Kada sam dobio obavijest da sam pozitivan, nije mi bilo svejedno. Već mjesecima se pazim da ne pokupim ovu pošast. Nažalost, ipak sam je negdje povukao u svoj organizam. Šalio sam se sa svojim prijateljima s kojima sam se tih dana čuo kako sam barem u nečemu pozitivan. No nisam bio ravnodušan, posebice kada sam na svome tijelu osjećao neka čudna zbivanja. Temperatura, malaksalost, bolovi po cijelom tijelu - od kose do noga - i čudan osjećaj. To me je natjeralo da se javim u dom zdravlja. Dobivam preporuke za korištenje nekih lijekova, ali se stanje ne popravlja. Dobivam infuziju u domu zdravlja, izgleda da ne pomaže.
Ljudske sudbine
- Morate u bolnicu - tihim glasom upozorava me liječnica. Okrenuo se svijet oko mene. Znam kako već mjesecima govorim da u COVID-bolnicu neću ići. - Odmah - upozorava me liječnica. Pokušao sam je “urazumiti” kako možda postoji neki drugi put. - Što prije, to bolje - kaže mi liječnica i ja na lice prvi put u životu stavljam masku i umjesto zraka udišem kisik.
Ne, ne idem ni kući po stvari, sjedam u ambulantno vozilo i krećem u Mostar. Kraj mene sjeda medicinska sestra koja, vjerojatno, vidi strah u mojim očima i pokušava me tješiti. - Nije to ništa, i moj je otac tamo - tješi me mlada djevojka i čak me hvata za ruke. Mislim da joj otac nije u bolnici. Razmišljam: Bože, zar se u meni vidi takav strah? Vjerovao sam da sam hrabriji!
Dolazimo pred bolnicu, sjedaju me u kolica. Nisu mi dopustili da idem pješice. Kisik je opet tu i kraćem dizalom na gornji kat. - Ovdje su najlakši bolesnici. Vi ćete primati kisik i, vjerujem, brzo napustiti bolnicu - tješi me doktorica, pretpostavljam riječima koje ponavlja svakome.
Kada su me vodili kroz hodnik, vidio sam da su sve sobe pune. Nađoše mi jedno mjesto u sobi koja je imala četiri kreveta. Vade mi krv, bodu me iglama u jagodice, trbuh, vene, mišiće, pa čak i u arteriju. Jedan od mojih “sustanara” u sobi glasno zapomaže. S hodnika se čuje neka žena koja vrišti na sav glas, spominjući razna imena, a posebice majku svoju. S vremena na vrijeme čujem i druge krikove koji iz mnogih soba dopiru do mene.
Duga je bila ta noć. I burna i “glasna”. Svakako i neprospavana. Jauke bolesnika prekida tutnjava boca punih kisika koje stalno voze po hodnicima i sobama. Kisik nam život znači. Nisam spavao te noći, nisam ni sljedećih. Tek ponekad bih začas izgubio stvarni svijet i našao se u nekoj izmaglici. Bilo je to neko do tada meni nepoznato stanje. Jesam li kretao put Neba? Sjećam se dobro tog stanja, no ne mogu ga opisati.
Pa, Bože, ovo je gornji kat. Ovo je pakao, ali do dna ima još ima nekoliko razina. Barem tako piše u Božanstvenoj komediji koju je napisao Dante Alighieri. Kako je tek njima? Zovu me prijatelji, obitelj, poznanici. Odgovaram im sve teže. Najradije bih bacio mobitel. Moj prijatelj Ćopo šalje mi pošalice, čine to i neki drugi. Za razliku od ranije, sada ih brišem prije nego ih i pročitam. Nije mi ni do čega. Prolazi još jedan dan i noć. Ja sam dobro, kažu mi, no sve više kisika iz boca stiže u moja pluća.
- Ideš kat niže, da te mogu bolje pratiti - kaže mi liječnica. Idem prema respiratoru ili možda prema lijesu, a što drugo pomisliti? Na moju sreću, nisam se više pomicao prema dolje. Razmišljam kako je onima u nekom nižem krugu, možda devetom, kako je Dante pisao. Tijekom 13 dana mog boravka udahnuo sam tisuće litara kisika, maska mi je bila na obrazu neprekidno 12 dana. Najteže je kada vam odvuku čovjeka iz sobe na niži kat ili skroz u prizemlje. Razmišljate: Jesam li ja sljedeći? O bolesti i liječenju ne bih, ali bih o svome mentalnom stanju. Trudio sam se da ne potonem. Čak sam bio jedan od veselijih na tom katu. No, kada sam jedno jutro upitao sestru ili je možda liječnica, a možda i djelatnica za održavanje čistoće - sve su one obučene u teške najlonske oklope: “Mogu li ja malo prošetati do Starog mosta”, pogledala me je zabrinuto. I ja se sada pitam jesam li bacio pošalicu ili sam zaista “krenuo u nekom drugom smjeru”. Postao sam zabrinut za sebe. Možda tjeraju te bakterije iz mene, ali moje psihičko stanje se mijenja.
Napokon idem kući
Kada su me jednog dana odveli na slikanje pluća, to vam je u prizemlju, dakle najniža razina, odlučio sam proviriti kako je tamo. Dok su jednog od bolesnika odveli na slikanje, a meni ponudili stolicu da sačekam dok njega ne završe, ja sam krenuo put najtežih bolesnika. Sakralna glazba lagano je davala umirujući zvuk i osoblju i onim pacijentima koji su je mogli čuti. Pretpostavljam da je većina i ne čuje. Mirno spavaju na svojim ležajevima, a iz njih vode razni kabeli i cijevi do velikih ekrana. Neki sretnici će se probuditi, a neki će, nažalost, zauvijek napustiti ovaj svijet. Nisam mario za kritike koje sam dobio od osobe koja me vodila na slikanje. Zapravo, nisam mario ni za što.
- Skidamo kisik - priopćila mi je liječnica. Nakon dva sata udisanja zraka maska ponovno stiže na moje lice. Pluća još nisu sposobna. Pitam se je li možda zauvijek. Ugodne sestre i liječnice po cijeli dan i noć bdiju nad bolesnicima dolazeći u prigodu da i sami obole od pošasti. S teškim oklopima pokušavaju pomoći koliko je u njihovoj moći. Cijelu smjenu ne skidaju sa sebe “teške oklope”, a mogu piti i jesti tek kada završe smjenu. Nije im lako!
Napokon sam dobio odobrenje da idem kući. Zapravo, liječenje nastavljam izvan bolnice. Za tih dana moje bolesti postao sam lakši za deset kilograma. Ne žalim za njima, ionako sam ih imao previše. Vraćam se polako, ali traume su još tu. Još noću čujem kotrljanje boca s kisikom i krikove bolesnika. Vjerujem kako sam se ovoga puta izvukao i da je sve to jedan ružan san. •