Nakon preleta Rudolfa Perešina, koji je 25. listopada 1991. MIG-om prebjegao iz JNA te sletio u Klagenfurt, novi prelet MIG-om tadašnje JNA, od Bihaća do Pule, i to samo dvadeset dana nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, bio je krajnje opasan i riskantan pothvat, stoga je mjesecima unaprijed bio pomno pripreman. U te se pripreme morala uključiti i čitava obitelj pilota Danijela Borovića. Sve su traume i strahove, uoči 'dana D', Borovići proživljavali sami, u četiri zida vojnog stana u kom su živjeli. Čak je i petogodišnji pilotov sin, Vanja, iako je danima znao za bijeg, čuvao tajnu te nikome od vršnjaka, s kojima se igrao ispred zgrade, ništa nije otkrio. Kako tog dana, kada budu zauvijek napuštali stan u kom su živjeli, ništa ne bi bilo sumnjivo, Borovićeva supruga Snježana je svako poslijepodne odlazila u šetnju sa sinčićem, a to je učinila i tog četvrtog veljače. U ruci je ponijela samo vrećicu, dok je putne torbe s najnužnijim stvarima, Danijel kriomice iznio noć uoči bijega.
Ništa nije išlo po planu
Danima unaprijed planirala se i najkraća ruta, po kojoj je let trebao trajao samo 15 minuta, no, kada je konačno došao taj dan, gotovo ništa nije išlo prema unaprijed razrađenom planu. Nakon što je, tog zimskog dana, Borović došao na posao, vremenski su se uvjeti počeli naglo pogoršavati. Isplanirana je ruta postala upitna, no ne i čitav plan od kojeg iskusni pilot, niti u jednoj sekundi, nije pomišljao odustati. Planirao je poletjeti, točno u 17:05, kako bi na pulski aerodrom sletio u 17:20, no ni to nije išlo po planu te je poletio gotovo pola sata kasnije, kada je već padala noć. Znao je da će pistu u Puli, zbog zamračenja, osvjetljavati samo farovi kamiona. Znao je i da je, s obzirom na veliku brzinu MIG-a, slijetanje bez jake rasvjete vrlo riskantno, no Borović je sav taj rizik, bez razmišljanja, prihvatio. Zauvijek je napustio vojni aerodrom Željavu točno u 17:32, te je MIG-om 21 poletio u noć i neizvjesnost.
U sklopu vježbe, bio je paru s još jednim MIG-om, čiji je pilot bio vođa leta. Trebali su presresti i oboriti remorker koji je poletio nešto kasnije, glumeći neprijatelja. Spuštao se mrak, izmaglica je zastirala vidik, a Mjesec se još nije pojavio. Danijel je tada skrenuo sa zacrtanog kursa. Spustio se nisko, da ga radar ne otkrije te je, vrludajući među brdima i pazeći da ne zapne za koji vrh, krenuo prema cilju.
"Znao sam da me drugi avion ne može vidjeti i da oni u Bihaću, još neko vrijeme, neće saznati što se dogodilo, jer sam im se redovno javljao. No, stalno sam se pitao - što će biti ako me otkriju? Hoću i uspjeti?", ispričao je Borović te 1992. svoje, još vruće utiske, novinarki Večernjaka, Branki Stipić, a taj ekskluzivni članak čuva naša arhiva.
Svjetla 'na kraju tunela'
Zbog kiše i sumaglice, nije mogao letjeti preko Like te je krenuo preko Velebita, u smjeru Zadra. Zimski uvjeti i zamračenje, te ratne 1992., let bez navigacije i radio veze - sve mu je to stvorilo neugodan osjećaj kao da leti zavezanih očiju. Sa svakom je minutom situacija postajala sve dramatičnija. Bilo je gotovo nemoguće orijentirati se, a vrijeme je neumoljivo brzo curilo i goriva je bilo sve manje i manje. Počeo je tada već razmišljati i o katapultiranju iz aviona, no u hladnoj, zimskoj noći, šanse za preživljavanje bile bi vrlo male, jer nitko u tom trenutku nije znao gdje se njegov avion nalazi te bi ga spasioci vrlo teško locirali.
Spoznaja da se u sveopćem kaosu i magli ne može orijentirati, a ni katapultirati, da goriva imao za još samo 10 minuta leta - sve bi to, sasvim realno, bio okidač za paniku. No, iskusni se pilot pribrao te je iskoristio ono što mu je, u tom trenutku, bilo na raspolaganju –pokazivač kursa, brzine i vremena te, najvažnije od svega, svoje višegodišnje letačko iskustvo.
"Letio sam naslijepo, po iskustvu i pameti. Samo uz pomoć pokazivača kursa, bez navigacijskih sredstava i radio veze. Vrijeme je bilo strahovito loše. Goriva je bilo sve manje, a aerodroma nigdje na vidiku", ispričao je pilot.
Goriva je bilo za još 3 minute leta
U gotovo nemogućim uvjetima, u MIG-21 koji leti brzinom od 900 kilometara na sat, Borović se i bez navigacije i radioveze, ipak uspio orijentirati te doći na poziciju na kojoj je trebao biti da je išao planiranom rutom. Okrenuo je prema zapadu i ubrzo ugledao bljesak koji se ponavljao – bilo je to svjetlo na kraju mračnog tunela, točnije bila su to svjetla kamiona.
"Tada sam konačno, po rasporedu nekih svjetala, prepoznao mjesto koje tražim. Goriva je bilo za još tri do četiri minute leta. Laknulo mi je kada sam vidio da mi odozdo netko signalizira, po tome sam znao da je pista tu negdje. Nisu ju smjeli osvijetliti. Na njenom su početku stajala dva kamiona s upaljenim farovima, a svjetlo usmjereno na pistu izgledalo je kao da je netko žutim flomasterom na zemlji nacrtao dvije pruge i to me spasilo. Sletio sam, 'parkirao' i ugasio motore", opisao je Borović napete minute prije slijetanja na zamračeni, pulski aerodrom.
Priznanje nakon 30 godina
No, dok su drugi slavili, Borovićeva prva misao, nakon slijetanja, bila je gdje su njegova supruga Snježana i sin Vanja i jesu li izišli iz Bihaća. Potraga za njima sretno je okončana, pronašli su ih oko ponoći te su sretno prebačeni u Hrvatsku. No, obitelj je odahnula tek u četvrtak navečer, nakon što su, pet minuta prije televizijskog dnevnika, Snježana i Vanja stigli u Zagreb. Tek su tada, dva dana nakon Borovićeva podviga, i građani Hrvatske u informativnoj emisiji čuli vijest da je u Hrvatsku stigao prvi MIG 21.
O proživljenom iskustvu hrabri pilot i njegova supruga kasnije su napisali i knjigu, 'Prelet za Hrvatsku'. Na vlastiti zahtjev Borović je 2003. godine umirovljen, u činu pukovnika. Priznanje za hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu čekao je tri desetljeća. U veljači 2022., povodom tridesete obljetnice Preleta za Hrvatsku, umirovljenog je pukovnika Hrvatske vojske, Danijela Borovića, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, odlikovao Predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović.
"Pukovniče Boroviću, vama još jednom, prije svega zahvaljujem. Čestitali su vam više puta, a ja vam zahvaljujem", rekao je tom prilikom Milanović, a i mi mu se danas također pridružujemo s jednim velikim – Hvala!