Lagumdžija je isključivi krivac što SDP odlazi s političke pozornice

Socijaldemokracija je dosad u Bosni i Hercegovini bila samo suptilnija igračka u rukama dvaju brojnijih naroda – Srba i Bošnjaka. Oni su uz pomoć nje nastavljali realizirati ratne ciljeve s početka devedesetih godina – izgradnju bošnjačke i srpske državice. Posljednje četiri godine u zemlji su kulminirale institucionalna, politička i ekonomska kriza, i to su bile najteže godine od okončanja rata i potpisivanja Daytona. Iako formalno na vlasti nisu bile “nacionalističke stranke” koje se na Zapadu često ocjenjivalo kao ključni problem te države. Samo kako bi se maknulo nacionaliste, američko je veleposlanstvo je instaliralo sada već odlazeće vlasti u entitetu Federacije BiH, kojima je SDP BiH Zlatka Lagumdžije bio perjanica. No taj je eksperiment, u kojemu su iz vlasti izgurane glavne hrvatske političke stranke okupljene oko dvaju HDZ-ova i stranaka Hrvatskog narodnog sabora, doživio teški poraz na posljednjim izborima 12. listopada, dok se Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata jedva spasio i najvjerojatnije će ipak sastaviti koalicijsku vlast u Republici Srpskoj.

SDP i SNSD na posljednjim su izborima zajedno izgubili oko 300.000 glasova, od čega je Lagumdžijina stranka prokockala povjerenje oko 200.000 birača te je sebi gotovo trasirala put nestanka poput Demokratske stranke Borisa Tadića. A taj nestanak s političke scene svoje korijene ima i u tome što se SDP pretvorio u stranku velikobošnjačkog nacionalnog projekta pod plaštom lažnog multikulturalnosti te se poklapa s istim ciljevima nacionalističkih stranaka koje rješenje hrvatskog pitanja vide u iseljenju ili asimilaciji Hrvata.

Veliki destruktivac

A to se vidi po ključnim polugama moći, nametanju člana Predsjedništva BiH, postavljanju onih predstavnika koje Hrvati nisu birali, sustavnom izvlačenju novca s hrvatskih područja i njihovom prebacivanju u projekte na većinskim bošnjačkim područjima Federacije po čemu se ta vlast nije bitnije razlikovala od odnosa jugoslavenskih komunističkih vlasti poslije 2. svjetskog rata prema ovim ljudima i prostorima.

Prof. dr. Mile Lasić, jedan od rijetkih nezavisnih intelektualaca u BiH koji nije ukalupljen u ideološke i nacionalne matrice i blizak je ideji socijaldemokracije, ističe kako BiH ima tvorničku grešku iz Daytona u kojoj nisu riješena nacionalna pitanja te uloga i položaj države ,zbog čega je socijaldemokracija posljedična žrtva takvog političkog sustava.

– U zemlji u kojoj se međusobno ne priznajemo, u kojoj njegujemo zazore i predrasude te se ne umijemo ponašati sukladno strukturi i potrebama društva, tj. da primijenimo kao temeljni tip političke komunikacije konsocijativistički oblik vladavine, zapravo je sudbina da se na izborima ljudi masovno svrstavaju uz svoje pretpostavljajući da će drugi to također učiniti. Zato je u zemlji neriješenog nacionalnog i državnog pitanja socijaldemokracija osuđena na lagano umiranje, što još ne znači da nema potrebe zbog političke ravnoteže i zrenja ovoga društva za protutežom strankama političkog centra u vidu jedne nepatvorene ljevice koja bi na pravi način uspjela identificirati se kao multietničke stranke koje respektiraju nacionalno formirane identitete i koje se zalažu za političku zajednicu BiH – smatra Lasić. Lagumdžiju on naziva grobarom socijaldemokracije, ali, što je još opasnije, destruktivcem koji je narušio hrvatsko-bošnjačke odnose, a državu BiH gurnuo puno dalje u stanje kroničnog nepovjerenja.

Ubio lijevu ideju

– Lagumdžija zapravo “kičlija” socijaldemokracije kojega je najlakše opisati jednom strašno ironičnom i uspjelom “new primitivs” pjesmicom o “Guzonjinu sinu”. Gospodin Lagumdžija politički je guzonjin sin, čovjek autoritarnih karakteristika koji je doveo do smrti ideje socijaldemokracije pa i ideje potrebne alternative koja bi uvažila i nacionalno, a zauzimala se za građansko te od etnosa pravila demos, a od BiH stvarala političku zajednicu ravnopravnih identiteta – zaključuje dr. Lasić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru.

Brojni su i drugi razlozi za ovaj put u nigdje, prije svega Lagumdžijina SDP-a. Ekonomski su pokazatelji najlošiji od okončanja rata. Lagumdžijina vlada, koja je u vlasti koketirala s vodećom bošnjačkom strankom SDA prvog predsjednika pokojnog Alije Izetbegovića, ali i hrvatskim minornim priljepcima iz HSP-a koji je također potučen na izborima, kao i strankom braće Lijanovića koji su u zatvoru zbog milijunskih pronevjera, morala se zadužiti za čak 330 milijuna eura kako bi pokrila federalni proračun težak oko 800 milijuna eura. Broj nezaposlenih veći je od pola milijuna, katastrofalne poplave i palež zgrada institucija s početka godine nagovijestili su odgovor SDP-u BiH. Uz to, čak i posljednja policijska akcija uhićenja devet osoba zbog poslovanja Hrvatskog telekoma iz Mostara preko marketinške agencije S.V.-RSA pipke ima u samome vrhu SDP-a. Unutar ove stranke nakon izbornog poraza počela je bitka za Lagumdžijina nasljednika. On je, čini se, dobio prvu stranačku bitku u nakani da za svog nasljednika postavi bliskog suradnika Damira Hadžića, dok pak stranački romantici priželjkuju dolazak Bogića Bogićevića, nekadašnjeg jugoslavenskog člana Predsjedništva, čiji je glas presudio protiv uvođenja izvanrednog stanja i davanja signala JNA da legalizira razaranje Hrvatske i Slovenije. U Republici Srpskoj sličan, ali ipak nešto drukčiji rasplet. Milorad Dodik, vješti politički menadžer, ipak se održao na vlasti iako je doživio pad. Uz pomoć Rusije i poruka s nacionalnim nabojem kupio je još četiri godine vlasti okrećući leđa SAD-u, kao i on njemu, iako ga je pomogao stvoriti kada se tražila alternativa SDS-u Radovana Karadžića. U suštini, BiH nema političke ljevice ni desnice, ima samo nacionalizam koji se regenerira upravo kao posljedica nepravednog Daytonskog sporazuma koji će sljedeće godine obilježiti 20. obljetnicu.