Ako je nešto dosad jasno u slučaju Bandić, onda je to da su ključne sumnje vezane uz njegovo financiranje predsjedničke kampanje 2009. godine i slučaj Bramgrad, odnosno spornu zamjenu zemljišta. Ako tužiteljica nema nešto jače u pripremi, onda se čini da je ovo jedna od najlabavijih velikih optužnica u pripremi te jačaju sumnje u političku instrumentalizaciju procesa, ma koliko mnogima Bandić bio sumnjiv lik. Naime, niz činjenica upućuje na to da je navodno spornom zamjenom zemljišta snalažljivo, čak elegantno riješio vrlo velik problem u četvrti Ferenščica, a njegov “krimen” kad je u pitanju financiranje predsjedničke kampanje i dalje ostaje, blago rečeno, nejasan.
Štur i nejasan zakon
Poznato je da je Bandić na posebnom računu u Zagrebačkoj banci primio donacije u visokom iznosu od 24 milijuna kuna i nakon službenog završetka kampanje, ali nije jasno zašto ga se pet godina nakon toga de facto sumnjiči za utaju poreza. O utaji poreza moglo bi se raditi samo ako istražitelji imaju dokaze o nenamjenskom trošenju političkih donacija. Takve informacije još nisu došle do javnosti. Ako pak tužiteljica nema dokaza o nenamjenskom trošenju političkih donacija, onda nije jasna pravna osnova Bandićeva progona. Valja prezentirati nekoliko činjenica:
Odmah po uhićenju Bandića i suradnika, Državno izborno povjerenstvo na svojoj internetskoj stranici žurno je objavilo priopćenje u kojem je objasnilo pravila financiranja izborne promidžbe na izborima za predsjednika RH 2009./2010. godine. U tom priopćenju, ugrubo prepričano, DIP se zapravo fokusirao na to da objasni kako je Zakon o financiranju izborne promidžbe bio toliko štur i nejasan da je samo Povjerenstvo, kako pišu, “...u nedostatku izričitih zakonskih odredbi... sastavilo i objavilo primjerke obrazaca koje su kandidati mogli ispuniti, a u kojima je bilo definirano da moraju prijaviti donacije u novcu, kao i donacije u uslugama i robi”. Čak i korištenje takvih obrazaca, napisali su u DIP-u, bilo je fakultativno, bez izričite zakonske obveze njihova ispunjavanja. Drugim riječima, kandidati za predsjednika imali su puku obvezu objave nekakvog izvješća, a što je posebno zanimljivo, DIP čak nije imao nadzorne ni revizijske obveze i ovlasti. I zaključno, DIP je eksplicitno naveo kako je “...Zakon o financiranju izborne promidžbe za izbor predsjednika RH imao samo sedam članaka te nije predvidio otvaranje posebnog računa za financiranje izborne promidžbe...”
Ako nije bilo adekvatnog zakonskog rješenja, kako se sada Bandića tereti za utaju poreza? Ako nigdje nije definirano da ne smije prikupljati donacije nakon izbora kako bi pokrio troškove financiranja, zašto je uhićen? Hoće li po tom principu biti progonjeni i drugi kandidati na tim predsjedničkim izborima?
Očitovanje po članku 63.
Od krugova bliskih uhićenom gradonačelniku doznali smo da su 28. svibnja 2012. godine na poziv Ministarstva financija dostavljeni svi podaci o svim transakcijama, uplatama i isplatama, s računa pri Zagrebačkoj banci s kojih su financirani troškovi Bandićeve izborne kampanje. Ako su točne te tvrdnje te ako je u lipnju 2012. godine postojala komunikacija između Bandića i Porezne uprave o njegovu računu za izbornu kampanju, onda se otvara pitanje kako se može govoriti o utaji poreza.
Ako je Porezna uprava dobila sve podatke o uplatama i isplatama nakon što je Bandića pozvala na očitovanje po članku 63. Zakona o porezu na dohodak, onda je imala pravo Bandiću donijeti porezno rješenje na koje se on mogao žaliti, ali više nije mogao nešto utajiti. Nema informacija o tome da je Bandić primio bilo kakvo rješenje poreznika.