U livanjskim RU “Tušnica” ne proizvodi se već tri godine. Poduzeće postoji samo na papiru. Premda plaću nisu dobili 37 mjeseci, nekolicina radnika još uvijek se brine o imovini poduzeća, a od odgovornih traže da se konačno riješi njihova sudbina, te utvrdi tko je sustavno uništavao 126 godina dugu tradiciju rudara. Nikada im nije bilo teže, a trakavica oko preuzimanja rudnika u sustav EP traje godinama.
Važnost rudnika
O temi konačnog uključivanja Tušnice u sustav EP HZ HB u Livnu je 10. siječnja 2014. Nikola Krešić, tadašnji generalni direktor je izjavio: “Mislim da u EP postoji dobra volja da se, koliko-toliko, pomogne rudniku. Međutim, što se tiče Tušnice, mislim da rudnik EP ne treba bez TE Kongora, ili Čelebić.” Ističući kako ne zna zbog čega bivše uprave nisu preuzele rudnik, sadašnji generalni direktor EP HZ HB Marinko Gilja je, također u Livnu, kazao: “Ja sam shvatio važnost rudnika, važnost opstojnosti rudnika na ovom području i sigurno, budite uvjereni, da ćemo poduzeti sve kako bismo pokušali taj rudnik aktivirati da ubuduće dobro posluje. Za Tušnicu bi to bilo najbolje rješenje, suglasan je i premijer HBŽ Draško Dalić:
- Jedno od mogućih rješenja je da se preuzme i taj rudnik, čime bi bili obvezni u EP riješiti dugovanja prema dobavljačima, kao i da ulažu u proizvodnju. Drugo rješenje je stečaj o kojem radnici nerado govore. Tvrde kako se poduzeće svjesno uništavalo kako bi netko došao do najprofitabilnijeg pogona - kamenoloma, koji, premda bez plaća, čuvaju i danas. U Podgradini, gdje se kamenolom nalazi, zatekli smo tri posljednja čuvara. Pokazuju pogone, pistu za izradu blokova, betonaru, postrojenje za proizvodnju pijeska, sve bi se, kaže Željko Bulić, moglo pokrenuti za dva tjedna. Kamen je iznimne kvalitete, a po njihov pijesak dolazili su iz Grahova, Drvara i dalje. Ovako nikome ne koristi, a ima se što čuvati.
37 plaća u zaostatku
- U zaostatku smo 37 plaća, jedina primanja koja smo dobili u posljednje vrijeme bila je jednokratna pomoć iz Županije od 500 KM. To je sve što smo dobili u posljednje tri godine, govori Željko a uz njega 64-godišnji miner Jozo Propadalo kaže kako bi odavno bio u mirovini da su mu uplaćene beneficije i obveze prema MIO. S 38 punih godina radnog staža radio bi pomalo na njivi i okućnici, a ne na stražarskom mjestu. - Ovdje ću biti do 1. ožujka, a poslije idem kući. Dakle, iza 60 preostalih radnika su godine lažnih obećanja, a pred njima, ako i ovo posljednje ne uspije, stečaj.