Dajana Đurić, jedina je žena dimnjačarka u BiH, a raritet je i u svjetskim okvirima. Nakon završene poljoprivredne i medicinske škole magistrirala je na Fakultetu za ekologiju, a u intervjuu za Večernji list BiH otkrila je i da se uključila u politiku gdje će se boriti za prava svog romskog naroda, ali i svih drugih u zemlji.
U izboru 17. Večernjakova pečata izabrani ste za “Ponos BiH”. Danas, gotovo dvije i pol godine od tih dana, kad su se emocije slegle, kako gledate na to priznanje?
Mislim da ću cijeli život pamtiti manifestaciju Večernjakov pečat! Kad samo pomislim na tu večer, osjećam se kao da je to jučer bilo, a ne prije dvije i pol godine. Trenutak kad me je Enis Bešlagić prozvao i na sceni se malo našalio, a bilo je to zaista i opuštajuće jer stati pred milijunski auditorij, bilo je uzbuđujuće. U tom trenutku bila sam samo svjesna da me gleda veliki broj ljudi i da ono što bih rekla treba imati snažnu i jasnu poruku. Dobiti priznanje Večenjakov pečat bio mi je dodatni vjetar u leđa da se dalje borim, radim na sebi i to široj javnosti prezentiram. Jer biti svjestan činjenice da je takvo priznanje moja malenkost donijela u Distrikt Brčko za mene je ponos zato što sam opet mogla predstaviti svoj grad i da se iz Distrikta Brčko čuje još jedan mladi glas. Poznavajući manifestaciju Večernjakov pečat i misao tog događaja dalo mi je do znanja da netko prati ono što radim tijekom cijelog života, da je moj rad i moj trud te večeri bio nagrađen. I ponovno koristim priliku da zahvalim svim ljudima što mi i dan-danas pružaju nesebičnu podršku i daju mi vjetar u leđa da se borim u životu.
Jedina ste žena dimnjačarka u BiH koja se čak školovala za obavljanje tog posla u Beogradu, završili ste još poljoprivrednu i medicinsku školu, magistrirali na Fakultetu za ekologiju..., a kao Romkinja upozoravate na diskriminaciju i borite se za prava svog naroda u svom Distriktu Brčko, ali i u cijeloj BiH. Djevojko koja ruši stereotipe, kako komentirate sve što smo nabrojili? Po našem mišljenju, ovo je uistinu impresivno.
Cijeli svoj život pokušavam biti skromna i pomagati građanima Distrikta Brčko, ali i građanima diljem BiH koliko je to u mojoj moći. Znam i nije me sramota govoriti o tome kako je nemati u životu i kako je željeti nešto u životu, svjesna činjenice o socijalnom stanju u cijeloj državi i svjesna toga da mnogo građana živi od prosječne plaće od 500 KM. Dođem nekad u situaciju da prilikom čišćenja dimnjaka vidim tu patnju i tu neimaštinu i bude mi zaista teško jer me prizor koji vidim tada dolaskom u pojedina kućanstva vrate u vrijeme kad sam ja bila željna svega i u takvim slučajevima usluge koje obavimo i ne naplatimo. Sjećam se da je bilo i slučajeva kad smo radili da su nam klijenti plaćali uslugu u kukuruznom brašnu bez obzira što smo govorili da je sve u redu i da nema potrebe za tim.
Danas je poprilično teško razbijati predrasude i stereotipe prema određenim grupacijama jer svijest ljudi se dosta sporo razvija. Moj put u životu nije bio lagan, ali sada je uspješan zahvaljujući, među ostalima, međunarodnim organizacijama koje, ne samo mene nego i mnoge mlade obrazuju i daju nam priliku da se borimo za bolje sutra u gradu u kojem živimo, ali i za BiH koju želimo vidjeti u EU.
Kako provodite ovo čudno, pandemijsko doba u kojem živimo. Imali smo “lockdown”, na snazi je i dalje socijalna distanca, događaji su diljem BiH reducirani... Nije jednostavno, pretpostavljamo.
Mislim da su građani diljem BiH već navikli na ovu trenutačnu sliku, mislim da u postotku gledano veliki broj građana ne vjeruje u pandemiju. Rekla bih možda i da ne treba vjerovati tko neće, ali dragi moji građani trebali bi biti na oprezu. Meni, općenito, cijela priča s pandemijom u početku je bila čudna i vrlo teško sam prihvaćala neke mjere. Najteže mi je palo vrijeme kada je sve bilo zatvoreno, a mi građani obveze smo morali plaćati.
Nije baš jednostavno kada nemate posla, a obveze vam idu i na to naša država dadne vam mali dio subvencije i, uz to sve, ne isplati navrijeme. Jer osobe koje vode našu državu trebale bi se zapitati kako je građanima koji nisu na funkcijama i plaće ne dobivaju iz proračuna, kako je privatnicima i gospodarstvenicima, koliko ova pandemija pada teško našim umirovljenicima...
Razvijaju li se već ideje za “Brčansku čaroliju” jer bi mogla biti u drukčijim uvjetima nego ikad ranije? Prošlogodišnju koju ste organizirali mnogi su nazvali najljepšom novogodišnjom bajkom Distrikta.
Svake godine tim “Brčanske čarolije” nastoji upotpuniti novogodišnju bajku s nekim novim sadržajima, ove godine započeli smo priču na koji način i pod kojim uvjetima organizirati Čaroliju s obzirom na priču s pandemijom i mjerama koje je donio Krizni stožer Distrikta Brčko. Svakako da imamo još malo vremena razmotriti priču kako ne bismo prekršili mjere koje su donesene na području Distrikta.
Mlada ste osoba, a, nažalost, velik broj vaše generacije iz svih naroda napustio je BiH. Kako to komentirate?
Mladi koji žive na prostoru BiH, kao i na prostorima Distrikta Brčko, razočarani su u sustav koji nam je nametnut. Vrlo teško se danas dolazi do posla u struci za koju smo školovani. Tako da su mladi prinuđeni da egzistenciju i svoje bolje sutra pronađu u trećim zemljama.
Što mlade može motivirati da ostanu u ovoj zemlji?
Mladi bi se trebali pokrenuti u smislu, rekla bih, jednog “rata”, pokazati osobama koje vode našu državu da je njihovo vrijeme iscurilo. Mladi trebaju rame uz rame stajati i boriti se znanjem koje imaju i za koje su se obrazovali, da politiku ove države kroje prema potrebama građana koji žive na našoj zemlji da kroz izvjesno vrijeme osiguraju bolje sutra i bolju budućnost svih građana u BiH. Ja sam netko tko je ostao, ostala sam da se borim iz razloga što danas-sutra želim da moje dijete ne bude primorano ići u treće zemlje kako bi tražilo bolju egzistenciju. Tako da sam ove godine odlučila izaći na predstojeće lokalne izbore i okušati se u političkim vodama. Iako sam svjesna činjenice da danas politika i vlast kroje budućnost svih građana koje žive na teritoriju BiH, ja sam netko tko vjeruje da možemo promijeniti našu budućnost nabolje. I zaista sam netko tko vjeruje i podržava i bori se za mlade u našoj državi.
Osoba ste koja se ne srami rada. Međutim, danas u kontekstu odlazaka koje smo ranije spomenuli imamo dosta onih koji se u BiH srame nekog posla, ali kada odu van, tamo rade višestruko teže i nimalo ugodne poslove. Što reći za takve pojave?
Nikad nisam bila netko tko bi se sramio prvo svog identiteta, a zatim poslova koje sam do sada obavljala. Smatram da se nitko od nas ne treba sramiti posla koji radi ili koji mu se nudi da radi sve dok je taj posao koji obavljamo pošten. Kada pogledamo osobe koje odlaze u treće zemlje kako bi tamo radile, jasno je i vidljivo da mi iz BiH poslužimo kao jeftina radna snaga koja je u trećim zemljama dobrodošla. Ali svakako da svi mi težimo k boljoj financijskoj situaciji i da je svatko od nas nekad primoran napustiti obitelj,te otići u druge zemlje da zaradi jer naš sustav nije dovoljno dobro uređen kako bi nam dao mogućnosti da ostanemo i radimo.
Kada se gurnu ustranu vaši radni zadaci, ostane li vremena za hobije? Negdje smo pročitali da volite zaigrati košarku, ali i nogomet.
Svakako da uhvatim vremena za opuštanje. Točno je da sam nekada igrala košarku, ali srce moje je više voljelo nogomet, tako da sam jako dugo bila u ženskom nogometnom klubu Lokomotiva Brčko te bila kapetanica spomenute ekipe. Danas već, kako vrijeme odmiče, volim doći na utakmicu i podržati svoj tim ZFK Lokomotiva Brčko. Također, slobodno vrijeme provodim putujući gradovima Bosne i Hercegovine. U videozapisima predstavljam prelijepe gradove kroz koje prođem svojim motorom.
Za kraj još da se dotaknemo i političke situacije, a otkrili ste nam da ste se i sami angažirali da biste poboljšali stanje u zemlji, kao i stanje svog romskog naroda u BiH. Vidite li Bosnu i Hercegovinu jednom u Europskoj uniji kao, možda djeluje utopijski, razvijenu i bogatu zemlju u kojoj su svi narodi jednakopravni i u kojoj se jednu Dajanu neće diskriminirati samo zato što dolazi iz reda romskog naroda?
Ja Bosnu i Hercegovinu zaista vidim u EU i svakako da živim za dan da dočekam da se presuda “Sejdić - Finci” počne provoditi jer provedbom presude upalilo bi se svjetlo za manjine koje žive na prostorima Balkana te bi se provedbom presude mnoge stvari za manjine promijenile.•