Po mnogočemu je specifičan krajnji jug federalnog dijela Bosne i Hercegovine, prostor općine Ravno od špilje Vjetrenice pa do, kako stvari trenutačno stoje, budućeg mondenog naselja Ivanice, piše Večernji list BiH. Već sama razdaljina tih dviju lokacija - 37 kilometara upućuje da je to, u biti, za Hercegovinu veliki prostor. Po svemu, to je čak i za Hercegovinu nevjerojatno kamenito područje s malo obradive zemlje, nizom špilja, kao što su u naseljima Slivnica i Bobani. Vjetrenica je samo jedna od špilja na tim prostranstvima. S obzirom na to da je pristupačna, uglavnom je istražena. Što kriju brojne špilje na prostoru dvaju spomenutih naselja, nitko ne zna.
Ljuti krš
Čuvši zvuk "freza", zastali smo na brdu iznad Slivnice, koja je tipično naselje tog kraja, kuće u strani kao da su prilijepljene za ljuti krš, a dolje ispod njih, poljce. Zemlja je plodna jer ljevkasti pejzaž, sav humus koji se stvori po okolnim brdima, kiše snesu na obradivo zemljište. Zatječemo Jovana i Božu Vukanovića, koji su upravo svaki na svojoj njivi zasadili krumpire. S obzirom na to da je to gorsko područje bez obzira na južne vjetrove s Otranta, sa sadnjom povrća se ne žuri. Potvrđuje to nakon obavljenog posla zadovolji Jovan Vukanović, koji počinje s pričom o kukama:
- Kuke su ovdje počele kasnije, zato što je uvala pa je hladnije, ali okolo na uzvisinama ima ih, već sam ih brao i nosio na tržnicu. Selo je na 280 metara, selo Baljevac na Bobanima je na 680 metara, Gorogaše su na oko 665 metara nadmorske visine... - upućuje nas Jovan na konfiguraciju terena te dodaje:
- U Slivnici nema žive vode, bio je ovdje jedan izvorčić koji bi do dugo u ljeto trajao. Kako bi nestajalo vode u Trebišnjici, i on bi malaksavao i na kraju presušio do novih kiša. Od kada je korito Trebišnjice betonirano, vrela nema, tu susjedno selo Grepci ima vodu, mi to kažemo "živu vodu". Obnovili smo kuće, radimo pomalo zemlju, zabavljamo se. Netko je pred mirovinom, netko u mirovini i tako ovo mjesto živi - kaže raspoloženi Jovan, dok nas njegov sumještanin Božo Vukanović upoznaje sa svojom preokupacijama:
- Držim goveda, pasu na otvorenom i ljeti i zimi. Meso je prvoklasno pa nema problema s prodajom. Nedavno sam nabavio i magare, jako je pitomo, za dan-dva se naviklo na novo stanje. Uzeo sam ga da upotpunim stočni fond - uz osmijeh kaže Božo te na upit o špiljama nastavlja:
- Što ja znam, imaju tri velike. Nisu one sada za posjeta jer sa stropa pada kiša. Mi smo obično u njih išli ljeti, u kolovozu, tada je suho pa se može ući - veli Božo opisujući lokacije te razoružava našu znatiželju:
- Ne bih preporučio da ih ovako napamet tražite jer ne znam bih li ih i ja odoka našao. Da je ovdje moj mlađi brat, to je već drugo, on češće ode gore. Jedna Grabovica je ispod brda Građenika, uz granicu s Hrvatskom. Žuljevačka i ova druga špilja su niže, ali treba i do njih… - kaže Božo kojeg novim podatkom upotpunjuje supruga Nevenka:
- Svake godine dolaze studenti iz Zagreba, idu gore, nešto istražuju. Ovako, kad pogledam gdje su špilje, brzo se vrate - veli Nevenka, koju dopunjuje muž Božo:
Snalaženje uz GPS
- Da, ali oni imaju GPS pa znaju kuda idu, ali ni to nije lako, staza je zarasla. Čišćeno je prije nekoliko godina, ali šuma opet uzela pod svoje - zaključuje Božo, dok njegova tetka Danica, koja je pratila razgovor, na naš upit kako se u Slivnici, koja je poprilično udaljena i od Trebinja i od Dubrovnika, gdje se jedino može otići u kupnju, živi, s ponosom naglašava:
"Slivnica je ljepša od Pariza!"
Poslije te konstatacije svaki daljnji razgovor bio bi suvišan jer očito je – ti ljudi vole svoj kraj pa zato relativno lako podnose sve nedaće - od loših prometnica do udaljenih trgovina.