Zašto se kraljicu Katarinu smatra jednom od najvećih žena u hrvatskoj povijesti, kako je tekao njezin put u izgnanstvo od središnjih dijelova Bosanskog Kraljevstva preko Humske zemlje do Dubrovnika, što je sve poduzimala kako bi se njezino kraljevstvo oslobodilo od osmanske okupacije, na koji način je podržavala svoju braću u obrani preostalih slobodnih dijelova Humske zemlje - sve su ovo pitanja čiji odgovor možda na prvu može biti složen, no u konačnici najbolje opisuje svu dramatičnost situacije u kojoj su se nalazili Bosna i Hum u drugoj polovici 15. stoljeća, braneći kršćansku Europu od osmanlijske najezde s istoka. Od krševitog Blagaja, preko bajkovitih šuma Bobovca pa do Rima, Katarina je osoba koja je ostavila upečatljiv trag u povijesti, a njezina priča prepuna je zanimljivih detalja te kao stvorena za neki povijesni roman, piše Večernji list BiH.
Vjerske prilike
Na strmim liticama iznad prekrasnog izvora rijeke Bune 15-ak kilometara jugoistočno od Mostara nalazi se Stjepangrad ili Bona, jedna od najimpresivnijih srednjovjekovnih građevina u Hercegovini koja i danas, kao svojevrsni stražar, bdije nad drevnim Bišćem poljem. Put koji vodi do vrha evocira priče iz nekog davnog vremena, a uz malo mašte nije teško zamisliti kako je izgledao život početkom 15. stoljeća. Upravo tada i počinje priča o kraljici Katarini i to baš na ovom mjestu, unutar velebnih zidina Stjepangrada, mjesta u kojemu se rodila.
Rođena u obitelji Kosača, čiji je otac Stjepan Vukčić s političkim nakanama na umu vagao između katoličanstva i pravoslavlja, a vrlo vjerojatno osobno bio iskreni podržavatelj bosansko-humskih krstjana, ogranka kršćanstva nastalog u krilu zapadne, Katoličke crkve, Katarina je odmalena spoznala značaj katoličke vjere, a moguće i došla u doticaj s franjevačkim redom. Nije nevažno za naglasiti kako je upravo Stjepan Kosača tražio od argonskog kralja Alfonsa I. da mu pošalje nekoliko franjevaca kako bi narod njegove zemlje učvrstili u vjeri, što je još jedan od dokaza koji idu u prilog tezi koja govori o tomu kako je katoličanstvo ipak prevladavalo u zemljama Kosača.
Osim toga, u Humu je tada zajamčeno postojanje nekoliko franjevačkih samostana (Konjic, Mostar - moguće i Bišće polje), Ljubuški, Novi (širi prostor Gabele). U kontekstu Bišća, a koje je u blizini Kosačinog dvora u Blagaju, treba naglasiti kako postoji nekoliko sačuvanih povijesnih vrela koja spominju franjevce u Bišću, a to je važno i zbog mogućnosti doticaja Kosača s ovim katoličkim redom, a pritom svakako valja naglasiti i kako je u susjednoj Dubrovačkoj Republici franjevačka djelatnost već bila uvelike raširena. Sve su ovo argumenti koji govore o tomu kako je temelje katoličkog odgoja Katarina mogla dobiti još u ranoj mladosti, ali i postati upoznata s radom franjevačkog reda, koji će ju uvelike pratiti za života, a čiji će članovi biti uz nju i prilikom sastavljanja njene oporuke. Uostalom i njen otac je u jednom trenutku prihvatio katoličanstvo, a dokaz tomu je bula pape Eugena IV. iz 1441. godine kojom je hercega Stjepana primio u milost Katoličke crkve, dok je Kosačino izaslanstvo nakon izbora novog pape Nikole V. prenijelo poruku poglavaru Katoličke crkve kako je herceg Stjepan Kosača katolik. No, krenimo redom, Katarina je rođena 1425. ili 1426. godine u Blagaju kod Mostara kao jedno od troje djece Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić, imala je dvojicu braće Vlatka i Vladislava, a nakon što joj je majka umrla 1453. godine, otac Stjepan ženi se s vojvotkinjom Barbarom, s kojom je imao sina koji je živio kratko (prvi Katarinin polubrat). Nakon toga njen otac oženit će se još jednom, ovaj put s princezom Cecilijom. Kasnija povijesna vrela govore da je herceg Stjepan Kosača imao još dvoje djece - Stjepana, kasnije poznatog kao Ahmet paša Hrvat, i Maru, no nije poznato tko su im od dvije kasnije hercegove žene bile majke - jedni su skloni vjerovati kako je to bila Barbara, a drugi da se radilo o Ceciliji. U svakom slučaju, buduća kraljica Katarina rasla je u jednoj brojnoj obitelji, okružena, kao što smo već naveli, vjerskom raznolikošću koja se očitovala u činjenici da su na hercegovom dvoru bili prisutni i katolički i pravoslavni svećenik, kao i predstavnik bosansko-humskih krstjana. Katarinina majka bila je Jelena Balšić - iz obitelji crnogorskih, odnosno zetskih Balšića.
Vjenčanje
O Katarininoj najranijoj mladosti nemamo mnogo podataka, ona s 22 godine na povijesnu scenu stupa 1446. godine, i to kao odabranica bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Vjenčanje je, kao što je poznato, obavljeno na Uzašašće, 26. svibnja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice, a ovim je činom došlo do snažnijeg političkog povezivanja Bosne i Humske zemlje u kojoj su Kosače, uz Pavloviće, te Jurjeviće-Vlatkoviće imali glavnu riječ. Tomaš je na ovaj način dobio i moćnog saveznika u ratu sa sve opasnijim Osmanlijama koje su već godinama zaletjeli unutar kraljevstva, pustošili i odvodili narod u roblje. Katarinin vjerski odgoj na Tomaševu dvoru preuzeli su franjevci, a pritom treba naglasiti kako je papa Eugen IV. poslije vjenčanja iste godine dao dopuštenje da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima.
Katarina, kao revna katolkinja, tijekom svoje vladavine izgradila je brojne crkve diljem kraljevstva, a među njima treba istaknuti crkvu sv. Katarine u Jajcu, crkvu sv. Tome u Vranduku, crkvu Presvetog Trojstva u Vrlima, kao i crkvu u kraljevskom gradu Bobovcu. Upravo će ostatci starog grada Bobovca 500 godina poslije postati mjesto na kojemu Hrvati-katolici evociraju sjećanja na posljednju kraljicu, ali i državnost tadašnjeg kraljevstva. Smješten na uzvisini okruženoj drugim visovima Dragovskih i Mijakovskih poljica, ostaci fortifikacije kao da izranjaju iz neke bajke - stari kraljevski grad Bobovac i danas je mjesto koje će svakog putnika namjernika odmah baciti u maglovita vremena srednjovjekovlja, u vrijeme kada je ovo bilo vojno i administrativno središte bosanskih kraljeva.
Tijekom svoje vladavine stekla je veliko odobravanje u puku tadašnjeg srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva koje je u njoj vidjelo vladaricu koja ima sluha za duhovne i materijalne potrebe naroda, a u tom kontekstu valja promatrati i kolektivno sjećanje koje na nju i danas isključivo imaju Hrvati središnje Bosne. Katarina je u braku sa Stjepanom Tomašem imala dvoje djece - Žigmunda i Katarinu, ali je istodobno imala i pastorka Stjepana Tomaševića, izvanbračnog sina njenog muža i krstjanke Vojače, a koji će kasnije i postati kralj. Od podataka iz vremena braka Katarine i Stjepana Tomaša treba izdvojiti i onaj koji govori kako se Tomaš 1449. godine, pred osmanskim nadiranjem u Bosnu, veže uz hrvatsko-ugarskog kralja i pristaje na odlučniji progon bosansko-humskih krstjana. Zanimljivo da je pritom herceg Stjepan Kosača, Katarinin otac, do kraja pružao zaštitu krstjanima na prostoru pod svojom upravom. Kao što je poznato Stjepan Tomaš, Katarinin muž, umire 10. srpnja 1461. godine, no ona ne prestaje time biti kraljica Bosne - njen posinak Stjepan Tomašević daje joj titulu kraljice majke.
Borba za slobodu
Upravo su posljednje dvije godine do konačnog pada Bosanskog kraljevstva bile dramatične za katolički hrvatski puk; sve češći upadi Osmanlija načimali su političku i vojnu moć kraljevstva, a istodobno i primoravali stanovništvo, ono koje bi se spasilo, na povlačenje prema zapadu. Novi kralj Stjepan Tomašević bio je itekako svjestan velike opasnost za svoju domovinu te je 1461. godine u pismu papi ukazao na najezdu Osmanlija tražeći pomoć. Istodobno, zbog rastuće opasnosti pomirio se i s herceg Stjepanom, a istodobno je molio i brojne europske vladare da pruže pomoć. Jasan znak podrške stigao je u studenome 1461. godine kada mu je papa Pio II. poslao krunu kojom je u crkvi svete Marije u Jajcu okrunjen za bosanskog kralja od papinog delegata. U idućih godinu i pol dana Bosansko Kraljevstvo nekako je odolijevalo napadima, a u proljeće 1463. godine postalo je jasno kako obrana više neće moći izdržati. Velika osmanlijska vojska pod vodstvom Mehmeda II. Osvajača okupila se u Edirnu i krenula na kraljevstvo koje je ionako bilo oslabljeno unutarnjim političkim previranjima. Konačno, kao što je poznato, Osmanlije su progonile kralja do Ključa gdje ga u svibnju zarobljuju, a sultan naređuje njegovo pogubljenje ispred kraljevskog grada Jajca. Za to vrijeme povijesni izvori govore kako se kraljica Katarina uspjela spasiti od osmanlijske najezde, a narodne legende pritom daju i nešto detaljnije opise tih dramatičnih trenutaka. Jedna od njih kaže kako se kraljica Katarina sklonila u Kozov Grad kod Fojnice odakle je vodila obranu od Osmanlija, a nakon toga se, s naopako potkovanim konjima, sklonila u Kupres, pa preko Konjica i Hercegovine došla do Dubrovačke Republike. Mišljenja povjesničara o tomu što se događalo kasnije su podijeljena. Jedni su skloni tezi kako je odmah nakon toga prešla u Rim, dok su drugi uvjereni kako je kraljica Katarina, osim u Dubrovniku, jedno vrijeme provela i na posjedima svojega brata Vladislava Kosače koji je u to vrijeme i dalje uspješno branio prostor zapadne Hercegovine i dijela zapadne Bosne od Turaka. Vladislav je do listopada 1463. godine uspio osloboditi velik dio Humske zemlje, no nova najezda Turaka 1465. načela je obranu Humske zemlje.
Duhovni život
Kraljica Katarina 1467. godine stiže u Rim, a tamo je nastavila s povremenim javnim nastupima, a jedan od njih je i prilikom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskog 1472. u gradu Akvili. Katarinu je posebno pogodila sudbina njene djece koja su zarobljena i odvedena u tursko sužanjstvo. Do kraja se borila za njihovo oslobođenje, a o tomu svjedoči molba koju je 1470. uputila milanskom knezu Galeazzu Sforzi u kojoj je tražila pomoć u oslobađanju, a istu je molbu ponovila i 1474. Nažalost, a to pokazuju budući povijesni događaji, ove su molbe ostale neuslišane. Teška sudbina u kojoj se našla odrazila se i na njezin duhovni život, utjehu je sve više pronalazila u vjeri, promišljajući pritom o ljudskom životnom putu. Pritom je ojačala svoje veze s franjevcima, a posebice u samostanu Aracoeli, te je odlučila pristupiti i bratstvu Trećeg reda sv. Franje. U samostanskoj crkvi skupljali su se i članovi društva Bl. Djevice Marije, a koje se, pored ostaloga, brinulo i za bolnicu sv. Alberta u Rimu. Potvrđeno je kako je kraljica Katarina pomagala radu ovoga društva. Godine 1478. kraljica je oboljela te je 20. listopada iste godine odlučila sastaviti oporuku u kojoj je navela kako joj je želja biti pokopana u crkvi Aracoeli, dok je papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike imenovala baštinicima Bosanskog Kraljevstva. U istoj ih je oporuci zamolila da kraljevstvo predaju njenom sinu Sigismundu ako se vrati na kršćanstvo, a ako ne, onda kćeri Katarini ako se ona obrati na kršćanstvo. U slučaju da oboje ostane u islamskoj vjeri, kraljica Katarina potvrdila je kako Sveta Stolica postaje vlasnica Bosanskog Kraljevstva. Kao što je poznato, njena djeca nikada se nisu vratila na kršćansku vjeru.
Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći, a sve to govori u prilog činjenici da je ona, zapravo, bila posljednji personalni simbol kraljevstva. Ovaj potez upućuje na neke zaključke koji govore o prvobitnom jasnom kršćanskom, a napose katoličkom karakteru srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva. Nažalost, upravo su danas katolici svedeni na treću po brojnosti skupinu u BiH.
Značajno je za navesti kako je kraljica crkvi svetog Jeronima ostavila ostale stvari iz svoje kapelice. Kraljica Katarina 25. listopada umire i biva pokopana u franjevačkoj crkvi Aracoeli. Bosansko Kraljevstvo ostalo je pod turskom okupacijom, a njom su nestale i sve institucije državnog uređenja; uspomenu na njih očuvao je jedino hrvatski puk, napose središnje Bosne, kao i franjevci. U istom tom hrvatskom narodu kraljica Katarina usađena je u kolektivno sjećanje, uspomena na dobru kraljicu ostala je u narodu svih ovih stoljeća kao dio identiteta, a žene, posebice one iz Kraljeve Sutjeske, u znak žalosti za kraljicom do današnjih vremena nose crne marame. Hrvati, pak, počast kraljici, ali i kraljevstvu, odaju posjetom gradu Bobovcu kao i molitvom za domovinu. •