I ovog je kolovoza u jednom zaseoku na Cerama, u župi i općini Grude, odjekivala pjesma i opet su se okupili i oni koji su ostali na rodnoj grudi, ali ne žive više u tome naselju, kao i oni koji su davno rekli zbogom rodnom kraju, ali je srce uvijek ostalo tu. Riječ je o Tolićima koji su svoje susrete organizirali 9. put. Sve je počelo svetom misom na Starom Zorića groblju, a predvodio ju je grudski župnik fra Stanko Pavlović koji se posebno osvrnuo na taj povratak kući, domu, rodnom kraju..., piše Večernji list BiH.
- Pozdravljam sve vas koji ste došli izbliza i izdaleka, a srca puna ljubavi. Odavde ste krenuli, ovdje su vas roditelji odgajali i zato nikad nemojte zaboraviti ni rodni kraj ni svoje roditelje. I gdje god bili, ovdje ili u tuđini, sjetite se uvijek onoga što su vas naučili, a naučili su vas da budete ljudi, Gospodinovi ljudi i misaono, ali i stvarnošću, svakodnevicom i uobičajenošću života - istaknuo je fra Stanko, a onda je pred velikim križem predvodio molitvu za poginule i nestale u ratovima prošlog stoljeća.
Nakon svete mise krenulo se u Jazvinku, središte Tolića. Ručalo se, zabavljalo uz sportske aktivnosti, razgovaralo se o onim dobrim, starim vremenima, ali i o budućima. A uvečer se zapjevalo uz grudske gangaše, zatim i glazbeni sastav s područja Gruda.
Uručene zahvalnice
Navratio je na proslavu u Toliće i grudski načelnik Ljubo Grizelj. - Kad god mogu, dođem vas pozdraviti. Što nam drugo preostaje nego podržati zajedništvo i druženje te biti dio toga, a, evo, ja, kao općinski načelnik, to i činim i čestitam vam jer ste ovako svečano organizirali 9. Tolića susrete - kazao je Grizelj, a načelniku i njegovu suradniku Mili Pejiću predsjednik Organizacijskoga odbora Tolića susreta Jerko Tolić Ćišić dao je posebnu zahvalnicu zbog podrške organizaciji. Druženje je trajalo do kasnih sati i mnogi su nakon njihova završetka poželjeli ostati na tom kamenu gdje napraviše nekad prve korake.
Već koji dan nakon susreta Tolići su opet ostali u svome miru, odišući radošću onih vremena kojima su Tolići, Vrlići, Spajići, Crnogorci, Čale, Ivankovići udahnuli život. Ali mjesta optimizmu ima i za buduće dane.
Dok prolazimo Čaline kuće, pa kuću Jerka i njegove supruge Mire, zaustavljamo se kod lijepe kamene kuće, novoobnovljene. Tri brata - Ivan, Ante i Mario obnoviše rodnu kuću svojih predaka, kuću u kojoj je njihov pokojni otac Marinko napravio prve korake i kad god uhvate vremena, iz naselja Vrućice, koje se nalazi u općini i župi Grude uz glavnu cestu, odlaze u svoj visinski kraj na oko 660 metara nadmorske visine. Ivan nam govori kako se odlučio na obnovu stare kuće.
- Prije pet godina željeli smo spasiti od urušavanja rodnu kuću mog pokojnog oca Marinka, naših djedova i baka. I dok sam bio ovdje u Tolićima s majkom Dragicom Gagom, braćom blizancima Antom i Marijem te sestrom Ivanom na obiteljskom druženju shvatio sam da ova kuća za nas vrijedi puno više od toga da je se samo zaštiti od urušavanja i da se povremeno u nju navrati. Predložio sam mlađoj braći da krenemo u sveobuhvatnu obnovu i zasukali smo rukave, raščistili sve oko kuće i krenuli u građevinske pothvate. Danas sam ponosan kada vidim što smo napravili u ovih pet godina od kako smo je počeli obnavljati, a ne sumnjam da bi se i naši preci ponosili da danas vide ovu kuću - priča nam Ivan Tolić, kućnim imenom Bailović, dok stojimo pred kućom u čijem uređenju braći i njemu pomažu prijatelji.
Razgovor i smijeh
Objašnjava nam i što se trenutačno radi na kamenoj kući.
- Kako volimo ovdje okupiti i prijatelje, onda smo se odlučili napraviti i konobu u donjem dijelu kuće. I premda danas nedostaje onaj veći broj stalnih stanovnika, kada dođem ovdje i otvorim staru kuću, imam osjećaj da su svi ti naši preci, svi oni koji su napustili ovo područje još uvijek tu i sve nekako oživi. Onda su tu i susjed i rođak Jerko te njegova Mira pa ugodnih razgovora i iskrenog smijeha ne nedostaje. A što nam danas više treba?! Hercegovačka sela odišu mirom i šteta je što mnogi prekasno shvate koliko su ona bogata i lijepa. Vjerujem da će Tolići u godinama koje predstoje još više oživjeti jer, kad god se okupljamo za Tolića susrete, sve je glasnija priča o povratku ovdje. Zamislite kad netko dođe iz Zagreba ili Berlina prespavati ovdje gdje je netaknuta priroda, gdje automobili ne jure, gdje je mir. To ništa ne može zamijeniti. I zato sam sretan što smo braća i ja odlučili sačuvati našu starinu, na ponos svojih predaka - priča nam Ivan Tolić dok sa svojom braćom i prijateljima nastavlja graditi svoj komadić raja u bajkovitoj Hercegovini.•