Kada se nađemo u situaciji u kojoj nas procjenjuju, testiraju – prirodno je da osjećamo blagu uznemirenost.
Studenti je zovu trema/nervoza, psiholozi ispitna anksioznost, ali radi se o istom osjećaju intenzivnog straha ili panike prije, tijekom ili čak nakon ispitne situacije.
Kako psihoterapeutkinja Tihana Majstorović kaže za Radiosarajevo.ba, izlazeći na ispit trebamo izvesti određenu akciju, pokazati znanje, pa se naše tijelo i um pripremaju „na akciju“.
- Tijelo je budnije, mozak „brže radi“ i motivirani smo. Takva razina anksioznosti je korisna i očekivana, pojasnila je.
- Međutim, ako nas strah počinje blokirati, tjelesne reakcije postaju izrazito neugodne, a u glavi se stvaraju panične misli o tome da će se nešto strašno dogoditi – tu se onda radi o visokoj razini anksioznosti, koji loše utječe na rezultat ispita, ali i na zdravlje, kaže Majstorović.
Prema njezinim riječima, kako anksioznost djeluje na više polja, možemo se s njom i boriti na više polja:
1. Tijelo:
a. Simptomi: ubrzano disanje, znojenje, lupanje srca, izbjegavanje jela/prejedanje, nespavanje, slabost;
b. Strategije: briga o sebi, zadržavanje normalnog ritma spavanja i jela, posebno noć prije ispita, tehnike relaksacionog disanja (proguglajte!), izbjegavanje kemije (kava, energetska pića podižu razinu pobuđenosti našeg tijela).
2. Emocije:
a. Simptomi: dominantno strah, ali i panika, tuga, nervoza i ljutnja.
b. Strategije: prije sezone ispita razumjeti prirodu emocija (strah se javlja da nas upozori da smo u opasnosti, da smo ugroženi; tuga zbog osjećaja da smo nešto vrijedno izgubili) i pokušati shvatiti zašto taj ispit ima vrijednost za nas, jesmo li zbilja u opasnosti izlazeći na njega, što ćemo izgubiti ako ne položimo, što je najstrašnije što se može dogoditi iz svega toga i je li podnošljivo. Za vrijeme samog ispita, međutim, ne baviti se mnogo emocijama, jer se često student prepadne samog straha – usmjeriti se na zadatak i intelektualni izazov pred nama.
3. Misli:
a. Simptomi: kaotične misli ili otupljenost, negativne misli, kognitivne pogreške poput predviđanja budućnosti („Ovaj ću garant pasti...“) ili katastrofiranja („Ako sad padnem, odustat ću od faksa“).
b. Strategije: Vježbajte prepoznavanje i zaustavljanje ovakvih misli, te njihovo „reprogramiranje“ – zamijenite ih ohrabrujućim porukama. Proguglajte o kognitivnom restruktuiranju. Misli izazivaju emocije, a na misli je lakše utjecati. Vježbajte to.
4. Ponašanje:
a. Simptomi: Psihomotorni nemir, ponavljajući i besmisleni pokreti, zamuckivanje, teško izražavanje ili pretjerana priča, teško fokusiranje, rasijanost;
b. Strategije: Nađite aktivnost, sliku ili pokret koji vas smiruje, isključite se od paničarenja grupe kolega s kojom čekate ispit, ostanite fokusirani samo na izvedbu i zadatak pred vama. Ne kažnjavajte, ne osuđujte sebe unaprijed ako mislite da niste dovoljno učili.
I još nešto – zapamtite da je anksioznost rezultat našeg nerealnog pokušaja da držimo stvari pod kontrolom, da iskontroliramo neizvjesnu budućnost, da trudom kupimo svoj uspjeh na teškom bh. tržištu rada. Današnji roditelji su već prije upisa u školu, a posebno sa približavanjem diplome u (razumljivoj) panici za budućnost djece i pa su i djeca sve anskioznija.
Nekada je dobro utišati te roditeljske glasove u našim glavama i znati da je važno dati sve od sebe, ali da od tog ispita – ni desetke, ni pada – ne ovisi naša budućnost. Nju ne možemo kontrolirati i to može biti zastrašujuće, ali i oslobađajuće. Ispit je vezan samo za sadašnjost. A u sadašnjosti – vrijeme je za učenje!, pojasnila je psihoterapeutkinja Tihana Majstorović.