Nesumnjivo, naš razvijen ljudski um daje nam veliku prednost nad svim drugim živim bićima na Zemlji – zbog naše sposobnosti da mislimo, planiramo, zaključujemo učinili smo ovaj svijet znatno drugačijim nego što je izvorno bio – sagradili smo razne građevine koje nas štite od vanjskih uvjeta, puteve i prijevozna sredstva koji nam omogućavaju kretanje po praktički cijeloj planeti, komunikacijske kanale koji nam omogućavaju razgovor istoga trenutka s osobom koja je stotine tisuća kilometara udaljena... no, zasigurno ćete se složiti, naš um nerijetko nam radi i velike probleme.
Primjerice, kad nakon posla, u svoje slobodno vrijeme, nastavljamo misliti o poslu... ili, kad brinemo o tome što bi sve moglo poći po krivu prije nekog javnog nastupa, ili kad ruminiramo o prošlosti, kako smo trebali nešto drugačije učiniti, pa se „grizemo“ zbog toga... Kad bismo um barem povremeno mogli isključiti, mnogi bi se složili, život bi bio lakši.
Evolucijska perspektiva
Ljudski um rezultat je razvoja tijekom milijuna godina evolucije. Glavni zadatak ljudskog uma, u evolucijskom smislu, bio je da nas upozori na potencijalnu opasnost iz okoline – emocije poput straha i ljutnje bile su korisne kako bi nas motivirale da se pokrenemo i zaštitimo. Jednostavno rečeno, pračovjek koji se uplašio kad je vidio lava i brže-bolje pobjegao preživio je, za razliku od pračovjeka koji na potencijalnu prijetnju nije reagirao strahom. Strah je utkan u ljudsku prirodu jer nam je bio od ključne važnosti da preživimo. Međutim, u današnje vrijeme, svijet je znatno drugačiji od svijeta u kojem su živjeli naši preci-pračovjeci – puno je više potencijalnih znakova prijetnje te čovjek može upasti u spiralu straha i anksioznosti koja mu prestaje biti korisna, već mu, upravo suprotno, narušava kvalitetu života. Tu je razlika između reakcije na prijetnju čovjeka i životinje – kad prijetnja iz okoline prođe, životinja će se opustiti i nastaviti s hranjenjem i opuštanjem, a čovjek će, upravo zbog ljudskog uma, nastaviti razmišljati o prijetnji, analizirati je li mogao nešto drugačije učiniti, predviđati novu prijetnju i slično.
U tom smislu, ljudski um stvara nam specifične probleme s kojima se životinje ne suočavaju. Još jedna osobina ljudskog uma je da dovodi u pitanje vlastite osobine, iskustva i reakcije, zbog čega se možemo osjećati manje vrijedno, nedovoljno dobro, što posljedično dovodi do problema u odnosu prema sebi, socijalnim odnosima, ali i poslovnim pothvatima, u kojima zbog straha propuštamo učiniti ono što bi bilo najkorisnije.
Zašto je um tako važan, i zašto bismo se uopće bavili njime?
Važan je zato što upravo naše misli oblikuju naše živote. Istražit ćemo to kroz jedan primjer. Zamislite dva učenika koji idu u isti razred - nazvat ćemo ih Marko i Matko. Jednog dana profesorica im je, nenajavljeno, dala blic-test iz matematike. Budući da nisu očekivali test, obojica su dobili jedan. Primijetimo sada razliku koju um čini u našim životima. Marko je, dobivši jedinicu, pomislio: „Jao, koji užas. Baš bez veze da nam profa nije najavila test. Morat ću sad to ispraviti... a ništa, morat ću učiti ovaj vikend, iako sam imao drugačije planove“. S druge strane, Matko je pomislio: „Ah ta matematika. Baš mi nikako ne ide. Ja sam jednostavno anti-talent za matematiku“. Tijekom vikenda, Marko je motivirano učio kako bi sljedeći tjedan bolje napisao test; Matko, s druge strane, obeshrabren, nije ni taknuo knjigu jer je zaključio da „on ionako nije za matematiku“. Jasno je tko je sljedeći tjedan bio u mogućnosti ispraviti ocjenu: Marko, jer su njegove misli usmjeravale korisno ponašanje. Naše misli povezane su s našim emocijama i ponašanjem.
Otkud dolaze misli?
Primijetit ćete da se uglavnom ne morate truditi kako biste nešto pomislili – misli nam, najčešće, doslovno „padnu na pamet“ – javljaju se automatski. Kako je nastao um? Zašto su si Marko i Matko istu situaciju objasnili na različit način, što ih je dovelo do znatno različitih posljedica? Mogli bismo reći da Marko ima visoko samopoštovanje i dobru sliku o sebi – vjeruje da će ulaganjem truda biti u mogućnosti pozitivno riješiti test, dok Matko ima nisko samopoštovanje – misli kako nije sposoban naučiti matematiku, pa mu se niti ne isplati ulagati trud u to. Kako se to dogodilo – zašto Marko ima visoko, a Matko nisko samopoštovanje? Što sve utječe na to kakve će nam misli „padati na pamet“? Istraživanja su pokazala da na to najviše utječu naša prošla životna iskustva, a osobito iskustva u najranijem djetinjstvu. Na temelju tih iskustava, stvorili smo bazična vjerovanja o tome kakvi smo mi, kakvi su drugi ljudi i kakav je svijet oko nas – na temelju kojih stvaramo očekivanja o tome što će se dogoditi, naše stavove i pravila. Na ta bazična vjerovanja jako utječu i mediji i kultura – sve to stvara temelj iz kojih nam naše misli „padaju na pamet“.
Fuziranost s mislima
Sve je to ok dok imamo određen odmak od naših misli, dok smo ih svjesni – no, budući da nas to nitko nije učio, uglavnom smo fuzirani sa svojim mislima – uopće ih ne preispitujemo, već ih doživljavamo kao neupitnu istinu. Zapravo, najčešće ih uopće niti ne primjećujemo – naše misli „iz prikrajka“ upravljaju našim životima, a mi toga uopće nismo niti svjesni. Jedan od glavnih terapijskih ciljeva terapije prihvaćanjem i posvećenošću (ACT – acceptance and commitment therapy) je naučiti primjećivati vlastite misli i defuzirati se od njih – primijetiti da su to samo misli, da su nastale kroz naša ranija iskustva i da im ne moramo nužno vjerovati – i ne moramo se ponašati na način na koji nas one potiču. Kad osvijestimo naše misli, dolazimo u mogućnost izabrati naše ponašanje, umjesto da reagiramo automatski. To je vrlo vrijedna vještina, koja nam omogućuje da, malo po malo, kreiramo život kakav želimo živjeti, neovisno o tome kakva smo iskustva proživjeli u prošlosti. Prestajemo biti žrtve okolnosti, žrtve svojih umova, već počinjemo biti gospodari svojih umova, koristiti ih kao alate.
Što da onda radim ako me um maltretira?
Sve to zvuči super, ali kako doći do toga? Lakše reći nego učiniti – pomislit će mnogi. I to je istina. Stjecanje vještina upravljanja umom zahtjeva ulaganje određenog vremena i truda. No, kad shvatimo koliko je um važan i kako su naše misli ključne u kreaciji naših života, bit će nam jasno da je to vještina kojoj se isplati posvetiti. Većina ljudi uloži najmanje 50ak sati kako bi naučili voziti auto – jer smatraju kako im je vještina vožnje auta dovoljno korisna kako bi opravdala taj trud. Naš unutarnji auto još je važnije naučiti voziti. Rezultat ulaganja u ovu vještinu neće biti to da se teške misli više neće pojavljivati, ali znat ćemo se bolje nositi s njima, što znači da će manje utjecati na kvalitetu naših života.
Praktični savjeti za suočavanje s nekorisnim mislima
- Primijetite ih – već samo primjećivanje negativnih misli stvara određen odmak od njih i daje nam mogućnost da ih kritički sagledamo.
- Sjetite se da su to samo misli – a ne nužno istine. To su misli koje nam „padaju na pamet“ u skladu s time kako smo odgajani. Budući da su nekorisne, vrijedi preispitati posljedice mišljenja takvih misli. Vode li nas ove misli u smjeru života koji želimo živjeti, ili suprotno od toga? Ako nas misli vode suprotno od toga kako bismo htjeli živjeti, tj. zbog njih dobivamo poriv da radimo ponašanja koja su dugoročno za nas štetna, identificirali smo misli od kojih bi se bilo dobro defuzirati.
- Dajte ime svom umu – kad je uvijek tako draga i podržavajuća, mogla bi se zvati Dragica. Malo smo sarkastični, no upravo to se traži – davanjem nekog zabavnog imena svom umu, zauzimate određeni odmak od njegovog sadržaja. Shvaćate da vi niste svoj um, već da ga možete promatrati i kritički sagledati.
- Dajte ime priči – ako primijetite da vam se neka priča u umu često ponavlja, npr. „Neću to moći, nisam sposobna za to, nisam dovoljno dobra“ – dajte joj naziv, primjerice „Priča o životnom neuspjehu“. Na taj način bit će vam lakše primijetiti te misli kad se pojavljuju i ne dopustiti da utječu na vaše ponašanje.
- Otpjevajte svoje nekorisne misli – u melodiji neke poznate pjesme, kao npr. „Sretan rođendan ti“. Automatski ćete dobiti određen odmak od njih i moći ćete postupiti u skladu s tim kako zaista želite.
Poanta svih ovih metoda je da osvijestite da vaš um niste vi; da vi možete promatrati svoj um, primijetiti da je neki njegov sadržaj za vas nekoristan te odabrati svoje ponašanje, umjesto da se ponašate u skladu s naučenim obrascima. Ako vas je ovaj članak zainteresirao, ali još uvijek niste sigurni kako se izboriti s teškim mislima, potražite pomoć psihologa. Kognitivno bihevioralna terapija, a osobito terapija prihvaćanjem i posvećenošću, nudi cijelu paletu alata za suočavanje s vlastitim umom, a kroz terapijski proces korak po korak učite kako postati vlastiti terapeut.