu je ostavila crni trag ispod kože. Ne znam je li nestalo, ima li to sad. Said nije mogao samostalno funkcionirati, ali isto tako nije bio slučaj za psihijatriju, već za pojačanu kućnu njegu. Voljela bih da je on i da ga dođem vidjeti”, kaže Halida kroz plač. Baš zbog toga odlučila je novinarima Nove TV dati bris sluznice usne šupljine kako bi se njezin DNK usporedio s onim “kišnog čovjeka”, s nadom da će se brat i sestra konačno spojiti nakon više od 36 godina lutanja i traženja. •