Jean de la Fontaine, francuski književnik iz XVII. stoljeća, kazao je - u ljubavi i ratu sve je dopušteno.
Citat ovog plodonosnog književnika mnogi su doslovno shvatili, pa poprilično često dolazi do miješanja krušaka i jabuka, koje nikako ne bi smjele ići u isti koš, čak i u sferi kulture, piše Večernji list BiH. A najopasnije je kad kultura postane instrument politike ili ideologije jer ubrzo izgubi svoj smisao i s vremenom postane oružje u rukama zlonamjernih ljudi, a to nikako ne bi smjela biti.
Takav je slučaj i s više nego malicioznom pojavom u filmskoj industriji Srbije, a riječ je o igranim i dokumentarnim filmskim i serijskim ostvarenjima, kojima se na brutalan i perfidan način iskrivljuju povijesne činjenice, frizira prošlost, vrši povijesni revizionizam izvjesnih događaja i osoba, a herojima se proglašavaju ratni zločinci kojima se "ušminkava" lik i (ne)djelo do neprepoznatljivosti.
"Heroji Halijarda"
Najnoviji slučaj koji je izazvao nemalu pozornost javnosti, kako u BiH tako i u cijeloj regiji, je prikazivanje najave za dokumentarce i filmove tijekom projekcija na SFF-u. Naime, gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić oglasila se na Facebooku nakon što je u sklopu programa SFF-a održan "Cinelink Drama Showcase Telekoma Srbija" na kojem je predstavljen srbijanski film Radoša Bajića "Heroji Halijarda" u kojem su četnici prikazani kao pozitivci.
Iz SFF-a je priopćeno kako film nije prikazan na festivalu, već su u okviru slotova za predstavljanje novih, budućih projekata, prikazani inserti filma koji je u produkciji. Podigla se poprilična bura u javnosti.
Što, dakle, prikazuje sporni film Radoša Bajića "Heroji Halijarda"? Naime, izvjesni srpski desničarski nacionalisti iz raznih sfera srpskog društva desetljećima već pokušavaju rehabilitirati generala Dragoljuba Dražu Mihailovića i njegov zloglasni Četnički pokret, koji je tijekom Drugog svjetskog rata surađivao sa silama Osovine – okupatorima Jugoslavije – i izvršio genocid nad Muslimanima Bošnjacima, Hrvatima i drugima. Mihailović je osuđen za ratni zločin i pogubljen 1946. godine u Beogradu, ali je 2015. rehabilitiran u Srbiji. Međutim, u većini akademskih krugova izvan Srbije rehabilitacija se smatra neopravdanom, a takvog su razmišljanja i gotovo svi nesrbi u bivšoj Jugoslaviji i lijevo orijentirani antinacionalisti u samoj Srbiji.
U tekstu portala istraga.ba objavljenom 2020. godine kaže se kako je propaganda promihailovićevaca u Srbiji posebno vezana uz operaciju "Halyard", kada su Draža Mihailović i četnici pomagali američkoj spasilačkoj jedinici u spašavanju oborenih savezničkih pilota i posada s teritorija tadašnje Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. ACRU je tijekom 1944. godine izvršio sedam spasilačkih misija koristeći tri zrakoplovne piste u Srbiji i Bosni koje su pripremili četnici, što je rezultiralo evakuacijom najmanje 343 američka, osam britanskih i 66 drugih zrakoplovaca. Mihailovića je za ta djela u jeku hladnog rata Ordenom za zasluge 1948. godine posmrtno odlikovao tadašnji američki predsjednik Harry S. Truman.
Stvarnost je poprilično drugačija od one kreirane u idealističkom narativu promihailovićevske desničarske opcije u Srbiji. Naime, Mihailović i njegovi četnici ravnogorci (i svi ostali) bili su, prije svega, oportunistički velikosrpski nacionalisti čija se politika i ratna strategija temeljila na suradnji sa silama Osovine, ali isto tako i sa saveznicima, tamo gdje je to, naravno, bilo potrebno za postizanje njihovih ciljeva, a prije svega za uništenje glavnih domaćih političkih rivala u borbi za vlast u Jugoslaviji – partizana predvođenih komunistima. Mihailović se već u listopadu 1941. nudio za suradnju Nijemcima, gušili su ustanak u Srbiji, ostvarili više nego prisnu suradnju s talijanskim okupatorima diljem BiH i Dalmacije. Vršili su masovne zločine najvećim dijelom na teritoriju Hrvatske i BiH, ali isto tako i nad stanovništvom u Crnoj Gori i Srbiji koje se nije uklapalo u njihov velikosrpski projekt.
Vratimo se na operaciju "Halyard", gdje su definitivno daleko manji broj savezničkih pilota spasili četnici nego, primjerice, partizani. Prema pisanju potpukovnika Jamesa Partona u "Povijesti MAAF-a (Mediteranske savezničke zračne snage), 1. rujna 1944. – 9. svibnja 1945.", od 2350 avijatičara spašenih na tlu Jugoslavije, partizani su izvukli i spasili njih čak 2000, a četnici svega 350. Pišući o ovoj temi, povjesničar Robert J. Donia procjenjuje kako su stvarne brojke i partizanskih i četničkih spašavanja bile znatno veće, ali kako je unatoč tome američko-srpsko podsjećanje na Halyard "namjerno ili nenamjerno, promoviralo jednostranu, nepotpunu četničku verziju ove operacije, koja se temelji na sjećanjima, što je dovelo do toga da opsežnija, brojnija i strateški značajnija spašavanja koja su izveli partizani doslovno nestanu iz kolektivnog javnog pamćenja".
Bajić i "ušminkavanje četnika"
Nije ovaj film Radoša Bajića, inače dojučerašnjeg protagonista mnoštva partizanskih uloga, čuvenog mladića - pilota Dalibora iz "Partizanske eskadrile", prvo ovakvo djelo kojim se veliča i revidira uloga Mihailovića i Četničkog pokreta. Serijal "Ravna Gora", ili romantičarski pogled na Mihailovićev lik i (ne)djelo u 10 nastavaka, bio je i izvjestan radikalniji pristup ovoj tematici, u kojem su četnici prikazani kao nekakva humana prva europska gerila i pokret otpora s pokojnim glumcem Nebojšom Glogovcem u ulozi Draže Mihailovića, prema interpretaciji Radoša Bajića, "strogog, ali pravednog čiče". Serija je, osim što je povijesno iznimno nekorektna, prepuna povijesnih pogrešaka i slobodnih neutemeljenih interpretacija. Nije jučer prošlo ni sat vremena od ove informacije koja je podigla buru u javnosti, a već se pojavila druga sa sličnim revizionističkim tendencijama filmske industrije Srbije. Naime, Filmski centar Srbije dao je 417.796 KM za snimanje filma "Linija" režisera Dragoljuba Elčića, koji na izvjestan način glorificira opsadu Sarajeva. Povjerenstvo je u obrazloženju, koje je objavljeno na web-stranici Filmskog centra Srbija, navelo kako se filmski projekt Linija" bavi dobrovoljnim dolaskom dr. Miodraga Lazića na prvu borbenu crtu ratom zahvaćenog Sarajeva, točnije na Grbavicu i formiranjem ratne bolnice na prvoj crti fronte. Dodali su i to kako je dr. Miodrag Lazić bio povijesna osoba te kako je autor projekta Dragoljub Elčić razvijao po motivima knjige "Dnevnik ratnog hirurga". Također tvrde kako je ovo "ratni film čija osnovna dramska konstrukcija predstavlja junaka koji se u biti bori za život u nemilosrdnom ratnom okruženju". Dodali su kako je općepoznato da je sarajevsko ratište bilo jedno od najkrvavijih i najbrutalnijih tijekom sukoba koji su se događali po raspadu SFRJ. Tvrde i to kako film "Linija" pokazuje "jedan drugi kut gledanja, kroz vizuru ratnog kirurga koji se svakodnevno bori za živote svih svojih pacijenata, bez obzira na njihovu odoru ili vjersku pripadnost, pri tome uz korištenje dokumentarnog materijala daje faktografski dojam realne situacije i autentičnosti povijesnih okolnosti događaja s kojima se boravak dr. Miodraga Lazića na Grbavici prepliće". U najmanju ruku snimanje ovakvog filma je neukusno s obzirom na sve što se događalo tijekom opsade Sarajeva.
U ovu plejadu filmskih djela svakako valja uvrstiti i film "Oluja" redatelja Miloša Radunovića u kojem je, kako je u najavama navedeno, "prikazana istina o protjerivanju 250 tisuća Srba iz Krajine". Pisalo se i kako je "film potpuno lišen politike te da govori o stvarnim događajima", no ta tvrdnja odmah na početku pada u vodu.
Hrvatski vojnici u ovom filmu prikazani su na krajnje bestijalan način kao psi tragači koji samo čekaju priliku likvidirati nekog vojnika ili civila. Pucnjave po kućama, ubojstva civila, silovanja i ubojstava svećenika, bombardiranja kolona i granatiranja ne nedostaje u ovom filmu, i to, pogađate, uglavnom od vojnika HV-a. Bilo kako bilo, filmska industrija Srbije dobrano je zaglibila u blato revizionizma, kojim ne postiže apsolutno ništa osim što dodatno uzburkava duhove nekih novih klinaca koji svoje afinitete iskazuju iscrtavanjem tenkova na tribinama tijekom utakmica ili veličanjem ratnih zločinaca na muralima iscrtanim na zidovima diljem BiH i Srbije. Na kraju ipak nismo baš sigurni je li posljednji filmski uradak Radoša Bajića po volji srpskih desničara i nacionalista. Srpska radikalna desnica okupljena oko opskurnih organizacija poput desničarskih organizacija kao što su Otačastveni pokret Obraz, Dveri srpske i slični, uživa u koktelu mitologije satkane od pravoslavnog radikalizma, veličanja četnika i Mihailovića, Dimitrija Ljotića i Milana Nedića, povezane s neizmjernom ljubavlju prema današnjoj Rusiji i Putinu. Kako onda prosječnom desničaru u Srbiji objasniti da su četnici u operaciji "Halyard" spašavali američke pilote, koji predstavljaju temeljnog arhineprijatelja Srba, a ne, recimo, hrabre ruske letače? Čini li to onda četnike izdajnicima i nije li im na taj način u kopernikanskom obratu Radoš Bajić, slavni Dalibor iz brišućeg leta u stilu kamikaza zadao posljednji udarac (i njima i sebi kao redatelju)?