Samo najveći optimisti u SDP-u vjerovali su da će ova stranka dobro proći na listopadskim izborima. Međutim, da će doživjeti ovakav debakl, malo je tko mogao pretpostaviti jer se smatralo da će većina discipliniranog biračkog tijela ostati vjerna stranci usprkos katastrofalnim rezultatima i načinu četverogodišnje vladavine.
Kongres i pogreške
Krah se, ipak, dogodio i potpuno poremetio planove Zlatka Lagumdžije da na proljeće održi izborni kongres SDP-a, a da do tada pripremi teren za izbor svog nasljednika. Ovako će kongres biti održan u rekordno kratkom roku, najvjerojatnije već sredinom idućeg mjeseca. Mnogo je onoga što dojučerašnji stranački poslušnici zamjeraju Lagumdžiji. Sada progovaraju o njegovim pogreškama i oni koji su godinama stvarali kult ličnosti Zlatka Lagumdžije u SDP-u.
A pogreški je proteklih godina bilo toliko da ih je teško i pobrojati. Sve je, naravno, počelo bahatim odnosom prema uspostavi vlasti nakon izbora 2010. godine. Činjenicu da su dobili najviše glasova među Bošnjacima te da uživaju nezasluženu naklonost glavnih središta u međunarodnoj zajednici Lagumdžija i SDP iskoristili su za ucjenjivački pristup prilikom formiranja vlasti. Uže rukovodstvo stranke odlučilo je da SDA i HDZ BiH zajedno ne mogu biti u vlasti pa su, očekivano, odlučili isključiti stranku koja je osvojila uvjerljivu većinu glasova bh. Hrvata. Kao da nije bilo dovoljno što su u dva navrata bošnjačkim glasovima nametnuli hrvatskog člana Predsjedništva BiH, u SDP-u su se prije četiri godine odlučili i na novo silovanje demokracije, ali i Ustava. Divljom matematikom u Domu naroda izglasali su izvršnu vlast po svojoj mjeri, a potom krenuli u ono što je bila njihova glavna preokupacija u ovom mandatu – podjela izbornog plijena. Kao i u vrijeme Alijanse za promjene, najviše vremena i energije umjesto u popravljanje ekonomske, socijalne i političke situacije u Federaciji, potrošeno je za kadroviranje po institucijama i javnim poduzećima. Podmetanje afera, pokušaji okrivljavanja drugih za svoje neuspjehe i pogreške, rezultirali su raskidom koalicije sa SDA i jalovim pokušajima rekonstrukcije vlasti na svim razinama. Istodobno, socijalna i ekonomska slika Federacije postajala je sve gora, međunacionalni odnosi sve zatrovaniji, a bankovni računi SDP-ovih kadrova sve bogatiji. Kraj tog očajnog četverogodišnjeg razdoblja SDP-ove vladavine obilježili su nasilni prosvjedi, kaznene prijave i optužnice protiv SDP-ovih i partnerskih kadrova u vlasti te potpuno nesnalaženje u vrijeme velikih poplava i klizišta.
Račun za naplatu ovih pogreški stigao je 12. listopada i samo ubrzao ono neminovno, borbu za Lagumdžijinog nasljednika, a u konačnici možda i raspad SDP-a. Nije tajna da su i u vrijeme kada je Lagumdžija bio na vrhuncu moći u SDP-u postojali različiti klanovi i frakcije. Još od prošlog kongresa, kada je najavio svoje povlačenje 2015. godine, Lagumdžija je otvorio utrku za tron.
Neki od njemu bliskih suradnika odustali su od borbe i krenuli svojim putem. U slučaju Željka Komšića to se pokazalo kao dobar potez. Neki drugi, pak, nisu se uspjeli nametnuti izvan SDP-a (Nermin Pećanac, Ivo Komšić, Miro Lazović, Slobodan Popović...).
Pljušte ostavke u SDP-u
Od frakcijskih lidera koji su ostali u SDP-u prvi i strateški vjerojatno najpametniji potez povukao je Nermin Nikšić. Prije svih drugih potencijalnih suparnika za mjesto predsjednika SDP-a, podnio je ostavku “iz moralnih razloga”. Nekoliko sati je s takvim potezom preduhitrio vjerojatno i glavnog konkurenta za željenu poziciju Damira Hadžića.
Ostavke ili najave ostavki Lidije Korać, Hamdije Lipovače, Damira Mašića i drugih članova rukovodstva SDP-a, potpuno su devalvirane u trenutku kada je već poznato da će se izborni kongres održati za dva-tri tjedna. S kongresa će samo rijetki od spomenutih SDP-ovaca izaći zadovoljni. Većina će ih vjerojatno opstanak na političkoj sceni tražiti kroz druge stranke, nove ili neke postojeće. A pred SDP-om je dugogodišnja borba za preživljavanje i oporavak.
Hvala Bogu da se tom zlu nazire kraj.