Najavljujući “obnovu snaga u vodstvu” Katoličke crkve te izražavajući očekivanje u novoj, 2020. godini da će nove snage unijeti novog duha u javnost, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u intervjuu za Večernji list iznio je svoja razmišljanja o ovogodišnjem Božiću, položaju katolika i Hrvata te njihovim frustracijama i dvojbama s kojima se susreću. Progovorio je i o odnosima u državi, odnosu prema politici, utjecaju stranaca...
Večernji list: Kad bi vas netko zamolio da opišete u kakvom ozračju Hrvati katolici u BiH dočekuju 2020. i po čemu je drukčiji od drugih, što biste napisali?
Gledano vremenski i ljudski, stariji smo za godinu. Brojna očekivanja nisu se ispunila, pa se nadvija neka čudna frustracija u javnosti i društveno-političkoj klimi. Ovo bolesno javno mnijenje nas zamara i krade nadu. Ipak, sve to čini da ljudi otkrivaju da je u Bogu sigurnost i izvor nade. Mnogi se sve češće okreću Bogu i mole, posebno hodočaste u svetišta da nađu utjehu i hrabrost za život.
Večernji list: I ove godine brojni vjernici došašće su proveli u pobožnosti, crkve su bile pune, ispovijedali su se izmoreni i opterećeni. No, bilo je i onih koji su “ludjeli” od Crnog petka, konzumerizma. Koja od ovih pojava češće opisuje današnje vrijeme?
Veoma je uočljivo da brojni prihvaćaju pobožnost zornica u došašću, mnogi traže sakrament pomirenja. Mnogi snagom vjere praštaju jedni drugima. Nije se lako oduprijeti ovoj zarazi potrošačkog mentaliteta i konzumerizma. Tako se lako nasjeda na izazov sniženja te se kupuju i suvišne stvari, a onda se počne kukati kako se nema. Nije lako “plivati protiv struje” javnosti. Samo jake osobe misle svojom glavom i znaju razlučivati vrednote.
Večernji list: Što Božić danas govori ljudima?
Bog, koji je ljubav, očitovao je svoju ljubav na vidljiv način da se približi čovjeku, postao je malo dijete. Božić je očitovana i darovana Božja ljubav po Djevici Mariji. Nema ljepšeg osjećaja nego kad čovjek otkrije da je voljeno biće. Božić nam to pokazuje i zato se tom Božiću radujemo. Taj konzumerizam i potrošački mentalitet žele nam oteti Božić. Vidimo da sekularizam izbacuje riječ Božić i rođenje Isusa Krista, pa se samo spominju ili blagdani ili praznici. Moramo se hrabro oduprijeti toj nasilnoj krađi onog što je u središtu Božića. Za sve se čovjek mora spremiti. Nema uspješne utakmice bez treninga. Tako je i u vjeri: da se to veliko otajstvo doživi, potreban je duhovni trening pripreme. To je vrijeme došašća sa zornicama, obiteljskom molitvom, temeljitom ispovijedi te međusobnim pomirenjem i praštanjem.
Večernji list: Kakvi su bili vaši Božići u djetinjstvu, što vam je prva asocijacija na to vrijeme?
Bog, koji je ljubav, očitovao je svoju ljubav po nazaretskoj obitelji. Zato je obitelj gnijezdo ljubavi i pravi Božić doživljava se u tom ozračju. Dok sam rastao, bila je radost obiteljskog zajedništva i ozračje obiteljske ljubavi. To čini Božić ispunjen čarima obiteljske liturgije, što dane božićnog slavlja posebno ispunja radošću. Nije u pitanju “folklor” zbivanja, nego ono divno ozračje ljubavi koje je vladalo u obitelji i s tim raspoloženjem slavili smo otajstvo Isusova rođenja. Tako se moglo gotovo opipati Božju blizinu u tom ozračju.
Večernji list: Polako iz obiteljske i narodne tradicije izumiru običaji okupljanja širih obitelji i narodnog veselja, paljenja svijeća, badnjaka... Ljudi se otuđuju, osamljuju. Kakva to civilizacija postajemo?
Prvo smo se otuđili od Boga, a onda jedni od drugih te postali robovi potrošačkog mentaliteta i konzumerizma, pa i digitalni robovi. Izgubili smo smisao za simbole ili smo samo forsirali simbole bez značenja i sadržaja. Tako se uvukla sekularizacija u razmišljanju i govoru. Valja nam ponovno usvojiti sadržaj vjere i pretočiti je u životnu praksu te vratiti obiteljsku liturgiju slavlja koja je odjek onog slavlja u Crkvi. Život opće Crkve ostvaruje se u crkvi u malom, a to je obitelj.
Večernji list: U Božiću su istodobno isprepleteni, a pomalo i suprotstavljeni, nemoć malog djeteta i svemoć Božja. Kako to objasniti?
Naša ljudska logika nije ista kao što je Božja logika. Svemoćni Bog, da bi se čovjeku približio, postao je nemoćno dijete kako bi čovjek otkrio kolika je Božja ljubav i koliko nam se on dariva i približava. Teško je objasniti tu tajnu, ali se može prihvatiti i tom otajstvu se klanjati. Stati pored božićnih jaslica i promatrati štalicu - koju mi napravimo punu idile, a ona je bila kruta realnost - iz toga možemo iščitati da je Bog “zagazio” svojim utjelovljenjem u našu stvarnost i zakoračio našim hodom.
Večernji list: Migranti su snažno obilježili ovu godinu u BiH, glede čega je javnost snažno polarizirana. Dobar dio smatra ih problemom. No, maleni Isus je, također, bio izbjeglica – migrant, kao i građani BiH prije 30 godina. Kakav je vaš stav o ovom pitanju?
Nažalost, danas sve promatramo kroz politizaciju i interes. Stvar moramo promatrati u globalnom i lokalnom vidu. U globalnom vidu zabrinjavajuće je da one koji kreiraju klimu u kojoj ljudi moraju bježati nitko ne proziva jer su moćni. Oni koji kreiraju ratove iz raznih nakana, glavni su krivci migracije. Ratove smišljaju radi interesa i geopolitičkih utjecaja, pristupa izvoru energije (nafte), stvaranja premoći u svijetu. Takvima mali čovjek ništa ne znači, iako će oni to prekrivati floskulama brige za ljudska prava. Također, u tim intrigama vrlo je profitabilna trgovina oružja ili isprobavanje novih tehnologija, pa bolje da ginu drugi, na drugim područjima, kako bi se testiralo oružje. U tim migrantima imamo raznih slojeva. Najveću bol doživljavaju oni koji bježe od rata ili progonstava zbog rasne i li vjerske diskriminacije. Prema njima imam posebno osjećaje solidarnosti jer znam što je muka ratnog stradanja. Zapad je stvorio prljavu klimu jer nema djece, pa samim time nemaju ni radne snage. Zato su na perfidan način počeli usisavati radnu snagu jer ih mogu plaćati, a ne moraju rađati, ni odgajati, ni školovati. Takvi su stvorili klimu traženja boljeg života. To su redovito mladi ljudi koji su pošli tražiti bolji život. Iako su doživjeli brojna razočaranja, nije se lako vratiti frustriran. Oni treći, koji su najopasniji, poslani su opremljeni da stvaraju nemirnu klimu i terorizam. Nije lako razlučivati te stvarnosti. Europa je zaigrala drugu klimu blokade, pa jadni migranti, koji ne mogu legalno ući u tu Europu, traže da ih se ne pusti na put ilegale. Ne može to riješiti jedna zemlja. To je globalni problem, a lomi se na tim ljudima. Stara poslovica kaže: “Riba od glave smrdi, ali se čisti od repa”.
Večernji list: Svjedoci smo, također, i prizora rastrošnosti bogataša i vlasti te istodobnog siromaštva i egzodusa ljudi iz BiH. Što kažete jednima i drugima kad se s njima susretnete?
Samim napadanjem nećemo ništa promijeniti. Valja urušeni moral ozdravljati. Prvo valja ozdraviti javno mnijenje u kojem se moraju ugraditi prave vrednote. Odgovornost u radu, vrednovanje čovjeka u njegovu dostojanstvu, pravima i identitetu. Život se treba cijeniti i za njega se zauzimati. Okoliš valja čuvati jer to služi čovjeku. Nema sustava gdje smo svi jednaki pred zakonom. Itekako se “sitnim poduzetnicima” stalno nameće inspekcija, pogotovo ako ne doprinosi za stranku na vlasti. U isto vrijeme velika državna poduzeća posluju s gubitkom i radnici ne dobivaju plaće niti se redovito uplaćuje njihov staž. Onda država “krpi” te velike rupe ili uništava poduzeće ako nije poćudno za stranku koja je na vlasti. Bez morala ne možemo graditi zdravo društvo.
Večernji list: U nekoliko navrata Katolička crkva upozorila je na problem restitucije i nevraćene imovine, ali i neriješenog statusa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja vjerskih službenika. Ima li pomaka glede toga, obećanja vlasti da će što poduzeti?
Što se tiče povrata oduzete imovine, veliku odgovornost snosi Ured visokog predstavnika koji je blokirao donošenje zakona o tome, a kad je donesen zakon u nekim entitetima, onda je zablokirao. Pristranost je vrlo prisutna u tome vraćanju imovine, a bolno je što se imovina mimo zakona preknjižava na druge privatne vlasnike. Imovina se uništava, a ne vraća. Također je tužno da država ubire stanarinu od stanova koji nisu državni, iako ih je prisvojila, umjesto da to daje pravim vlasnicima. Unatoč svim apelima, nismo doživjeli da nas prihvaćaju kao svoje građane koji imaju svoja ljudska i građanska prava. O tome ima još čudnijih poteza: donosi se zakon kojim bi se ozakonila otimačina, ne samo za crkvena dobra nego i od tolikih građana koji su silom prilika u ratu ostavili svoju imovinu. Sada im i to žele oteti. Na lopovluku i nepravdi ne gradi se stabilna država.
Večernji list: Često se čuju prigovori kako Crkva vodi politiku. Čak je se naziva desnom rukom politike. Je li to tako i smije li Crkva iznositi stajališta o društvenim pojavama i normama, prijeti li opasnost da je se tako ušutka kao u komunizmu?
Oni koji imaju moć i medije mogu nemilosrdno udarati po Crkvi. Na takve optužbe i uvrede ne mislimo uzvraćati. Naša je dužnost iznositi jasne stavove na temelju vjere i morala. To nije politika, nego pitanje opstanka i ostanka. Ako nismo stekli vjerodostojnost u borbi za mir i jednakopravnost, onda je uzaludno iznositi takvim ljudima svoje stavove. Dok mislim svojom glavom i po svojoj savjesti, neću odustati jasno iznositi stavove ne samo za sebe ili za Crkvu nego za svakog čovjeka. Ne mogu shvatiti da se na nepravdi gradi budućnost.
Večernji list: Nedavno ste spomenuli ZAVNOBiH u kontekstu ravnopravnosti Hrvata. Može li se BiH izliječiti od bolesti zbog koje je propala bivša zajednica dominacije, preglasavanja?
Neke bolesti teško se liječe, pogotovo ako bolesnik ne prihvaća lijek. Na raskrižju smo interesa velikih sila, koji su našli svoje poltrone na našim prostorima. Njima nije stalo do pravednog društva, nego do prevlasti njihova utjecaja. O temi tog jednoumlja postoji jedna zgoda: “Mrtvozornik je u ratu išao redom ustanoviti tko je mrtav. Kad je došao do jednog i rekao da je mrtav, ranjen, ali živ čovjek poviče: ‘Doktore, nisam mrtav’. Tada zapovjednik drekne: ‘Šuti, što ti znaš, valjda doktor zna’.” Tako se i nama događa - ne smijemo reći da smo živi jer drugi bolje znaju.
Koliko su bh. Hrvati međusobno solidarni, osjećaju li BiH svojom domovinom i kako napraviti iskorake na tome polju?
Na to pitanje valjalo bi odgovoriti na široko, ali bojim se da vaša novina to neće prihvatiti. Pitanje je naše politike koja je ljudima ogadila naše ognjište i rodni kraj. Vrlo često vodili su samo “avlijsku” politiku, a za druge su marili samo kad im trebaju glasovi. Kad ih na to upozorim, jako se uvrijede i onda naruče prljave portale koji me nazivaju izdajicom hrvatskih interesa. Neprijatelji su nas vrlo uspješno razjedinili, a mi smo nasjeli te nam se to nametnulo kao hrvatski interes. Ne treba mnogo pričati o tome, nego treba vidjeti koliko je naših ljudi uključeno u državnu administraciju lokalnog stanovništva... Zato ne želim napadati, nego pozivati na potrebnu solidarnost i jamčiti svakom našem čovjeku da zna kako je dio zajednice, bilo u Crkvi bilo u društvu.
Kakvu 2020. očekujete za vjernike, narod, Crkvu, BiH...?
Svako vrijeme nam je darovano. Vjerujem da je nama vjernicima 2020. godina dar da se ostvarimo kao vjernici koji svjedoče vjeru i zrače nadom te u vjeri nalaze snagu. Što se tiče naroda, mora ozbiljnije shvatiti kako svoje vjerničko uvjerenje ugraditi u javnost i ne biti kukavice koji se stide svoje vjere. Za neke je bolje da ne govore da su katolici jer svojim stavovima rade suprotno. Moramo znati da nam nitko naša prava neće darovati ako ih u slozi ne izborimo. Što se tiče Crkve u BiH, očekujemo obnovu snaga u vodstvu te se nadam da će nove snage unijeti novi duh u javnost snažno se boreći na putu evangelizacije. Što se tiče BiH, ne može uspjeti kao država dokle god je razvlače kao žvakaću gumu, bilo domaći političari bilo međunarodna zajednica. Treba voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj te priznati jednaka prava svima, bilo osobna bilo kolektivna. Ako ovako budemo “perušali” BiH, za nas koji je volimo i htjeli bismo u njoj živjeti, neće ostati čak ni kosti. •