- Mogao se izvući jer je imao malo dijete. Govorili su mu da ne ide. Ali je srce bilo jače. Branio je svoj Mostar. Nije htio biti kukavica - tako svjedoči za Večernji list "malo dijete", a danas žena Nataša Groznica, o ocu Josipu Bošnjaku koji je bio prvi poginuli hrvatski branitelj u operaciji oslobađanja Mostara prije 30 godina, 14. lipnja 1992. godine, u sklopu operacije Lipanjskih zora. Josip, zvani File, bio je pripadnik satnije Cernica, Samostalnog mostarskog bataljuna koji je prvi uspio prijeći Neretvu i izići na lijevu obalu te tako označiti početak kraja jednoipolmjesečne opsade Mostara od postrojbi JNA i rezervista. Nataša je imala jedanaest mjeseci kada joj je otac poginuo nedaleko od obiteljske kuće od eksplozije projektila. Neposredno prije akcije spremio je stvari kako bi prvi put posjetio nju i majku u izbjeglištvu. Umjesto toga, ona i majke vratile su se na njegov posljednji ispraćaj.
Izdajnici i KOS
To jutro, kada je njezin otac poginuo, stvari nisu krenule sjajno u samom Mostaru u kojem su postrojbe HV-a, HVO-a i Samostalnog bataljuna sastavljene od Hrvata i Bošnjaka na više mjesta dočekane uz snažan otpor srpskog agresora. Sastanak održan nekoliko sati ranije daje indicije i odgovor zašto je to bilo tako. Naime, na inzistiranje zapovjednika Glavnog stožera HVO-a generala Slobodana Praljka dogovoren je prijelaz na četiri mjesta u samome gradu. Srpske snage već su bile poražene u donjem dijelu Hercegovine nakon što je prijelazom Neretve desetak dana ranije u Ševaš polju kod Čapljine započela operacija Čagalj, kasnije prozvana kao Lipanjske zore. Nakon što je Praljkova zapovijed bila spuštena na niže zapovjednike, dogovoreno je da se Neretva forsira preko Staroga mosta, Šantićeve ulice, u Cernici i Donjoj mahali. U Donjoj mahali Srbi su ih spremno dočekali kod Tvornice duhana gdje je bilo ranjenih i poginulih te su se vratili na početnu poziciju. Slično se dogodilo i na Starome mostu. U Šantićevoj se nije uspio napraviti mostobran, a samo u satniji Cernici nisu otkrili prvom nadređenom Arifu Pašaliću gdje će prijeći preko Neretve. I uspjeli su. Srpske snage čekale su branitelje nešto poslije 03.00 sata te su čak ispalili svjetleću raketu na lokalitetu Bunuru jer je tu kanjon Neretve najuži. Posve pouzdano srpske snage imale su informacije preko doušnika iz KOS-a i drugih izvora za operaciju, no ne i za ovu lokaciju prijelaza.
Satnija Cernica izabrala je 200 metara uzvodno, vjerojatno najteži dio, neposredno uz Titov most, koji je ranije srušila JNA. Najprije su kajakom prešli Neretvu, a zatim i čamcima. Uspeli su se uz litice i zauzeli dio "istočne obale". Sami su bili sve do 05.00 sati. Tada im se priključuju druge postrojbe, piše Vecernji.ba. Međutim, sudionici tvrde kako je laž da su se srpske snage povukle. Veći okršaj toga jutra dogodio se kod "stare pošte" te na još nekoliko lokacija, ponajprije u središnjoj Titovoj ulici. Sjeverno od Mostara postrojbe HV-a i HVO-a prešle su Neretvu u Bijelome Polju, a na jugu na Buni. Tek dan poslije toga Mostar je posve bio oslobođen. Na platou Podveležja iznad Mostara prema srpskim snagama združene snage uspjele su zauzeti novu crtu tjedan dana kasnije, čime je okončana do tada najveća i ujedno jedina oslobodilačka operacija u Bosni i Hercegovini. Drugih praktički nije ni bilo sve do prvih mjeseci 1994.
Zaborav najgori
Josip nije bio jedini koji je poginuo u operaciji oslobađanja Mostara. Njegova i sudbina brojnih drugih mladića koji su dali život za slobodu, kao i njihovih obitelji, slična je. - Čitav život nas prati rat kroz tu nesretnu epizodu koja nas je pogodila. Bilo je jako teško. Nemaš oslonac, nemaš oca. Ostale smo mama i ja. Nismo bili zaštićeni - kazuje za Večernjak Nataša Groznica. Njezin otac ponovno je počeo "živjet" kroz sina, također Josipa, koji je nedavno navršio godinu dana. Rođen je kalendarski četiri dana prije djeda. - Josip i dalje živi. Sada živi kroz malog Josipa - kaže Nataša. Nju najviše pogađa zaborav.
- Zaboravlja se. Kako vrijeme ide, generacije koje dolaze, imaju sve manje osjećaja prema tome. Ovih ljudi i dana sjete se samo određenoga datuma, a tada se više promoviraju drugi ljudi kroz njihovu žrtvu. Mora se što više govoriti o tome kako se ne bi zaboravilo. Govoriti o našoj povijesti, povijesti ovoga naroda, kako bismo mi imali slobodu - poručuje Nataša. •