Kako se 5000 vojnika RSK predalo Stipetiću: 'Stao Čedo 50 metara od mene, stao i ja...'

Stožerni general Hrvatske vojske Petar Stipetić, za suborce iz Domovinskog rata “Pero”, bio je jedan od onih hrvatskih generala vojskovođa koji su tako upečatljivo u godini odluke, 1995., s velikom odvažnošću i profesionalizmom vodili naše postrojbe do velike pobjede i oslobađanja okupiranih krajeva Hrvatske.

Preminuo je u 81. godini na današnji dan 2018. godine, u bolnici u Zagrebu nakon što ga je u siječnju iste godine pogodio moždani udar. Njegovi kolege ratnici vjerovali su da će se oporaviti, no nije izdržao. Do zadnjeg trenutka bio je “vojničina” i časnik vrijedan poštovanja.

Popularni general

Rođen je 24. listopada 1937. u Ogulinu, u kojem je završio osnovnu školu i gimnaziju. Završio je i Vojnu akademiju Kopnene vojske JNA. U rujnu 1991. na poziv prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana prelazi u Hrvatsku vojsku, u kojoj je uvijek bio u zapovjednom vrhu obnašajući dužnosti zamjenika načelnika Zapovjedništva ZNG-a, kasnije Glavnog stožera Oružanih snaga RH. Bio je zapovjednik Sektora Zapovjedništva slavonskog bojišta Đakovo, zapovjednik Zbornog područja Zagreb. Nakon rata vodio je Hrvatsko vojno učilište te bio načelnik Glavnog stožera OS RH od 2000. do 2002. Dobio je niz odličja – Spomenicu Domovinskog rata, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red bana Josipa Jelačića, Red hrvatskog pletera, Red kneza Domagoja s ogrlicom i Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom. Naravno, tu su i medalje Oluja i Bljesak.

Bio je jedan od najpopularnijih hrvatskih generala, onako smiren, širokog i bistrog pogleda i dobroćudnog izgleda. Kada bismo radili anketu među građanima s pitanjem o najupečatljivijoj ratnoj fotografiji, mnogi bi se sjetili i odabrali onu s Banovine iz kolovoza 1995., kada se generalu Stipetiću predao cijeli korpus protivničke vojske RSK s 5000 vojnika i punim naoružanjem. Svega tri dana prije taj isti korpus s vatrom je dočekao napad hrvatskih postrojbi kod Petrinje i uništio pet tenkova, nekoliko oklopnjaka, 18 je gardista poginulo, među njima i dva hrvatska zapovjednika. Jedino je na tom pravcu prema Petrinji zastao HV u Oluji. Tuđman je preko noći prekomandirao Stipetića iz Đakova, gdje je on sa svojim gardistima čekao eventualni napad iz Srbije te mu dao zapovijed da konsolidira uzdrmane postrojbe HV-a. Stipetić je preuzeo vojsku i drugog dana sve je krenulo “kao podmazano”. Dana 7. kolovoza zapovjednik korpusa vojske pobunjenih Srba pukovnik Čedo Bulat odlučio se predati, ali samo Stipetiću, koji je do početka rata bio njegov zapovjednik u JNA. Stipetić je u intervjuu Večernjem listu ovako opisao taj trenutak:

“Stao Čedo 50 metara od mene, stao i ja, vidim, popravlja uniformu i kreće, ‘lupa’ strojevim korakom i pozdravlja vojnički. Ja stojim, čekam i pozdravim ga. A on će: ‘Gospodine generale, pukovnik Čedomir Bulat predaje vam 21. kordunski korpus i čestitam HV-u na pobjedi.’ Zahvalio sam, pružio ruku i pitao ga kako je. Vidim, jadan, predaje se, nije to lako. Rekao sam mu: ‘Nemamo što razgovarati, ako se predajete, napravit ćemo kratak zapisnik, ja zapovijedam, a vi ćete slušati.’ Rekli su da ih ima, s narodom, oko 25.000. Potpisali smo bezuvjetnu kapitulaciju, dogovorili da ujutro na 16 punktova predaju oružje.”

Cijenio je Antu Gotovinu

Stipetić je, dok smo, prije pet godina radili intervju u maloj socrealističkoj ali zgodnoj vikendici od 40 kvadrata u Ogulinskim Sabljacima, ne ispuštajući iz ruke cigaretu, kao i onog dana predaje Kordunskog korpusa, jasno pokazao da je ponosan na taj dan. Istaknuo je da je to bila prva predaja jednog korpusa nakon 2. svjetskog rata. General se politikom nije želio baviti, što ne znači da nije imao svoje mišljenje, a pokazivao ga je time što je izbjegavao masovke i proslave, pa i one u Kninu, koja je njemu isuviše nalikovala na “dernek”. Zastupao je mišljenje da bi se, kao središnjem mjestu, Oluja trebala slaviti u Zagrebu, no i u drugim gradovima, uključujući naravno i Knin. Protivio se predrasudi da su novopečeni i časnici iz JNA bili konfrontirani tijekom rata.

– Uopće nismo bili podijeljeni. Vojska djeluje hijerarhijski, prema činovima, ja sam ih poštovao bez obzira na to je li te činove netko stjecao desetljećima ili tijekom rata ili ih je dobio u Legiji stranaca. To je počelo nakon rata, a u ratu – ne – kazao je. Cijenio je i Antu Gotovinu jer je izdržao u Haagu i jer je poduzetan. No najviše zato što je izgovorio “onu rečenicu: “Zaboravimo što je bilo i okrenimo se budućnosti.”